Fališćanski jezik

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Fališćanski jezik
Državedrevna Italija
RegijeLacij
Broj govornikaizumro oko 150. pne.
Jezična porodica
PismoFališćansko, etrursko i latinsko pismo
Jezični kodovi
ISO 639-1
ISO 639-3xfa
Raspored jezika u Italiji u železno doba
Fališćanska crvenofiguralna vaza

Fališćanski ili faliskički jezik, danas izumrli, bio je jedan od italskih dijalekata kojim su govorili drevni Fališćani. Taj je jezik s latinskim činio latinsko-fališćansku jezičku grupu u okviru italskih jezika. Čini se verovatnim da je fališćanski opstao bar do 150. pne., premda je već ranije došlo do mešanja i stapanja s latinskim.

Natpisi[uredi | uredi kod]

Sačuvano je oko 355 uglavnom kratkih natpisa, koji potiču iz perioda od 7. do 2. veka pne. Neki su napisani na jednoj varijanti staroitalskog pisma koja je nastala od etrurskog pisma i pisani su zdesna na levo, premda pokazuju i neke tragove uticaja latinske abecede. Jedan natpis posvećen Cereri iz oko 600 pne., koji je pronađen na lokalitetu Falerija i obično se smatra najstarijim primerkom fališćanskog jezika, sadrži tekst pisan s leva na desno.[1]

Čini se da je fališćanskim napisan tekst na jednoj fijali (plitkoj posudi za libacije, tj. tečne žrtve, obično u vinu), čiju autentičnost potvrđuje činjenica da je tekst utisnut pre no što je stavljena glazura: "foied vino pipafo, cra carefo", tj. na latinskom: hodie vinum bibam, cras carebo (= "danas ću piti vino, sutra ga neću imati".[2]

Osim ostataka nađenih u grobnicama, koji uglavnom pripadaju periodu etrurske prevlasti i pružaju mnoštvo pokazatelja o materijalnom i kulturnom bogatstvu, u najstarijim slojevima pronađeni su primitivniji nalazi iz drevne italske epohe. Mnogobrojni natpisi na kojima se nalaze uglavnom samo vlastita imena pre se mogu smatrati etrurskim nego fališćanskim. Treba možda spomenuti da je na Sardiniji postojao grad Feronija (Feronia), koji su verovatno fališćanski naseljenici nazvali po svojoj boginji Feroniji; njoj su ti "Fališćani koji su na Sardiniji" (falesce quei in Sardinia sunt) posvetili votivni natpis pronađen u Novim Falerijima (Falerii Novi),[3] nekih 5 km udaljenim od lokaliteta Starih Falerija, koji su bili porušeni 241. pne.

Fonetika[uredi | uredi kod]

Neke od fonetskih odlika fališćanskog jezika:

  1. Zadržavanje medijalnog f, koje je u latinskom dalo b.
  2. Palatalizacija grupe d+konsonant u neki glas koji je u pismu beležen samo kao i-, kao u reči foied od fo-died (latinski: ho-die).
  3. Gubitak završnog s, bar u nekim slučajevima (cf. u latinskom cra pored uobičajenog cras).
  4. Zadržavanje labiovelara, npr. fal. cuando = lat. quando; cf. umbrijski pan(n)u.
  5. Asimilacija nekih završnih konsonanata s početnim glasom naredne reči, npr. "pretod de zenatuo sententiad",[4] tj. na latinskom: "praetor de senatus sententia" (zenatuo umesto senatuos, drevni oblik genitiva).

Inicijalno f/h[uredi | uredi kod]

Protoindoevropske zvučne aspirate (*bh, *dh, *gh:) u latinskom se obično reazlizuju kao f, dok je za fališćanski u nekoliko primera, pored očekivanog f, zabeleženo i h, npr. fališćanski filea (ćerka) i hileo (sin), cf. lat. filius, od indoevr. *dheh1-lyo-; fal. fe (ovde) i hec (ovaj), cf. lat. hic, od indoevr. *ghey-ke. Neki ispitivači sugerisali su da neočekivana realizacija (tj. h) potiče iz kasnijeg perioda, odnosno da je u nekom trenutku u razvoju jezika delovala promena f u h.[5]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. G. C. L. M. Bakkum, The Latin dialect of the Ager Faliscus: 150 years of scholarship, Volume 2, University of Amsterdam Press, 2009, str. 1 za procenjeni broj natpisa, str. 393 i d. za Cererin natpis, te str. 406 za prihvatanje tog natpisa kao najstarijeg primerka fališćanskog dijalekta. googlebooks preview
  2. Robert Seymour Conway, The Italic Dalects, Cambridge, 1897, str. 372.
  3. Robert Seymour Conway, The Italic Dalects, Cambridge, 1897, str. 380.
  4. Robert Seymour Conway, The Italic Dalects, Cambridge, 1897, str. 376.
  5. Rex E. Wallace and Brian D. Joseph, "On the Problematic f/h Variation in Faliscan", u: Glotta, No. LXIX, 1991 str. 84-93.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]