Fedra (Seneka)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Fedra
Hippolytus Phaedra Louvre Ma 2294.jpg
Fedra i Hipolit, oko 290. g. n.e. (Louvre)
Autor(i) Lucije Anej Seneka
Originalni naslov Phaedra
Država Stari Rim
Jezik latinski
Žanr(ovi) tragedija

Fedra (latinski: Phaedra) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od 1280 stihova, koju je napisao Lucije Anej Seneka. Drama se temelji na mitu o Fedri, supruzi atenskog kralja Tezeja, koja je plamtjela velikom žudnjom za svojim posinkom Hipolitom.[1] Temeljena na grčkom mitu i tragediji Hipolit grčkoga tragediografa Euripida, Senekina Fedra jedan je od umjetničkih prikaza ove tragične priče. Seneka slika Fedru kao samosvjesnu osobu koja izravno slijedi svoju požudu, dok je u drugim prikazima ovog mita ona većinom predstavljena kao pasivna žrtva sudbine.[2] Kod Seneke, lik Fedre preuzima na sebe spletkarenje i cinični pogled na svijet, koji su u tragedijama često karakteristični za lik dadilje.

Kad su Senekine tragedije prvi put oživljene u vrijeme renesanse, ova je drama prvo bila naslovljena Hipolit, prije no što je postala poznata kao Fedra,[3] npr. kad je 1486. godine izvedena u Rimu na latinskom jeziku.[4]

Ovaj je komad izvršio velik utjecaj tijekom narednih stoljeća, posebno na Shakespeareove tragedije u 16. stoljeću i na francusku dramu u 17. stoljeću. Među ostalim značajnim dramskim izvedbama priče o Fedri, na koje je utjecala Senekina verzija, nalaze se Phèdre Jeana Racinea[5] te Phaedra's Love Sare Kane. Senekina Fedra i danas se izvodi u svjetskim kazalištima.

Fedra obrađuje teme prirodnih zakona u očima stoičke filozofije, predodžbe životinja i lova, kao i štetne učinke seksualnih prijestupa majki i maćeha.

Lica[uredi - уреди | uredi izvor]

Zaplet[uredi - уреди | uredi izvor]

Piritoj, Hipodamija (ovdje nazvana Laodamija), jedan kentaur i Tezej, prikaz na apulijskom crvenofiguralnom krateru, 350-340. pne.

Fedra, maćeha Hipolita, sina amazonske kraljice Antiope, dok je Tezej bio odsutan na putu u podzemi svijet, nastoji svladati čistotu Hipolita, koji je svoj život posvetio celibatu i odabrao bavljenje sportovima. Fedra ne uspijeva u svojim pokušajima i, kad se Tezej vratio, nečastiva maćeha pretvara se da ju je njezin posinak Hipolit nasilno pokušao natjerati na preljub. Tezej, vjerujući njezinoj priči, priziva boga Neptuna da zada smrt svome odsutnom sinu, budući da je ovaj već pobjegao iz svog nemoralnog doma. Budući da mu je Neptun uslišio molbe i prihvatio Tezejeve zavjete, pošalje velikog morskog bika da se ukaže na obali dok je Hipolit tuda prolazio: to je preplašilo konje koji su vukli njegovu kočiju i oni su ludo jurnuli, a Hipolit koji ih je vozio vukao se preko kamenja i tako smrtno stradao. Ali kad je Fedra obaviještena o tome, svjesna nevolje koju mu je nanijela, priznala je Tezeju vlastitu krivnju i lažnu optužbu koju je iznijela, a zatim se probola mačem. Oplakujući nedaće svog sina i prezirući sebe zbog bijesa koji je tako nepravedno iskazao, Tezej slaže raštrkane dijelove Hipolitova tijela i priprema pokop.[6]

Prvi čin[uredi - уреди | uredi izvor]

Hipolit, sin atenskog kralja Tezeja, u zoru odlazi iz palače u lov na veprove. Tom prilikom ukazuje na razna mjesta koja su pogodna za sportaša i upućuje svoje pratitelje i kolege ljubitelje lova u razne funkcije koje se odnose na lovačke potrage. Naposljetku se moli djevičanskoj božici Dijani da mu podari uspjeh u lovu.[7]

