Manchester United F.C.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa FK Mančester junajted)
Manchester Utd.
Puno ime Manchester United Football Club
Nadimak Red devils (crveni vragovi)
Osnovan 1878., kao Newton Heath L&YR F.C.
Igralište Old Trafford,
Manchester, Engleska Engleska
Navijači {{{navijači}}}
Kapacitet 76,212
Direktor Sjedinjene Američke Države Joel i Avram Glazer
Trener Portugal José Mourinho
Liga FA Premier Liga
2015/16. 5. mesto
Boje kluba Boje kluba Boje kluba
Boje kluba
Boje kluba
 
Glavni dres
Boje kluba Boje kluba Boje kluba
Boje kluba
Boje kluba
 
Pričuvni dres


Manchester United je engleski nogometni klub koji svoje domaće utakmice igra na stadionu Old Trafford u Manchesteru. Jedan je od najuspješnijih engleskih nogometnih klubova s 20 naslova prvaka, 11 pobjeda u engleskom kupu i tri naslova europskih prvaka. Klub je u svojoj povijesti imao dva izuzetno uspješna razdoblja, oba pod vodstvom škotskih trenera: 1950-e i 60-e pod upravom Matta Busbyja i 90-e pod Žoze Murinjo. Prvo razdoblje uspjeha prekinuto je zrakoplovnom nesrećom 1958. godine u Münchenu u kojoj je poginulo 8 igrača i 3 klupska dužnosnika, ali se klub ubrzo oporavio. Nakon Busbyjeva odlaska iz kluba 1969. uslijedilo je razdoblje lošijih rezultata koje je kulminiralo ispadanjem iz prve lige godine 1974. Klub se u prvoj drugoligaškoj sezoni uspio vratiti u prvu ligu, ali nove je uspjehe počeo nizati tek s Fergusonovim dolaskom na mjesto upravitelja. Manchester United je i najuspješniji engleski klub po prosjeku broja gledatelja u proteklih pedeset godina, te je član organizacije G-14.

Rana povijest kluba (1878-1945)[uredi - уреди | uredi izvor]

Klub je osnovan pod imenom Newton Heath L&YR F.C. 1878 kao ekipa radnika Lancashire i Yorkshire želježnica u Newton Heathu. Igrači su tada nosili zeleno-zlatne dresove. Petnaest godina su igrali na malom igralištu na North Roadu, pored buduće željezničke postaje Manchester Piccadilly, prije nego što su se preselili na Bank Street u obližnjem gradu Claytonu 1893. godine. Godinu prije, klub se počeo natjecati u nogometnoj ligi te je raskinuo veze s željeznicom, te je postao neovisna kompanija, i skratili su ime u Newton Heath F.C.. Nedugo zatim, 1902., klub je bio na rubu bankrota, s dugom od 2500 funti, te im je čak zatvoren stadion.

Upravo u vrijeme kad je klub trebao biti ugašen, J.H.Davies, predsjednik tvrtke Manchester Breweries je odlučio uložiti novac u klub i tako ga spasio od propadanja. Prema legendi, Harry Stafford, klupski kapetan, je predstavljao svog nagrađivanog bernardinaca kod klupskih sponzora, kad mu je prišao Davies, s namjerom da kupi psa. Stafford je to odbio, ali ga je uvjerio da investira u klub i postane predsjednik kluba. Ubrzo je na sastanku uprave odlučeno da klub promijeni ime. Među prijedlozima su bili Manchester Central i Manchester Celtic, ali je na kraju, na prijedlog talijanskog imigranta Loisa Rocce, odlučeno da se klub zove Manchester United. Tako je službeno, Manchester United počeo postojati 26. travnja 1902. Davies je također odlučio promijeniti dotadašnje boje kluba, te je izabrao crvenu i bijelu kao boje Manchester Uniteda.

Za tajnika kluba izabran je Ernest Mangnall, nakon što je James West dao otkaz na mjestu menadžera, 28. rujna 1902. Mangnall je dobio povjerenje da pokuša izboriti mjesto u prvoj ligi. Zamalo mu je to uspjelo već prve sezone kada klub završava na 5. mjestu druge lige. Mangnall je tada odlučio dovesti nove igrače, a među njima su bili golman Harry Moger, obrambeni Dick Duckworth i napadač John Picken, međutim, najveći utisak je ostavio Charlie Roberts. U klub je stigao za tada rekordnih 750 funta iz Grimsby Towna u travnju 1904. Roberts je pomogao ekipi da stigne do trećeg mjesta, u sezoni 1903-04, samo bod ih je dijelio od drugog mjesta koje je donosilo preseljenje u viši rang.

