Fjodor Mahin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Fjodor Mahin
Vlada Zečević i Fjodor Mahin, 1942. godine
Datum rođenjaapril 1882.
Mesto rođenjaNikolajevsk na Amuru

 Rusko carstvo
Datum smrti2. jun 1945. (63 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Srbija

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija DF Jugoslavija
Profesijavojno lice
Član KPJ od1939.
U toku NOB-ačlan Vrhovnog štaba NOV i POJ
SlužbaVojska Kraljevine Srbije
NOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska armija
19151918.
19411945.
Čingeneral-lajtant
Načelnik istorijskog odeljenja
Generalštaba JA.
Odlikovanja
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Fjodor Jevdokimovič Mahin – Ataman (18821945), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i general-lajtnant Jugoslovenske armije.

Četnici su sve do 1942. godine mislili da je pukovnik Mahin vođa partizana.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je aprila 1882. godine u mestu Nikolajevsk na Amuru u Sibiru. Iz porodice orenburških kozaka. Otac, Jevdokim Vasiljević Mahin, zbog uvrede višeg oficira ražalovan i preseljen u Sibir gde se Fjodor rodio. Posle pomilovanja oca, vratio se u okolinu Orenburga. U Rusiji je završio Vojnu kozačku školu i generalštabnu akademiju.

U Prvom svetskom ratu stupio je sa činom generalštabnog majora ruske carske vojske u Srpsku dobrovoljačku diviziju i s njom se, nakon borbi u Dobrudži, prebacio na Solunski front. Tokom rata unapređen u čin generalštabnog pukovnika. Učestvovao je u proboju Solunskog fronta. Za vreme građanskog rata u Rusiji bio je član partije esera, i pripadao belima. Posle poraza belih, preko Sibira i Japana odlazi u Francusku. Godine 1923. došao je u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, gde je radio kao publicista i pisao je o Sovjetskom Savezu. Kao vojni istoričar i dobar poznavalac ratne veštine na operativnom i strategijskom nivou bio je priznat i popularan u Kraljevini Jugoslaviji.[2]

Bio je simpatizer Komunističke partije Jugoslavije, a 1939. godine je postao i njen član. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Radio je u propagandnom odeljenju Vrhovnog štaba NOV i POJ. U Narodno oslobodilačkoj vojsci, radio je na pisanju izveštaja ko je ko na jugoslovenskom ratištu, analizirao svetska ratišta, propagirao je NOV Jugoslavije. Zaslugama za razvoj i popularizaciju Narodno oslobodilačkog pokreta, dva puta posle rata unapređen u činove general majora i general lajtanta. Po završetku rata bio je prvi načelnik Istorijskog odeljenja Generalštaba Jugoslovenske armije.

Po povratku iz "matuške Rusije" (tada SSSR-a), umro je 2. juna 1945. godine u Beogradu.[2]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine.

Dela[uredi | uredi kod]

Objavio je sledeća dela:

  • „Juriš na Nemačku“. 1944. godina
  • „Naša regularna vojska“. 1944. godina

Reference[uredi | uredi kod]

  1. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_83.htm
  2. 2,0 2,1 Matović, Ivan (2004). Verni otadžbini i pozivu. Beograd: NIC Vojska. str. 87. ISBN 86-7530-113-8. 

Literatura[uredi | uredi kod]