Njegova maćeha Fedra, Tezejeva supruga i kći kretskog kralja Minoja, uskoro se pojavljuje ispred palače jadikujući zbog svoje sudbine. Njezin je suprug već godinama odsutan jer je otišao u podzemni svijet, kako bi odveo Perzefonu iz podzemlja. Fedra je ostala sama da se brine o palači i sad zatiče sebe kako žudi za šumom i lovom. Pitajući se što joj uzrokuje želju za šumskim proplancima, ona razmišlja o svojoj majci Pasifaji, Helijevoj kćeri, koja se zaljubila u bika i rodila mu čudovište Minotaura. Fedra se pita je li i sama osuđena na propast kao što je bila njezina majka.[8]

Fedrina stara dadilja dobacuje da Fedra treba kontrolirati strasti koje osjeća, jer ljubav može biti užasno destruktivna. Fedra objašnjava da je hvata nekontrolirana žudnja za Hipolitom i da joj je strast (furor) odnijela pobjedu nad razumom. Međutim, Hipolit općenito prezire žene, a Fedru posebno. Fedra izjavljuje da će počiniti samoubojstvo. Dadilja moli Fedru da ne okonča svoj život i obećava joj pomoći u ljubavi, govoreći: "Moj je zadatak pristupiti divljoj mladosti i saviti neumoljivu volju okrutnog čovjeka".[9]

Kor atenskih građana pjeva o moći djačaka Kupidona, govoreći da bi sve stvari trebale popustiti pred snagom ljubavi, uključujući sve ljude, neovisno o njihovom položaju i starosnoj dobi, sva nebeska i podzemna božanstva, pa i sve životinje, kako kopnene tako i one u vodama i one što lete zrakom.[10]

Drugi čin[uredi - уреди | uredi izvor]

Fedra svojoj dadilji predaje pismo u kojem optužuje Hipolita.

Kad je kor završio svoju pjesmu o snazi ljubavi, Fedra upada u stanje emotivnog rastrojstva, a dadilja moli božicu Dijanu da omekša Hipolitovo srce i natjera ga da se zaljubi u Fedru: dadilja se tuži na ljubav kao na bolest, s obzirom na njezinu netrpeljivost i na moć koju zadobiva. Potom se Fedra presvlači i na sebe navlači odjeću lovkinje Amazonke, kako bi mogla lakše zarobiti Hipolita.[11]

Hipolit se vraća iz lova i, vidjevši Fedrinu dadilju, pita je zašto izgleda tako smrknuto. Dadilja odgovara da bi se Hipolit trebao "pokazati manje oštrim", uživati u životu i prihvatiti društvo žena. Hipolit odgovara da je život najneviniji i najslobodniji kad se provodi u divljini. Hipolit dodaje da maćehe "nisu nimalo milosrdnije od zvijeri". Smatra da su žene i zle i ukazuje na Medeju kao dokaz svoje. "Zašto za zločin malobrojnih kriviti sve?", pita dadilja. Tvrdi da ljubav često može promijeniti i one najtvrdoglavije. Ipak, Hipolit zadržava svoju postojanu mržnju prema ženskom rodu i odlučuje nastaviti živjeti u celibatu i posveti se životu na selu, kojem daje prednost u odnosu na gradski život.[12]

Fedra se pojavljuje, onesvijesti se i sruši na tlo. Hipolit je probudi. Kad ja upita zašto je tako tužna, ona mu odluči priznati svoje osjećaje. Fedra suptilno sugerira da bi Hipolit trebao zauzeti mjesto svoga oca, jer se Tezej vjerojatno neće vratiti iz podzemlja, kamo je otišao pomoći svom prijatelju Piritoju da otme Prozerpinu.[2] Hipolit se slaže, nudeći da zamjeni oca dok se ovaj ne vrati. Fedra tada Hipolitu izjavljuje ljubav. Užasnut, on poviče da je "kriv", jer je "potaknuo [svoju] maćehu na ljubav". Zatim se usprotivi onome što smatra Fedrinim strašnim zločinom. Izvuče mač da ubije Fedru, ali kad shvati da je to ono što ona želi, odbacuje oružje i bježi u šumu. [13]