Nedugo zatim, u sezoni 1905-06, došli su do drugog mjesta u drugoj ligi, te su dobili priliku po prvi put zaigrati u prvoj ligi pod novim imenom. Svojoj prvu prvoligašku sezonu završavaju na osmom mjestu. Godine 1907. gradski rival Manchester City je bio pod istragom, jer se otkrilo da su neki igrači primali plaću višu od tada dopuštene. Nogometni savez ih je kaznio sa 250 funti, te su zabranili osamnaestorici igrača da ikad više zaigraju za City. United se brzo snašao u toj situaciji te je iz kluba s druge strana grada doveo igrače poput Billya Mereditha (Velški čarobnjak) i Sandya Turnbulla. Novi igrači, su zbog suspenzije mogli zaigrati za United tek od 1907., te su već sezone 1907-08, dali svoj doprinos za osvajanje titule naslova prvaka. Te su sezone, uz niz od deset uzastopnih pobjeda, osvojili naslov, sa devet bodova više od drugoplasirane Aston Ville.

Iduće sezone osvajaju još dva trofeja, superkup Charity Shield (engleski superkup), te FA kup. Najviše zasloga za osvajanje tih trofeja pripadaju Turnbullu i Meredithu koji su odlično odigrali cijelu sezonu, a Turnbull je postigao pobjednički gol u finalu FA kupa. Klub je otada morao čekati dvije godine na novi trofej, osvojili su svoje drugo prvenstvo sezone 1910-11. U međuvremenu klub se preselio na novi stadion Old Trafford. Prvu utakmicu na novom stadionu odigrali su 19. veljače 1910. protiv Liverpoola, izgubivši 4-3 unatoč vodstvu od 3-0. Bez trofeja su ponovno ostali sezone 1911-12, koja je bila i zadnja sezona pod vodstvom Mangnalla (nakon deset godina u Unitedu otišao je u Manchester City), te prva od 41 sezone koliko će proći do Manchesterovog ponovnog osvajanja naslova prvaka.

Idućih deset godina, klub je postepeno slabio te su 1922. godine ispali u drugu ligu. Godine 1925., se vraćaju u prvu ligu, međutim već 1931. se ponovno ispadaju u drugu ligu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata club, klub je došao do najniže pozicije us svojoj povijesti, bili su 20. u drugoj ligi 1934. Još su jedamput ušli u prvu ligu, te odmah ispali, i opet ušli u prvu ligu, te su osigurali daljnje igranje u prvoj ligi, osvojivši 14. mjesto sezone 1938-39.

Za vrijeme drugog svjetskog rata Old Trafford je bio bombardiran, dana 11. ožujka 1941. Većina tribina je bila uništena, jedino je centralni tunel preživio bombardiranje. Također je i teren bio potpuno uništen, te je United morao tražiti pomoć od tada mnogo uspješnijeg gradskog rivala Citya. City im je dopustio igranje na Main Roadu uz naknadu od 5000 funta plus postotak od prodanih ulaznica. Drugi svjetski rat se pokazao kao spas Uniteda, jer su mogli krenuti u potpunu rekonstrukciju kluba, te su kao novog menadžera zaposlili škota Matta Busbya.

Godine Busbya (1945-1969)[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1945. Matt Busby postaje menadžer kluba s Old Trafforda. On je tada postavio za to vrijeme neuobičajene zahtjeve; zahtijevao je da sam bira ekipu, odlučuje koje igrače će dovest, i da sam vodi treninge. Zbog tih zahtjeva već je bio izgubio mjesto menadžera Liverpoola jer su u klubu smatrali da su to poslovi uprave. Međutim, United je prihvatio njegove, tada inovativne ideje. Prvo pojačanje koje je Busby doveo nije bio igrač već pomoćni trener Jimmy Murphy. Ubrzo se Busbyev pristup vođenja kluba počeo isplaćivati, klub je tri godine zaredom bio drugoplasirani klub prvenstva engleske, 1947., 1948., i 1949., a 1948. su osvojili FA kup, zahvaljujući, trojici igrača rođenim u Manchesteru, Stanu Pearsonu, Jacku Rowleyu i Charliu Mittenu, (Rowley i Pearson su postigli pogotke u finalu) i Allenby Chiltonu.

