Francuska unija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Francuska unija
Union française
Politička unija
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg
 
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg
1946. – 1958.
Zastava Grb
Zastava Grb
GesloLiberté, égalité, fraternité
(sh. Sloboda, jedinstvo, bratstvo)
Himna: "La Marseillaise"
Lokacija Francuske unije
Glavni grad Pariz
Jezik/ci francuski jezik
Politička struktura Politička unija
Historija Hladni rat
 - Formiranje 27. listopada 1946.
 - Ukidanje 4. listopada 1958.
Valuta francuski franak
CFA franak
CFP franak
francuska indokineska piastra
Prethodnice
Nasljednice
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg Francuski kolonijalni imperij
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg Privremena vlada Francuske Republike
Francuska zajednica Flag of France (1958–1976).svg
Kambodža Flag of Cambodia.svg
Južni Vijetnam Flag of South Vietnam.svg
Sjeverni Vijetnam Flag of Vietnam.svg
Laos Flag of Laos (1952-1975).svg
Gvineja Flag of Guinea.svg

Francuska unija (francuski: Union française) bio je politički entitet nastao 1946. godine, tokom Četvrte Republike, a koji je za cilj imao zamijeniti stari kolonijalni sustav uspostavljen tokom Francuskog Imperija. Francuska unija formalno je stvorena Ustavom iz 1946. godine, koji je stipulirao kako kolonije više ne postoje već da se metropolitanska Francuska i njezini prekomorski teritoriji ujedinjuju u jedinstvenu Francusku uniju, odnosno jedinstvenu francusku državu. Sukladno tome, Francusku uniju sačinjavali su:

  1. Metropolitanska Francuska, koja je uključivala i Francuski Alžir;
  2. "Stare" kolonije, posebice Francuske Antile, koji su 1946. godine dobili status prekomorskih departmana;
  3. "Nove" kolonije, koje su preimenovane u prekomorske teritorije;
  4. Protektorati u sklopu Francuske Indokine; očekivalo se kako će i ostali francuski protektorati postati dio Francuske unije, ali Francuski Maroko i Francuski Tunis su to odbili i tako nikada nisu pristupili zajednici;[1]
  5. Starateljska područja Ujedinjenih nacija, poput Francuskog Kameruna i Francuskog Togolanda, zapravo nasljednici mandata Lige naroda.

Cilj unije bila je "asimilacija prekomorskih teritorija u veliku Francusku, nastanjenu francuskim građanima i blagoslovljenu francuskom kulturom".[2] U usporedbi s britanskim modelom, koji je imao lokalne kolonijalne vlasti koje bi se u jednom trenutku trebale razviti u nezavisne države, francuski model težio je ka poptunoj unifikaciji teritorija pod jedinstvenom vlašću Francuske.[2][3]

Na čelu unije bio je predsjednik, koji je ujedno bio i predsjednik Republike. Legislativni organi bili su Skupština i Vrhovno vijeće; Skupštinu su sačinjavali republički zastupnici i zastupnici iz prekomorskih teritorija, ali ista nije imala stvarnih ovlasti.[4] S druge strane, Vrhovno vijeće efektivno se sastalo samo tri puta te je u tom kontekstu bilo neuporabljivo.[5] U praksi je sustav funkcionirao tako da su stanovnici prekomorskih teritorija imali reprezentaciju, ali ne i moć donošenja odluka, koja je i dalje ostala u Parizu;[2] regionalne skupštine imale su ograničen, lokalni doseg.[2]

Pucanje Francuske unije formalno je započelo 25. rujna 1955. godine, kada je Kambodža postala prva zemlja koja je iz nje istupila.[6] Početkom prosinca iste godine, Južni Vijetnam učinio je isto.[7] Dana 31. siječnja 1956., a sve s ciljem održavanja mira u Alžiru, sustav Francuske unije je reformiran, a ideja asimilacije zamijenjena je idejom lokalne samouprave, međutim ni to nije zaživjelo.[8] Laos je u svibnju 1957. godine postao treća zemlja koja je istupila iz unije,[9] prije nego je ona u konačnici ukinuta 1958. godine.

Vraćanjem de Gaullea na vlast i formiranjem Pete Republike, Francuska unije je ukinuta, a zamijenila ju je Francuska zajednica, čime je Francuska postala federacija država s vlastitom upravom.[10]

Vidi i[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Charles-Robert Argeron, La décolonisation française, Armand Colin, Paris, 1994, p. 73.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Simpson, Human Rights (2004), p. 286
  3. Simpson, Alfred William Brian (2004). Human Rights and the End of Empire: Britain and the Genesis of the European Convention. Oxford University Press. str. 285. ISBN 0199267898. https://books.google.com/books?id=wITHtDxnUI8C&pg=PA285. 
  4. Simpson, Human Rights (2004), p. 285-286
  5. Simpson, Human Rights (2004), p. 286 fn. 33
  6. [ Displaying Abstract ] (2012-04-30). "CAMBODIA SEVERS TIES WITH FRANCE - Declares Her Independence - Prince Norodom Takes the Post of Premier - Article - NYTimes.com". Select.nytimes.com. https://select.nytimes.com/gst/abstract.html?res=F50A12F8385C177B93C4AB1782D85F418585F9&scp=1&sq=cambodia&st=p. 
  7. "Pentagon Papers Part IV A 3" (PDF). 1954–1960. Archived from the original (PDF) on 2012-04-05. 
  8. Simpson, Human Rights (2004), p. 286-287
  9. "Laos". Worldvisitguide.com. http://worldvisitguide.com/zone/Z0008751.html. 
  10. Simpson, Human Rights (2004), p. 287

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Cooper, Frederick. "French Africa, 1947–48: Reform, Violence, and Uncertainty in a Colonial Situation." Critical Inquiry (2014) 40#4 pp: 466-478. in JSTOR
  • Simpson, Alfred William Brian. Human Rights and the End of Empire: Britain and the Genesis of the European Convention (Oxford University Press, 2004).
  • Smith, Tony. "A comparative study of French and British decolonization." Comparative Studies in Society and History (1978) 20#1 pp: 70-102. online
  • Smith, Tony. "The French Colonial Consensus and People's War, 1946-58." Journal of Contemporary History (1974): 217-247. in JSTOR