Intervenira dadilja, koja se pokazuje sasvim bezobzirnom: "Zločin se mora prikriti zločinom", ona izjavljuje. Na dadiljin nagovor, Fedra doziva u pomoć atenske građane, optužujući Hipolita za silovanje. Kad je Hipolit pobjegao, kor atenskih građana komentira njegov bijeg i izvanrednu ljepotu, uspoređujući je s Bakhovom i Apolonovom.[2] Kor se moli da ljepota, koja je mnogima donijela uništenje, bude povoljna za Hipolita, premda mu zbog nje Fedra smješta klevetu; istodobno, atenski se građani raduju Tezeju, koji se u tom trenutku vratio iz podzemlja.[14]

Treći čin[uredi - уреди | uredi izvor]

Vrativši se iz podzemlja, Tezej dadilju pita za razlog sve ove tuge u njegovoj kući. Dadilja ga obavještava da je Fedra odlučila umrijeti, a on je pita za razlog, pogotovo sada kad se njezin muž vratio. Dadilja objašnjava da Fedra nikome neće reći uzrok svoje tuge. Tezej ulazi u palaču i ugleda Fedru kako privija k sebi mač, spremna da se ubije. Pita je zašto je u takvom stanju, ali ona odgovara samo nejasnim aluzijama na "grijeh" koji je počinila.[15]

Tezej naređuje da se dadilja baci u lance i da bude mučena sve dok ne prizna tajnu svoje gospodarice. Fedra intervenira, govoreći svom suprugu da je silovana i da je "uništitelj [njene] časti" onaj od koga bi Tezej to najmanje očekivao, pritom pokazujući na mač koji je Hipolit ostavio iza sebe.[16] Tezej prepozna sinovljev mač i nastupu bijesa moli se svom ocu Neptunu da uništi Hipolita.[16]

Kor konstatira, vidjevši kako prirodni zakoni reguliraju kretanje nebeskih tijela i druge stvari u prirodi, da se ljudski poslovi ne podudaraju s pravdom i redom: zašto nebesa ne nagrađuju nevine i ne kažnjavaju krivce i zle. Kor tvrdi da je svjetski poredak postao iskrivljen: "bijedno siromaštvo smrskava čistoga čovjeka, a preljubnik, snažan u opačini, živi kao kralj".[17]

Četvrti čin[uredi - уреди | uredi izvor]

Hipolitova smrt (1860), sir Lawrence Alma-Tadema

Stiže glasnik i obavještava Tezeja da je Hipolit mrtav: iz dubina oceana pojavio se čudovišni bik ispred Hipolitove kočije. Konji koji su vukli kočiju prestravili su se, Hipolit je izgubio kontrolu, pao je sa sjedala i udovi su mu se zapetljali u uzde; tijelo mu je bilo vučeno kroz šumu i naposljetku je rastrgano na komade. Tezej brizne u plač: premda je svome sinu poželio smrt, sad kad o njoj čuje, pada u očaj.[18]

Kor komentira preokrete sudbine te izjavljuje da su bogovi najspremniji uzeti na nišan bogate i moćne smrtnike, dok "oni što pod niskim krovom žive u zajedničkom domu nikad ne osjete Jupiterove moćne udare".[19]

Peti čin[uredi - уреди | uredi izvor]

Fedra osuđuje Tezeja zbog njegove strogosti i obraća se Hipolitovom raskomadanom lešu, plačući: "Kamo je pobjegla tvoja slavna ljepota?" Otkriva da je lažno optužila Hipolita za vlastiti zločin, baca se na mač i gine. Tezej je utučen i sam izražava želju za smrću, prizivajući za sebe najstrašnije podzemne muke. No, kor ga podsjeća na dužnost da sakupi dijelove sinovljeva mrtvog tijela.[2] Tezej zapovijeda da se Hipolit prikladno pokopa. Pokazujući na Fedrino truplo, izjavljuje: "Što se nje tiče, neka bude zakopana duboko u zemlji i neka joj je teška zemlja na njezinoj grešnoj glavi!"[20]

Književna vrijednost[uredi - уреди | uredi izvor]

Fedra je dobar primjer toga da se i u Senekinim tragedijama mogu naći bogati pjesnički opisi i lirske crte, dakako usporedo s retorskim i mitološkim ukrasima, koji se i tu gomilaju.[21] Hipolit, kad mu maćeha Fedra u drugom činu učini svoju ljubavnu ponudu, gnjevan bježi, a kor Atenjanki opijeva njegovu mušku ljepotu i ljepotu uopće, taj "dvosmisleni dar smrtnicima, prolazan, kratkotrajan":

Smrt Hipolitova, Jean-Baptiste Lemoyne (1679–1731), Louvre.