Charlie Mitten, je u potrazi za boljom plaćom otišao u Kolumbiju, nakon što je United konačno osvojio naslov 1952. Međutim, Busby je znao da klubu nisu dovoljni samo iskusni igrači, te je započeo sa politikom dovođenja igrača iz juniorskog pogona, kad god je to bilo moguće. U početku je mladim igračima poput Rogera Byrnea, Billa Foulkesa, Marka Jonesa i Dennisa Violleta trebalo vremena da se priviknu na ekipu, te su 1953. sezonu završili na osmom mjestu. Međutim, 1956. United osvaja naslov prvaka sa ekipom u kojoj je bila prosječna starost igrača 22 godine, postigavši pritom čak 103 gola. I u budućnosti politikom mladih igrača klub je doživljavao najveće uspjehe (kasnih 1960-tih, i u 1990-tima). Među najperspektivnijim igračima, koje su tada zvali Busbyeve bebe bio je Duncan Edwards. Momak iz Dudleya debitirao je u dresu Uniteda 1953. sa samo 16 godina. Oni koji su gledali Edwardsa govore da je mogao igrati na bilo kojoj poziciji, te da je jedan od najboljih igrača ikad. Sezone 1956-57 ponovno osvajaju ligu, te su igrali finale FA kupa u kojem su poraženi od Aston Ville. Iduće sezone, United je postao prvi engleski klub koji se natjecao u Europskom kupu. Stigli su do polufinala gdje su poraženi od strane Real Madrida. Na putu prema polufinalu ostvarili su najveću pobjedu u svojoj povijesti, na Maine Roadu pobjedili su Anderlecht sa 10-0.

Spomen ploča u Munchenu

Velika tragedija je pogodila klub iduće sezone, avion sa Unitedovim igračima koji su se vraćali s Europskog kupa srušio se za vrijeme polijetanja iz njemačkog grada Munchena. U nesreći 6. veljače 1958. živote je izgubilo osam igrača- Geoff Bent, Roger Byrne, Eddie Colman, Duncan Edwards, Mark Jones, David Pegg, Tommy Taylor i Liam "Billy" Whelan - kao i još petnaest putnika, uključujući Unitedove članove osoblja- Walter Crickmer, Bert Whalley i Tom Curry. Tog su dana bila već dva neuspješna polijetanja, prije trećeg, fatalnog. Naime, na kraju piste bilo je dosta rastopljenog snijega, koji je usporavao avion, tako da nije mogao postići brzinu potrebnu za polijetanje. Avion je proklizao sa kraja piste, prošao kroz ogradu te je udario u kuće, koje su srećom bile nenaseljene. Unitedov goalman Harry Gregg, unatoč tome što je bio teško ozljeđen, i od straha da avion ne eksplodira, je uhvatio Bobbya Charltona - koji je debitirao u dresu Uniteda tek 18 mjeseci ranije, i Dennisa Violleta, te ih je odvukao na sigurno. Sedam igrača preminulo je na mjestu nesreće, a Duncan Edwards je umro idući dan u bolnici. Među preživjelima bio je Johnny Berry, koji je zbog teških ozljeda morao prekinuti karijeru. Minhenski liječnici nisu gajili previše nada da će Matt Busby preživjeti, međutim uspio je preživjeti te je pušten iz bolnice dva mjeseca kasnije.

Bilo je glasina da će se United povući iz svih natjecanja, ali to se nije dogodilo. Jimmy Murphy je privremeno postao menadžer dok se Busby ne oporavi od ozljeda, te je klub nastavio igrati sa preostalim igračima. Unatoč nesreći, United je ponovno došao da finala FA kupa, gdje je poražen od Boltona. Na kraju sezone UEFA je ponudila mogućnost engleskom nogometnom savezu da se i United i aktualni prvaci Wolverhamptona natječu u Europskom kupu, u spomen na žrtve, međutim savez je to odbio. Manchester je iduće sezone osvojio drugo mjesto u prvenstvu, što je bio odličan rezltat za ekipu koja je izgubila 9 igrača.

