Filip IV., kralj Francuske

Izvor: Wikipedia
Francuska monarhija
Dinastija Capet
(originalni ogranak)
Hugo Capet
Djeca
   Robert II.
Robert II.
Djeca
   Henrik I.
   Robert I., Burgundski vojvoda
Henrik I.
Djeca
   Filip I.
   Hugo, grof Vermandoisa
Filip I.
Djeca
   Luj VI.
Luj VI.
Djeca
   Luj VII.
   Robert I., grof Dreuksa
Luj VII.
Djeca
   Marija, grofica od Champagne
   Aliks
   Margarita
   Alis, grofica Veksina
    Filip II.
   Agnez, od Francuske
Philip II August
Djeca
   Luj VIII.
Luj VIII.
Djeca
   Luj IX.,
   Robert I., grof Artoisa
   Alfons, grof Poitou i Toulousa
   Sveta Isabel od Francuske
   Karlo I., kralj Sicilije i Napulja
Luj IX.
Djeca
   Filip III.
   Robert, grof Clermonta
   Agnez, od Francuske
Filip III.
Djeca
   Filip IV.
   Karlo III., grof od Valoisa
   Luj, grof Evreuksa
   Margarita od Francuske
Filip IV.
Djeca
   Luj X.
   Filip V.
   Isabela Francuska
   Karlo IV.
Luj X.
Djeca
   Ivana II., kralj Navarre
   Ivan I.
Ivan I.
Filip V.
Karlo IV.

Filip IV. (1268. - 29. studenog 1314.), kralj Francuske i Navarre od 1285. do 1314. godine.

Poslije smrti oca kralja Filipa III. 5. listopada 1285. godine Filip IV. je stupio na čelo personalne unije Francuske i Navare. Ta personalna unija sklopljena tijekom posljednje godine očeva života je bila njegov jedini kakav takav uspjeh. Važnost ove unije se najbolje ogledala u dobrovoljnom odustajanju Francuske od nje 1329. godine.

Dolazak na prijestolje ovog kralja označava prekretnicu u kršćanstvu Francuske. Kao drugorođeni sin tijekom prvih osam godina života on dobiva pojačana vjerski odgoj. Smrt starijeg brata 1276 godine tu situaciju okreće u korist državničkog odgoja, ali pred kraj života to prvobitno školovanje izlazi na vidjelo u najgorem obliku. Filip IV se nalazio pored oca tijekom vojnog pohoda na Aragonsko kraljevstvo iako je taj rat smatrao velikom pogreškom.

Očeva smrt tijekom toga pohoda rezultira početkom razgovora o miru na inicijativi novog kralja kojemu to postaje prva državnički posao. Mir je zaključen tek par godina poslije, iako su sve vojne operacije bile prestale još 1285. godine. Sada slobodan od rata dolazi do pokretanja državne reforme. Prvi potez u tom smjeru postaje slanje komisija koje ispituju korupciju državnih predstavnika u svim Francuskim pokrajinama. Te mjere u smjeru jačanja državne kontrolor rezultiraju nezadovoljstvom plemića i svećenstva čije povlastice takvim potezima postaju ugrožene.

Tijekom 1294. godine dolazi do početka dugogodišnjeg rata protiv Engleske. Razlog za ovaj rat možemo naći u dvije osnovne ćinjenice. S jedne strane centralizacija Francuske je predstavljala prijetnju kralju Engleske na čije posjede unutar Francuske su se oni odnosili. S druge strane tadašnji proces aneksije Škotske od strane Engleske je bila Filipu IV. neprihvatljiva. Tako se desilo da su na kraju obojica htjeli rat, ali niti jedan nije imao finalno određen cilj rata. Taj rat na kraju završava mirom 1303. godine. Kao potvrda mirovnog sporazuma dogovoreno je vjenčanje Filipove kćerke Isabele za prestolonasljednika Engleske. Ovaj rat je tada bio završio, ali Flandrija ga je iskoristila za pokušaj ostvarivanja svoje nezavisnosti. Iako je ova pokrajina bila vojno poražena 1305 godine ona se još mnogo godina kasnije nije smirila.

Ovi ratovi su bili pretežak bremen na državni budžet tako da već 1296 godine dolazi promjena radi povećanja poreznih prihoda. Prva na udaru se našla crkva čiji papa Boniface VIII se ne samo povinuje želji Filipa za naplati poreza na raćun crkve nego čak sljedeću godinu proglašava Luja IX. djeda ovog kralja svetim! Druga porezna reforma donesena za ratno razdoblje se ticala da su svi podložni vojnoj službi, ali da mogu kupit ne odlazak u vojsku. Ova reforma je ostala na snazi do Francuske revolucije.

Da li je tijekom zadnjih deset godina života Filip postao zahvaćen kršćanskim fundamentalizmom, jurnjavom za lakim novcem ili nešto između toga dvoje se ne može s sigurnošću utvrdit ali njegovi progoni kojim su izloženi Židovi 1306 rezultirajum velikim državnim novčanim profitom zbog zapljene imovine. Sličnu sudbinu uskoro doživljavaju i Templara

Ovaj kralj koji skupom svojih reformi uspjeva strahovito ojačat centralnu vlast posljednju godinu života ima kao pakao prije pakla. Praznovjerni za te posljednje događaje njegove vladavine optužuju prokletstvo Templara, pošto je njihov posljednji veliki meštar na dan svojega pogubljenja 18. ožujka 1314 prokleo tadašnjeg papu i Filipa. Papa je umro mjesec dana kasnije, dok bi takvu sudbinu i Filip rađe bio potpisao nego živio još 7 mjeseci.

U tih posljednjih dvestotinjak dana on otkriva da su žene od sva tri njegova sina sklopile zavjeru kako bi mogle imati ljubavnike i da je njegova jedina unuka upitnog porjekla. Najgore od svega u toj situaciji on nije bio u stanju dobiti rastavu braka za sinove pošto je to mogao učiniti samo papa kojega trenutno nije bilo pošto novi nije izabran. Potresen od tih događaja Filip doživljava 2 srčana udara tijekom veoma kratkog razdoblja. On odlazi u grob nakon drugog udara znajući da je njegova kćer veći muškarac od sinova.

Njegova odluka o udaji kćerke Isabele s kasnijim nadimkom žena-vuk za Edwarda kralja Engleske će biti razlog budućeg stogodišnjeg rata.

U trenutku smrti 29. studenog 1314. godine Filip IV. je ostavio kao svoje nasljednike 3 psihički povodljiva, ali na prvi pogled zdrava sina. Naslijeđen je od prvog svog kratkovječnog sina Luja X. koji kao niti braća neće izbjeći prokletstvo Templara tako da će muška loza Filipa IV. uskoro izumrijeti.


Prethodnik:
Filip III.
Kralj Francuske Nasljednik:
Luj X.

Linkovi[uredi - уреди]


Francuski vladari