Beži sličan olujnom besnom vetru,
brži nego Kor koji oblake skuplja,
brži nego plamen što nebom sune
kada zvezda gonjena vetrom mine
s ognjenim repom.

Neka slava, minulih doba vernik,
s tobom meri sve što joj dika beše:
tvoj će lik da zaseni druge tako
kao mesec kada u punom sjaju
spojiv sjajne rogove, žiže ognja,
svu noć juri kočijom brzom, svu noć
bludi likom rumenim da potamne
pred tim sjajem zvezda sijaset malih.
Ti si kao Hesper što skuplja tmine,
vesnik noći okupan morem tamnim,
što kad tmine rasturi noćne, posta
Lucifer sjajni.

Oj, Liberu, tirsonošo iz Indije,
krasne kose, nešišane, večno mlad si,
tigar drhće pred tim kopljem vite loze
a roščiće s čela pusta mitra kroti –
ne bi bo'me savladao Hipolita krute kose.
A tvoj lik je… da se gordiš nemaš rašta:
širom sveta zna već svako ime momka
kog Bromiju pretpostavi Fedre sestra.

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,
dar prolazan, kratkotrajan. Kako samo,
tako brzo, tek što staneš već prolaziš.
Ne otima tako brzo čar proleća livadama
sparna žega, silna jara letnjih dana,
kad podneva besne jarka, kad ubrza
točak noći sve paoke pa projuri.
K'o što sahnu bele krune ljiljanima,
tako svenu i rudastoj, divnoj glavi
prve ruže, tako gasne obrazima
nežna rumen i ni trena ni časka
ne poštedi starost telo svoga danka.[22]

Uzori[uredi - уреди | uredi izvor]

Priča o odnosu Hipolita i Fedre potječe iz jednog od nekoliko drevnih grčkih mitova u vezi s arhetipskim atenskim herojem Tezejem. Grčki tragediograf Euripid napisao je dvije verzije tragedije: izgubljenog Hipolita pod velom i sačuvanog Hipolita (428. pne.).[23] Među ispitivačima općenito je prihvaćena teza da publika nije lijepo primila Hipolita pod velom u tragičkom natjecanju jer je Fedra bila prrikazana kao previše drska i izravna u žudnji za svojim posinkom: usudila se, naime, osobno iskazati svoju ljubavnu strast mladiću te je gotovo pomahnitala od uzaludnih pokušaja da ga zavede.[24] Mnogi ispitivači vjeruju da je Euripid napisao Hipolita da bi ispravio ovu karakterizaciju i da bi Fedru prikazao kao časnu osobu kojom se poigravaju sudbina i bogovi.[25]

Iako znanstvenici smatraju da je Seneka napisao Fedru pod snažnim utjecajem Euripidovog Hipolita, postoji nekoliko razlika u zapletu i tonu.[26] Proučavatelj književnosti Albert S. Gérard kaže da, za razliku od Fedre u Euripidovom Hipolitu, Senekina je Fedra promišljen i mudar lik, koji priznaje neprimjerenu i amoralnu prirodu svojih osjećaja prema posinku, ali ipak ga nastoji zavesti.[27] U Euripidovoj ponovnoj izvedbi mita, Fedra je predstavljena kao pasivna u svojoj požudnoj boli, a dadilja je ta koja obavještava Hipolita o Fedrinoj ljubavi prema njemu. U Senekinoj verziji, Fedra osobno govori posinku o svojim osjećajima prema njemu. Zatim osobno okrivljuje Hipolita kod Tezeja, a ne u posthumnom pismu, kao kod Euripida; naposljetku, kod Seneke ona osobno prije smrti priznaje vlastitu krivnju, dok kod Euripida to čini božica Artemida nakon Fedrinog samoubojstva.[28] Gérard tvrdi da prenošenjem velikog dijela spletkarenja, "ciničnih uvida" i "pragmatičnih savjeta" sa dadilje na Fedru, Seneka implicira da je Fedra odgovorna za svoje postupke i svjesna da njezino ponašanje odstupa od prihvaćenih načela ljudskog morala.[27]