Busby je počeo sa stvaranjem nove momčadi početkom 1960-tih, dovevši u klub igrače poput Denisa Lawa i Pata Creranda, brinući cijelo vrijeme i o mladim igračima. Tada je u seniorsku ekipu došao jedan od najboljih igrača Uniteda u povijesti, mladić iz Belfasta, George Best. Brzonogi igrač mogao je probiti gotovo svaku obranu, ma koliko ona dobra bila. Klub je osvojio FA kup 1963., iako su u prvenstvu zauzeli tek 19. mjesto. Osvajanje FA kupa je bio veliki poticaj za ekipu te su iduće sezone zauzeli 2. mjesto, a 1965. i 1967. su osvojili prvenstvo. United je 1968. postao prvi engleski klub koji je osvoji Europski kup, nakon što su u finalu sa 4-1 pobijedili Benficu koju je predvodio Eusebio. U ovoj ekipi bila su tri igrača koji sa osvojili nagradu za najboljeg europskog igrača: Bobby Charlton, Denis Law i George Best

Matt Busby je 1969. napustio klupu Uniteda, a zamijenio ga je dotadašnji trener rezervne ekipe i bivši Unitedov igrač Wilf McGuinness.

Manchester United 1969-1986[uredi - уреди | uredi izvor]

Ekipa predvođena McGuinessom je sezone 1969-70 zauzela razočaravajuće 8. mjesto, pa je nakon lošeg starta iduće sezone McGuiness vraćen na mjesto trenera rezervne ekipe, te je na mjestu menađera ponovno vraćen Busby. Iako su njegovim povratkom rezultati bili nešto bolji, 6 mjeseci nakon preuzimanja ekipe, Busby posljednji put odlazi. U međuvremenu United je izgubio nekoliko važnih igrača među kojima su bili Nobby Stiles i Pat Crerand.

Mjesto menadžera tada je ponuđeno Jock Steinu, Celticovom menadžeru koji je osvojio Europski kup. Unatoč usmenom dogovoru, Stein je u zadnji trenutak odustao, pa je ekipu preuzeo Frank O'Farrell. Međutim, O'Farrell, je poput McGuinessa, ekipu vodio samo 18 mjeseci, ali je za razliku od njega doveo nekoliko mladih talentiranih igrača poput Martina Buchana koji je stigao iz Aberdeena za 125.000 funti.

Tommy Docherty postaje menadžer krajem 1972. The Doc je spasio te sezone United od ispadanja, međutim, to mu nije pošlo za rukom 1974. nakon što je zlatni trojac Best, Law i Charlton napustio klub. Denis Law je 1973. prešao u redove gradskog rivala Manchester Citya, te je zabivši gol kojim je izbacio United u drugu ligu, odbio proslaviti ga sa suigračima.

Lou Macari, Stuart Houston i Brian Greenhoff su dovedeni da zamijene Besta, Lawa i Charltona, ali nijedan nije bio tako dobar kao oni.

Klub je odmah u prvom pokušaju izborio povratak u prvu ligu sa mladim Steve Coppellom koji je pristigao iz Tranmere Roversa. Iste sezone su stigli do final FA kupa u kojem su poraženi od Sothamptona. Do finala su došli i 1977., te su ga ovaj put i osvojili, pobijedivši Liverpool sa 2-1. Unatoč uspjesima, te velikom popularnošću među navijačima, Docherty je dobio otkaz nakon što se saznalo da je imao aferu sa fizioterapeutovom ženom.

Dochertya je zamijenio Dave Sexton 1977., te je pod njegovim vodstvom United igrao u defenzivnoj formaciji. Taj stil igra nije bio nimalo popularan među navijačima, koji su navikli na napadački nogomet, kakav su preferirali Docherty i Busby. Najveća pojačanja bili su Joe Jordan, Gordon McQueen, Gary Bailey i Ray Wilkins, ali Sextonov defenzivni United nije postizao rezultate, smo jedamput su završili na drugom mjestu te su opet izbubili finale FA kupa, ovaj put od Arsenala. Zbog neosvajanja trofeja, Sexton je dobio otkaz 1981, iako je United pobijedio u zadnjih sedam utakmica pod njegovim vodstvom.

Zamijenio ga je Ron Atkinson, koji je odmah oborio britanski rekord u najvišem transferu, za dovođenje Bryana Robsona iz West Broma. Robson su predviđali blistavu karijeru, te su vjerovali da će postati najbolju Unitedov vezni igrač, još od Duncana Edwardsa. U Atkinsonovu ekipu došli su igrači Jesper Olsen, Paul McGrath i Gordon Strachan, te Norman Whiteside i Mark Hughes iz juniorske ekipe. United je osvojio FA kup dvaput u tri godine, 1983. i 1985., te su pored velikih favorita sezone 1985-86 pobijedili u prvih deset ligaških utakmica, te su već u listopadu imali deset bodova više od najbližih pratitelja. Međutim, forma ekipe je padala te su sezonu završili na 4. mjestu. Loša forma nastavila se i sljedeće sezone, klub se našao na rubu ispadanja iz prve lige, te je Atkinson u studenom 1986. dobio otkaz.

