Federico Zuccari
| Federico Zuccari | |
|---|---|
| manirizam | |
 Zuccarijev portret | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | oko 1540. |
| Smrt | 20. jul 1609. |
| Nacionalnost | Talijan |
| Opus | |
| Polje | slikarstvo |
| Praksa | Rim |
Federico Zuccari, ponekad pisan kao Zuccaro ili Federigo (Sant'Angelo in Vado kod Urbina, oko 1540. – Ancona, 20. jul 1609), bio je talijanski slikar i teoretičar umjetnosti, centralna figura rimske manirističke škole, nakon smrti Tiziana.[1] Zuccari je poznat kao osnivač i prvi predsjednik Accademia di San Luca.[2]
Biografija[uredi | uredi kod]
Između 1555. i 1563. Zuccari je bio učenik i asistent svog starijeg brata, slikara Taddea. Kako između braće uvijek tinja neko rivalstvo, tako je i između Federica i Taddea tinjao pravi mali rat po pitanju tko je bolji slikar. Jedna od anegdota koja fino ilustrira njihov odnos je događaj iz 1558., kad se Federico naljutio, nakon što mu je brat retuširao dio fresaka izvedenih 1558. na fasadi rimske palače Tizia da Spoleta. Gotovo istovremeno Zuccari je još kao mladić u dobi od 18 godina, već radio u Vatikanu, na dekoraciji različitih dvorana za papu Pija IV.[1] Od 1564. radi u Veneciji na oslikavanju kapele Grimani u crkvi San Francesco della Vigna, gdje je izveo brojne freske, među njima Poklonstvo kraljeva i Preobraćenje Marije Magdalene.[1]
Od 1565. Zuccari živi u Firenci, gdje surađuje sa slikarom, arhitektom i biografom Giorgiom Vasarijem na knjizi L’idea de’ scultori, pittori e architetti (1607) u kojoj su kodificirali teoriju manirizma. U to vrijeme oslikao je niz fresaka u vlastitom rimskom domu (Palazzo Zuccari).[1] Nakon što mu je 1566. umro brat Taddeo, Federico se uhvatio posla i završio neke od njegovih nedovršenih narudžbi, uključujući dekoriranje Villa Farnese u Capraroli (1566) i rimske crkve San Lorenzo in Damaso (1568–1570).[1] Od 1574. putuje po Španjolskoj, Engleskoj i Nizozemskoj.[1]
Potpuno je sigurno da je Zuccari 1575. u Engleskoj naslikao portrete kraljice Elizabete I i earla Roberta Dudleyja, te navjerojatnije ništa više, iako se danas najmanje nekih stotinjak portreta pripisuje njemu.[1] Po povratku na Apeninski poluotok od 1575. do 1579. oslikao je kupolu Firentinske katedrale, koja je ostala nedovršena nakon što je Vasari umro. Zatim je u vatikanskoj Apostolskoj palači 1580. oslikao nekoliko fresaka u kapeli pape Pavla III, a 1582. se prihvatio velike narudžbe dekoriranja venecijanske Duždeve palače. Nakon tog ga je 1585. angažirao Felipe II da dekorira madridski El Escorial na kom je radio od 1585. do 1588. godine. Kako je Zuccarojev maniristički stil, kasnije procjen kao previše formalističan, jedan dio njegovih radova kasnije je zamijenjen.[1]
Od 1593. Zuccari djeluje kao prvi predsjednik rimske Accademie di San Luca[1], koju je uspio osnovati uz pomoć kardinala Federica Borromea.[2] Njegova akademija postala je protutip za osnivanje današnjih suvremenih umjetničkih akademija.[1] Djela koja je radio pred kraj života bila su lišena dinamike manirizma jer je i sam uvidio da on više nije u modi.[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Federico Zuccari (en)