U još jednom odstupanju od Euripidova Hipolita, Fedra, umjesto da izvrši samoubojstvo odmah nakon što je Hipolit odbio njezine ljubavne izjave, ispuni se osjećajem pokajanja nakon što je Hipolit poginuo i tada se probode mačem. Prema Gérardu, ove razlike u radnji pokazuju povijesni pomak s prioriteta "očuvanja nečije reputacije" u grčkoj "kulturi srama" na prioritet pokajanja u rimskoj "kulturi krivnje".[27]

U sastavljanju svoje Fedre, osim na Euripida, Seneka se ugledao i na četvrto pjesničko pismo iz Ovidijevih Legendarnih ljubavnica (Heroides), jer je i Ovidije bio sklon kako deklamatorstvu tako i retorici.[29]

Glavne teme drame[uredi - уреди | uredi izvor]

Prirodni zakoni[uredi - уреди | uredi izvor]

Fedra i Hipolit, freska iz Pompeja.

Osim što je pisao tragedije, Seneka je bio i stoički filozof. Stoici su vjerovali da razum i prirodni zakoni moraju uvijek upravljati ljudskim ponašanjem.[30] Svjesno odabirući da slijedi svoju grešnu strast prema posinku, Fedra narušava prirodne zakone do te mjere da, prema Senekinoj stoičkoj ideologiji, samo njezina smrt može obnoviti kozmički poredak. Isto tako, Hipolit smatra da ga je Fedrina požuda okaljala i ne želi živjeti u svijetu u kojem više ne vlada moralni zakon.[31] Sam Hipolit ne predstavlja stoičke ideale. Poriče uobičajene ljudske društvene veze i izolira se od društva, čineći tako svoje moralno postojanje nestabilnim, posebno kad je suočen s neprirodnom naklonošću svoje maćehe.[31]

S isticanjem prirodnih zakona u vezi je skoro potpuno odsustvo teološkog aparata u Senekinoj Fedri: za razliku od Euripidovog Hipolita, ovdje nema sukoba s Artemidom, moćnom Hipolitovom zaštitnicom, niti s njegovom nepokolebljivom protivnicom Afroditom, a u sumnju se dovodi tradicionalna apologija Erosa kao nepobjedive sile. Umjesto toga, dramski se sukob u potpunosti odvija u zemaljskoj i ljudskoj sredini, pri čemu se obje strane pozivaju na zakone "prirode": Fedrina dadilja potiče Hipolita da, slijedeći prirodu, ostavi svoj asketski život i prihvati žensku ljubav, a Hipolit, također pozivajući se na "prirodu", prednost daje životu u šumi u odnosu na dvorske spletke.[2]

Prikazi životinja i lova[uredi - уреди | uredi izvor]

Početna scena Fedre prikazuje kako se Hipolit i njegovi pratitelji pripremaju za lov. Znanstvenik Alin Mocanu kaže da Seneka odlučuje opisati te pripreme rječnikom "koji bi odgovarao i lovu na životinje i ljubavnom lovu".[32] U daljem tijeku radnje, Hipolit prelazi iz lovca u plijen, a Fedra postaje grabežljivica koja ide za svojim posinkom. I Fedra i njezina dadilja opisuju Hipolita kao da je divlja životinja, nazivajući ga "mladom zvijeri" i "divljim".[32] Fedra, pak, sebe naziva lovcem: "Moja je radost ići u potragu za preplašenim zvijerima i mekom rukom bacati čvrsta koplja".[33] Da je jedno od središnjih mjesta u zapletu dano lovu pokazuje i činjenica da je Dijana, božica lova, jedino božanstvo koje ima žrtvenik na pozornici, i taj je žrtvenik dovoljno važan da bude spomenut četiri puta tijekom predstave.[32]