Era Alexa Ferguson, prije trostuke krune (1986-1998)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sir Alex Ferguson

Alex Ferguson je stigao iz Aberdeena te je doveo klub do 11. pozicije. Iduće sezone (1987-88), United je zauzeo drugo mjesto, a Brian McClair je postao prvi igrač nakon Besta koji je postigao 20 golova u sezoni.

Međutim, United nije briljirao iduće dvije sezone, a mnogi igrače koje je doveo Ferguson nisu ispunili očekivanja navijača. Alex Ferguson je bio na rubu otkaza početkom 1990., ali ga je spasio gol Marka Robinsa kojim je United tijesno pobijedio 1-0 u trećoj rundi FA kupa Nottingham Forest. To je dalo poticaj igračima te su i osvojili kup pobijedivši u finalu Crystal Palace.

United je osvojio svoj prvi Kup pobjednika kupova 1991, nakon što su u finalu svladali španjolsku Barcelonu. Iduća sezona bila je razočaravajuća, te su izgubili prvenstvo od rivala Leedsa U međuvremenu 1991, klub je dospio na Londonsku burzu sa vrijednošću od 47 milijuna funti, čime je privukao nove ulagače.

Dolazak Erica Cantone u studenom 1992. pokazao se kao ključan potez. Cantona je s Garyem Pallisterom ,Denisom Irwinom Paulom Inceom, i nadolazećom zvijezdom Ryanom Giggsom, osvojio naslov prvaka engleske 1993. Bio im je to prvi naslov prvaka nakon 1967. Iduće sezone po prvi put u povijesti su osvojili dvostruku krunu (ligu i FA kup). Naslov su obranili iduće sezone potpomognuti karizmatičnim Ircem Royem Keanom, koji je stigao iz Nottingham Foresta, te je ubrzo postao i kapetan. Iste godine, klub je tugovao zbog smrti legenadarnog menađera i predsjednika kluba Sir Matta Busbya, koji je preminuo 20. siječnja 1994.

Sezone 1994-95, Cantona je dobio osam mjeseci suspenzije zbog napada na navijača Crystal Palacea koji ga je uvrijedio na rasnoj osnovi. Iduće sezone osvajanjem drugog mjesta u prvenstvu te poraza u finalu FA kupa od Evertona United je završio sezonu kao dvostruki viceprvak, u ligi i u kupu. Ferguson je tada razljutio navijače prodajom ključnih igrača koje je zamijenio igračima iz juniorske ekipe, među kojima su bili David Beckham, Gary Neville, Phil Neville i Paul Scholes. Novi igrači, od kojih su neki postali i standardni reprezentativci su odigrali iznenađujuće dobro te je United opet osvojio dvostruku krunu 1996. To je bio prvi put da je neki engleski klub drugi put osvojio dvostruku krunu, te je taj pothvat prozvan "Double Double"

Iduće godina, nakon osvajanja novog naslova prvaka, Eric Cantona se, u dobi od 30 godina, povukao iz nogometa Sezonu poslije (1997-98) dobro su započeli prvenstvo, ali su na kraju završili na drugom mjestu, iza Arsenala.

Trostruka kruna (1998-99)[uredi - уреди | uredi izvor]

Sezona 1998-99 bila je za Manchester United najuspješnija sezona u povijesti, kada je postao prvi engleski klub koji je osvojio trostruku krunu - osvojivši Premiership, FA kup i Ligu prvaka iste sezone. Ligu su osvojili u zadnjem kolu pobjedom 2-1 protiv Tottenhama. To je bio prvi korak prema "triplu" koji je Ferguson proglasio najtežim. U finalu FA kupa pobijedili su Newcastle sa 2-0 pogotcima Sheringhama i Scholesa. U posljednjoj utakmici sezone, United je u finalu Lige prvaka, pobijedio Bayern Munchen. Iako je do 90. minute gubio 1-0, United je sa dva pogotka u sudačkoj nadoknadi ostvario jedan od najvećih comebackova. Ferguson je tada zbog svojih zasluga dobio titulu Sir. United je rekordnu godinu završio osvajanjem Interkontinentalnog kupa, pobijedivši brazilski Palmeiras 1-0 u Tokiu.

