Fehim Spaho

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Fehim Spaho (Sarajevo, 13. veljače 1877. - Sarajevo, 14. veljače 1942.), reis-ul-ulema bosanskih muslimana od 1938. do 1942., u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Na dužnosti reis-ul-uleme zamijenio je Ibrahima ef. Maglajlića. Brat je vođi Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmedu Spaho. Fehim se izjašnjavao kao Hrvat islamske vjeroispovijesti.[1] Vrijednim se smatraju njegovi prijevodi arapskih i turskih tekstova na hrvatski jezik. Preveo je Husrevbegove vakufname te priredio izdavanje rudarskog zakonika sultana Sulejmana zakonodavca iz 1536. godine.[2]

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u staroj obitelji s obrtničkim korijenima. On će se kasnije izjašnjavati kao Hrvat, a brat Mustafa, po profesiji inženjer, kao Srbin. Brat Mehmed se u studentsko vrijeme izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Unuk brata Mehmeda Sulejman aktivist je Srpske radikalne stranke i izjašnjava se kao Srbin.[3] Fehimov otac Hadži Hasan ef. radio je kao muderiz Gazi Husrev-begove džamije i ravnatelj šerijatske sudačke škole. Fehim je u Sarajevu završio mektebi i pdidaiju (trogodišnju vjersku školu), a potom ruždiju (vrsta srednje islamske škole) te se upisao u gimnaziju da bi prešao i završio šerijatsku sudačku školu.

Karijeru u državnoj službi započeo je u listopadu 1895. kao vilajetski arhivist u upravnom odjelu Zemaljske vlade u Sarajevu. Godine 1908. postao je vladin perovođa, zatim tajnik, a 1920. preuzeo je dužnost načelnika islamskog odjela u Ministarstvu vjera u Beogradu. U Sarajevo se vratio 1923. kao viši vladin savjetnik i nadstojnik odsjeka za vjeroispovijesti. Iste je godine kao nepoćudan umirovljen, opet vraćen u službu i ponovno umirovljen. Naibom IVZ-a i predsjednikom Vrhovnog šerijatskog suda imenovan je 1936. godine. Nakon smrti Čauševića dvije godine kasnije 26. travnja s 13 od 20 glasova postavljen je na njegovo mjesto. Ustoličen je za reis-ul-ulemu svečano 10. lipnja u Carevoj džamiji.[4]

Polemika Spaho-Handžić razvila se na stranicama Kalendara Narodne uzdanice 1939. godine. Zagovarao je koncept tumačenja islama u skladu s razvitkom suvremenog života.[5] Dopustio je usklađivanje islamskog načina mjerenja vremena s astronomskim kalendarom, što je bitno za određivanje važnijih nadnevaka kao što je početak Ramazana i njegov kraj te početak Bajrama. Smatrao je da islam mora prihvatiti suvremeno bankovno poslovanje, što znači da se može ukamaćivati vakufski novac. Međutim, protivio se mješovitim brakovima i blagovanju mesa životinja koje nisu obredno zaklane po šerijatu. Podržavao je zabranu političke agitacije i nošenja šešira islamskim vjerskim službenicima.

Prvi put je službeno posjetio Zagreb od 24. do 27. lipnja 1940. kad je bio primljen kod Vladka Mačeka, bana Ivana Šubašića, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i predsjednika HAZU Alberta Bazale. Dana 28. ožujka 1941. poziva sve islamske vjerske službenike na vjernost Kraljevini Jugoslaviji[6], no već 26. travnja iste godine poziva muslimane na lojalnost novoj državi NDH.[7] To se dogodilo nakon što se neposredno nakon uspostave NDH susreo sa Slavkom Kvaternikom koji mu je prenio Pavelićeva jamstva da će vlada poštivati autonomiju IVZ-a. U Husrevbegovoj džamiji 11. svibnja Fehim je u obredu zahvale rekao: "Rodila se Nezavisna Država Hrvatska i otpočela je svoj život... Mi muslimani smo je od srca pozdravili, jer znamo, da se nijednom muslimanu ne će i ne može dogoditi nikakva nepravda... Zato smo se sastali danas u ovoj velebnoj džamiji da u njoj zahvalimo svemogućem na ostvarenju Nezavisne Države Hrvatske."[8]

Već idućega mjeseca 8. lipnja 1941. Fehim se pismeno obratio vojskovođi Slavku Kvaterniku navodeći niz pritužbi na račun ustaške vlasti u BiH. Zamjerio je što je razgraničenjima župa Bosna opet raskomadana, te što se navodno u sarajevskim sudovima i državnim odvjetništvima postavljaju povjerenici isključivo katolici. Katolici su navodno zamijenili muslimane na položajima glavnih ravnatelja, a islamska djeca pohađaju katoličke škole časnih sestara. Sporadično ustaše vrše zločine nad muslimanima, a imamima se prijeti kod prevođenja pravoslavnih kršćana i judaista na islam.[9] Fehim je postao kritičar ustaškog režima i zaključio da Vlada ne poštiva kompetencije reis-ul-uleme koje ima po šerijatu. U studenom 1941. Ministarstvo bogoštovlja NDH je bez obvezne konzultacije s reis-ul-ulemom imenovalo referenta za islamsko bogoštovlje koji je bio pravnik bez šerijatske spreme. Doživjevši to kao poniženje funkcije Fehim je odlučio "da mora u interesu časti i položaja reis-ul-uleme ovu stvar goniti do najvišeg mjesta ili dobiti zadovoljštinu ili se povući."[10]

Nakon što je iznenada preminuo dženaza je obavljena po nezapamćenom snijegu pa je noć prije ukopa dvjestotinjak čistača razgrtalo sarajevske ulice. Umro je ne obavivši hadž. Svoju orijentalističku knjižnicu oporučno je darovao Gazi-Husrevbegovoj knjižnici, a brojne druge knjige Narodnoj uzdanici.[11]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • 1. Banac, I.: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb, 1988.
  • 2. Kisić Kolanović, N.: Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 2009.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Nadbiskupski arhiv, Zagreb, Ostavština Dragutina Kambera, rukopis posvećen hrvatsko-muslimanskim odnosima.
  2. Mahmud TRALJIĆ, "Tiskani radovi Rehmetli Fehim ef. Spaho", Novi Behar, god. XVI., Sarajevo, 15. veljače 1944., br. 4, 64.-66.
  3. www.otvoreniparlament.rs, "Sulejman Spaho"
  4. "Fehim Spaho umro 14. veljače iznenada", Novi list, Sarajevo, 15. veljače 1942.
  5. A. KARIĆ, Panislamizam..., 91.-97.
  6. Z. HASANBEGOVIĆ, Muslimani u Zagrebu..., 172.
  7. "Reis ul ulema uputio je proglas svim vjerskim organizacija Islamske vjerske zajednice", Novi Behar, 1.-2., Sarajevo, 1941., 44.
  8. F. ADEMOVIĆ, Novinstvo i ustaška propaganda..., 313.
  9. IAS, FS-472, Koncept pisma F. Spahe S. Kvaterniku 8. lipnja 1941.
  10. IAS, FS-777, Pismo F. Spahe A. Ugljenu 26. studenoga 1941.
  11. A. NAMETAK, Sarajevski nekrologij..., 45.-46.