Majke i maćehe[uredi - уреди | uredi izvor]

U Fedri Seneka obrađuje temu sveprisutnog rimskog stereotipa o amoralnoj i zloj maćehi. Fedra se četiri puta tijekom predstave naziva maćehom, svaki put u trenutku vrhunca radnje. To je značajno u usporedbi s Euripidovim Hipolitom, u kojem se riječ "maćeha" nikada ne koristi za Fedru. Prema znanstvenici Mairead McAuley, "rimska opsjednutost likom zlih i seksualno grabežljivih maćeha ukazuje na prevlađujuće uvjerenje da je maćehinska uloga sama po sebi vodila tome da žena djeluje bez kontrole i da se povinuje destruktivnim impulsima".[34] Važno je, međutim, napomenuti da Seneka ne predstavlja Fedru tek kao karikaturu zle maćehe, nego je oslikava u simpatičnijem svjetlu pokazujući njezin unutarnji sukob i previranja.[34]

Fedra vjeruje da se njezini neprirodni osjećaji prema Hipolitu mogu pratiti unatrag do prijestupa njene vlastite majke Pasifaje, koja je vodila ljubav s bikom i potom rodila Minotaura. Fedra kaže: "Prepoznajem sudbinu svoje jadne majke; i njezina i moja ljubav znaju griješiti u šumskim dubinama".[33] Međutim, dadilja ističe da bi Fedrin zločin bio još gori, budući da je Fedra samosvjesna a ne puka žrtva sudbine.[34] Dadilja kaže: "Zašto dodavati novu sramotu vlastitom domu i nadmašiti majčin grijeh? Bezbožni grijeh gori je od čudovišne strasti; jer čudovišna ljubav može se pripisati sudbini, a zločin karakteru".[33] Naposljetku, Fedru snalazi sudbina slična sudbini koju je pretrpjela njena majka, jer njezina neprirodna žudnja dovodi do stvaranja čudovišnog bika koji će raskomadati Hipolita.[34]

Povijesni kontekst i recepcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom svog života, Seneka (4/5. pne. – 65. n.e.) bio je poznat po svojim spisima o stoičkoj filozofiji i retorici te je postao "jedan od najutjecajnijih ljudi u Rimu" kad je njegov učenik Neron stupio na carsko prijestolje 54. g. n.e.[26] Fedra se smatra jednim od ranijih Senekinih djela, koje je najvjerojatnije napisano prije 54. g. n.e.[23] Povjesničari se općenito slažu u tome da Seneka svoje tragedije nije pisao za izvođenje u javnim kazalištima u Rimu, već za privatno recitiranje među okupljenom elitnom i obrazovanom publikom. Budući da Fedra nije bila namijenjena glumačkoj izvedbi, povjesničar F. L. Lucas navodi da Senekino pisanje "teži k tome da ima sve manje akcije, a čitav se teret baca na jezik".[35]