Nakon trostruke krune (1999-danas)[uredi - уреди | uredi izvor]

United je osvojio ligu 2000. i 2001., ali su novinari te sezone proglasili neuspješnima, budući da nisu uspjeli ponovno osvojiti Ligu prvaka. 2000, Manchester United je postao jedan 14 osnivača grupe G-14 - grupe vodećih europskih klubova. Ferguson je počeo primjenjivati defenzivnu taktiku, što je otežalo posao Unitedovim suparnicima u Europi, ali nije donijela uspjehe, te 2002. završava prvenstvo na trećem mjestu. Iduće sezone su ponovno osvojili prvenstvo, sezonu 2003-04 su dobro započeli, ali forma im je znatno pala nakon što je Rio Ferdinand dobio osmomjesečnu suspenziju zbog izbjegavanja doping testa. Ipak, 2004 su osvojili FA kup, poijedivši u finalu Millwall.

Sezona 2004-05 okarakterizirana je kao sezona ka je United teško postizao pogotke, a glavni razlog tome je bila ozljeda ključnog napadača Ruuda van Nistelrooya, te je United sezonu završio bez trofeja, na trećem mjestu. Nisu uspjeli osvojiti čak ni "utješnu nagradu" FA kup, izgubivši u finalu nakon izvođenja jedanaesteraca od Arsenala. Izvan travnjaka, glavna tema je bila moguće preuzimanje kluba od strane američkog biznismena iz Tampe, Malcolma Glazera.

United je loše krenuo u sezonu 2005-06, a Roy Keane je napustio klub otišavši u Celtic nakon što je javno kritizirao svoje bivše suigrače. Klub se po prvi put u deset godina, nije uspio kvalificirati u drugu rundu Lige prvaka, nakon što su izgubili posljednji susret u grupi protiv portugalske Benfice. Sezona je bila obilježena ozljedama ključnih igrača među kojima su bili Gabriel Heinze, Alan Smith, Ryan Giggs i Paul Scholes. Ipak uspjeli su osvojiti jedan trofej - bio je to Liga kup. United je također drugim mjestom u prvenstvu izravno osigurao nastup iduće sezone u Ligi prvaka. Na kraju sezone, zbog svađe s Fergusonom, Ruud van Nistelrooy odlazi u Real Madrid.

Sezone 2006-07 United se vratio napadačkom stilu igre, te je postigao gotovo 20 pogodaka više u 32 utakmice od drugoplasiranog Chelsea. In siječnju 2007, United je na dvomjesečnu posudbu doveo iskusnog Šveđanina Henrika Larssona, koji je pomogao Unitedu da dođe do polufinala Lige prvaka gdje su poraženi od Milana

Nakon četiri godine, 6. svibnja 2007. United ponovno osvaja prvenstvo. Nisu uspjeli osvojiti dvostruku krunu, u finalu FA kupa su nakon produžetaka poraženi od Chelsea, u prvom finalu igranom na novom Wembley stadionu.

Glazerovo preuzimanje kluba[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 12. svibnja 2005., američki biznismen Malcolm Glazer preuzima 75% dionica Uniteda, te postaje njegov vlasnik. 8 srpnja postavlja svoje sinove u izvršni odbor Manchester Uniteda.

Klupski grb i boje[uredi - уреди | uredi izvor]

Kad je osnovan United, pod imenom Newton Heath boje na dresu su bile žuta (zlatna) i zelena. Te su boje ponovno "oživljene" tek 1990. na dresu za gostovanja. Godine 1902., nakon promjene imena, dres (majica) je bio crvene boje, hlačice bijele, a dokoljenke plave, te je to postao standard za sve buduće Unitedove dresove.

Dresovi za gostovanja su obično bili bijele boje, s crnim hlačicama i bijelim dokoljenkama, međutim koristile su se i druge kombinacije, npr. od 1903 do 1916, dres je imao plavo-bijele pruge, potpuno crni dres bio je 1994. i 2003. te mornarsko plavi sa tankim srebrnim horizontalnim prugama 2000. Jedan od najpoznatijih dresova, koji je međuitm kratko trajao je dres iz 1996, koji je bio potpuno siv. Prestali su igrati u takvim dresovima nakon što nisu osvojili nitijedan bod dok su ih nosili, te su ih čak jedanput promijenili na poluvrijemenu, dok su gubili 3-0, ali ni to ih nije spasilo od poraza. Igrači su tada izjavili da je sivi dres bio teško vidljiv, te da je to dovelo do loših rezultata.

Unitedov treći komplet dresova je tradicionalno potpuno plav, čime iskazuju poštovanje prema igračima koji su u takvim dresovima osvojili Europski kup 1968. Jedine iznimke su bile 1970-tih, kad je dres bio žarko žute boje, 1996. kada je dres imao plavo-bijele pruge (koji je bio najomiljeniji među navijačima), te 2004. kad je imao crveno-crne horizontalne pruge.

Trenutno, Unitedov dres za domaće utakmice je crvene boje, sa izlomljenom vertikalnom bijelom prugom. Dres za gostujuće utakmice je identičan onom domaćem, samo što je crne boje.

Grb Manchester Uniteda je bio nekoliko puta mijenjan, ali je u osnovi ostao isti. Grb je izveden iz grba grada Manchestera. Vrag uz grbu je počeo biti dodavan 1960-tih, kada je klub i dobio nadimak Crveni vragovi (Red Devils). Do kraja 60-tih, vrag je stavljan na klupske šalove i ostale navijačke rekvizite, a 1970. je i službeno dodan na grb.

Navijači[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije Drugogo svjetskog rata, malo engleskih navijača je putovalo na gostovanja, zbog visokih cijena, te zbog malog broja automobila. Kako su, u početku, United i Manchester City, dijelili stadion, te je svake subote drugi klub igrao na domaćem stadionu, mnogo stanovnika Manchestera je gledalo jedan tjedan United, a drugi City, ali nakon rata, poraslo je rivalstvo među klubovima, te su se tada izdvojili navijači Uniteda i Citya.

Kad je United 1956. osvojio ligu, imao je najveću gledanost od svih klubova. Nakon Munchenske tragedije 1958., više ljudi je počelo dolaziti na utakmice, te od tada United je gotovo svake sezone imao najveću gledanost, čak i kad su igrali u drugoj ligi.

Na prijelazu milenija, javila se zabrinutost među navijačima da bi klub mogao biti preuzet. Navijačka grupa IMUSA (Organizacija nezavisnih navijača Manchester Uniteda; engleski Independent Manchester United Supporters' Association), se jako protivila preuzimanju kluba od strane Ruperta Murdocha 1998. Još jedna organizacija koja je vršila pritisak protiv preuzimanja kulba, nazvana Shareholders United Against Murdoch (Dioničari ujedinjeni protiv Murdocha), je osnovan u to vrijeme, te je poticala navijače da kupe dionice kluba, kako bi onemogućili da ih kupi netko drugi. Međutim, to nije spriječilo Malcolma Glazera da kupi većinski paket dionica. To je razljutilo mnoge navijače, te je jedna grupa navijača osnovala izdvojeni klub nazvan F.C. United of Manchester. Unatoč ljutnji navijača spram novom vlasniku, posjećenost utakmica se nastavlja povećavati.

Stadion[uredi - уреди | uredi izvor]

Old Trafford

Kad je klub osnovan, Newton Heath je svoje domaće utakmice igrao na malom igralištu North Roadu. Druge ekipe su se često žalile na loše stanje travnjaka, koji je bio "močvaran na jednom, a kamenit na drugom kraju", a svlačionice su bile udaljene od terena deset minuta hoda, u pubu Three Crowns.

Klub je ostao na North Roadu petnaest godina, od 1878. do 1893., kada su se preselili na stadion Bank Street. Novi teren nije bio puno bolji, travnjak je, kao i prošli bio u lošem stanju, te prekriven smogom iz obližnje tvornice.

Dana 19. veljače 1910., Manchester United je odigrao prvu utakmicu, na novom stadionu Old Traffordu. Protivnik je bio Liverpool, koji je pobijedio rezultatom 4-3.

Za vrijeme bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, stadion je bio gotovo potpuno uništen, te je United idućih 10 godina, svoje domaće utakmice morao igrati na stadionu Manchester Citya, Maine Roadu, prije nego što je 1949. Old Trafford obnovljen.

Trenutno se razmatra o proširenju tribina, na čak 96.000 sjedećih mjesta, što je više od novog Wembleya.

Rivalstva[uredi - уреди | uredi izvor]

Teško je odrediti Unitedovog najvećeg rivala. Najviše navijača smatra Liverpool najvećim rivalom, zbog uspješnosti oba kluba, dok drugi smatraju da je najveći rival, gradski suparnik Manchester City. Rivalstvo s Liverpoolom je započelo 1960-tih, kada su ta dva kluba bili najbolji klubovi u prvoj ligi. S druge strane, rivalstvo sa Manchester Cityem datira još iz 1890-tih, koje je jako još i danas zbog činjenice da su gotovo svake sezone igrali u istoj diviziji.