Struktura i stil Senekinih tragedija kao što je Fedra izvršili su velik utjecaj na dramu tijekom idućih vijekova, posebno na tragediju u Shakespeareovo doba. Tehnički dramski aparat poput govora u stranu i solilokvija, kao i usredotočenost na nadnaravno i na razornu snagu opsesivnih emocija, u izobilju se nalaze u Senekinim tragedijama.[26] Utjecaj Fedre može se u kasnijem razdoblju vidjeti osobito u francuskim dramama 16. i 17. stoljeća, kao što su Hippolyte (1573) Roberta Garniera i Phèdre Jeana Racinea (1677). Prema povjesničarki Heleni Slaney, tragedija pisana po uzoru na Seneku "praktički je nestala" u 18. stoljeću, jer je drama postala više regulirana i "senzibilitet je došao na mjesto užasa".[36] Utjecaj Senekine Fedre ponovno je oživio u 20. stoljeću s produkcijama kao što su Phaedra Britannica Tonyja Harrisona (1975) i Phaedra's Love Sare Kane (1996). Prema Slaneyju, Senekine drame danas "ostaju kamen temeljac za kreativne praktičare koji žele prikazati ono što se ne može prikazati".[36]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Srejović & Cermanović-Kuzmanovic 1989, s.v. "Fedra".
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Paduano 2011, str. 240.
  3. Ker, James, ur. (2012). Elizabethan Seneca: Three Tragedies. Modern Humanities Research Association. str. 279. ISBN 9780947623982. https://books.google.com/books?id=MqmRptEtanQC&pg=PA279. 
  4. Benedetti, Stefano (2004). „Inghirami, Tommaso, detto Fedra” (it). Dizionario Biografico degli Italiani. 62. http://www.treccani.it/enciclopedia/inghirami-tommaso-detto-fedra_(Dizionario_Biografico)/. 
  5. Budimir & Flašar 1991, str. 466.
  6. Bradshaw 1903, str. 188-189.
  7. Bradshaw 1903, str. 189.
  8. Paduano 2011, str. 239.
  9. Bradshaw 1903, str. 193.
  10. Bradshaw 1903, str. 205.
  11. Bradshaw 1903, str. 209.
  12. Bradshaw 1903, str. 213.
  13. Bradshaw 1903, str. 222.
  14. Bradshaw 1903, str. 231.
  15. Bradshaw 1903, str. 236.
  16. 16,0 16,1 Bradshaw 1903, str. 238.
  17. Bradshaw 1903, str. 245.
  18. Bradshaw 1903, str. 247.
  19. Bradshaw 1903, str. 255.
  20. Bradshaw 1903, str. 256.
  21. Budimir & Flašar 1991, str. 464.
  22. Seneka, Fedra, 736-772. Prev. Radmila Šalabalić, u: Budimir & Flašar (1991, str. 464)
  23. 23,0 23,1 Coffey & Mayer 1990, str. 5-6.
  24. Sironić & Salopek 1977, str. 107.
  25. Roisman, Hanna M. (1999). "The Veiled Hippolytus and Phaedra". Hermes 127 (4): 397–409. JSTOR 4477328. 
  26. 26,0 26,1 26,2 Brockett, str. 43.
  27. 27,0 27,1 27,2 Gérard, str. 25–35.
  28. Howatson 1997, s.v. Phaedra.
  29. Budimir & Flašar 1991, str. 461.
  30. Rosenmeyer, Thomas G. (1989). Senecan Drama and Stoic Cosmology. Berkeley and Los Angeles, CA: University of California Press. str. 65. https://archive.org/details/senecandramastoi00rose. 
  31. 31,0 31,1 Henry, D.&E. (1985). The Mask of Power, Seneca's Tragedies and Imperial Rome. Chicago, IL: Bolchazy-Carducci Publishers. str. 75–79. ISBN 0865161194. 
  32. 32,0 32,1 32,2 Mocanu, Alin (2012). "Hunting in Seneca's Phaedra". Past Imperfect 18: 28–39. 
  33. 33,0 33,1 33,2 Seneca, Lucius Annaeus. „Phaedra”. http://www.theoi.com/Text/SenecaPhaedra.html. Pristupljeno 21.11.2013. 
  34. 34,0 34,1 34,2 34,3 McAule, Mairéad (2012). "Specters of Medea". Helios 39 (1): 37–42. DOI:10.1353/hel.2012.0001. 
  35. Lucas 1922, str. 57.
  36. 36,0 36,1 Slaney, Helen. „Reception of Senecan Tragedy”. Archive of Performances of Greek and Roman Drama. http://www.apgrd.ox.ac.uk/learning/short-guides/reception-of-senecan-tragedy. Pristupljeno November 9, 2013. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. https://archive.org/details/cu31924104730209. 
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
  • Coffey, Michael; Mayer, Roland (1990). Lucius Annaeus Seneca. Phaedra. Cambridge: Cambridge Greek and Latin Classics. 
  • Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York. 
  • Lucas, F.L. (1922). Seneca and Elizabethan Tragedy. London: Cambridge at the University Press. https://archive.org/details/cu31924026554570. 
  • Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio. 
  • Sironić, Milivoj; Salopek, Damir (1977). Povijest svjetske književnosti, knj. 2. "Grčka književnost". Zagreb: Mladost. 
  • Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Cscr-featured.png Članak Fedra (Seneka) je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.