Druga rivalstva uključuju Everton F.C., Leeds United i Arsenal. Rivalstvo s Evertonom i Leedsom, kao i s Liverpoolom potječe iz 1960-tih. Rivalstvo s Arsenalom započelo je 1998. kad je Arsenal osvojio naslov ispred Uniteda, te 2002. i 2004. kad se ponovio isti scenarij, te 2003. kad je United osvojio prvenstvo ispred Arsenala.

Uspjesi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvenstvo Engleske

  • Prvak: 1908., 1911., 1952., 1956., 1957., 1965., 1967., 1993., 1994., 1996., 1997., 1999., 2000., 2001., 2003., 2007., 2008., 2009., 2011., 2013.
  • Viceprvak: 1947., 1948., 1949., 1951., 1959., 1964., 1968., 1980., 1988., 1992., 1995., 1998., 2006.
  • Trećeplasirani: 1976., 1982., 1983., 2002., 2004., 2005.

Engeska 2. liga

  • Pobjednik: 1936., 1975.

FA kup Engleske

  • Pobjednik: 1909., 1948., 1963., 1977., 1983., 1985., 1990., 1994., 1996., 1999., 2004., 2016.
  • Finalist: 1957., 1958., 1976., 1979., 1995., 2005.

Liga-kup Engleske

  • Pobjednik: 1992., 2006.
  • Finalist: 1983., 1991., 1994., 2003.
  • Superkup Engleske
  • Pobjednik: 1908., 1911., 1952., 1956., 1957., 1965., 1967., 1977., 1983., 1990., 1993., 1994., 1996., 1997., 2003., 2007.
  • Finalist: 1948. 1963., 1977., 1985., 1998. 1999., 2000., 2001. 2004.

Liga (kup) prvaka

Kup pobjednika kupova

  • pobjednik: 1991.

Europski superkup

  • pobjednik: 1991.
  • finalist: 1999.

Interkontinentalni kup

  • pobjednik: 1999.
  • finalist: 1968.

Igrački uspjesi u Manchester Unitedu[uredi - уреди | uredi izvor]

Bivši igrači u Manchester Unitedu[uredi - уреди | uredi izvor]

Igrači s najviše nastupa za Manchester United[uredi - уреди | uredi izvor]

# Ime Karijera u Manchester Unitedu Nastupi Golovi
1 Flag of Wales.svg Ryan Giggs 1991. -2014. 963 160
2 Flag of England.svg Bill Foulkes 1952. - 1970. 688 9
3 Flag of England.svg Paul Scholes 1994. - 2011. i 2012. - 2013. 718 141
4 Flag of England.svg Gary Neville 1992. - 2011. 602 36
5 Flag of England.svg Alex Stepney 1966. - 1978. 539 2
6 Flag of Ireland.svg Tony Dunne 1960. - 1973. 536 2
7 Flag of Ireland.svg Denis Irwin 1990. - 2002. 529 33
8 Flag of England.svg Joe Spence 1919. - 1933. 510 168
9 Flag of Scotland.svg Arthur Albiston 1974. - 1988. 485 7

(podebljani igrači još uvijek nastupaju za United)

Igrači koji su postigli najviše golova za Manchester United[uredi - уреди | uredi izvor]

# Ime Karijera u Manchester Unitedu Nastupi Golovi Prosjek golova
po utakmici
1 Flag of England.svg Bobby Charlton 19xx. - 429 427 0.943
2 Flag of England.svg Wayne Rooney 200x. - xxx 208 0.933
3 Flag of England.svg Jack Rowley 1937. - 1955. 424 212 0.500
4= Flag of Northern Ireland.svg George Best 1963. - 1974. 470 179 0.381
4= Flag of England.svg Dennis Viollet 1949. - 1962. 293 179 0.611
6 Flag of England.svg Joe Spence 1919. - 1933. 510 168 0.329
7 Flag of Wales.svg Mark Hughes 1980. - 1986., 1988. - 1995. 466 164 0.352
8 Flag of the Netherlands.svg Ruud van Nistelrooy 2001. - 2006. 220 150 0.682
9 Flag of England.svg Stan Pearson 1935. - 1954. 347 148 0.427
10 Flag of Scotland.svg David Herd 1961. - 1968. 265 145 0.547

Treneri kroz povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime Period
Flag of England.svg A. H. Albut 1892-1900
Flag of England.svg James West 1900-1903
Flag of England.svg J. Ernest Mangnall 1903-1912
Flag of England.svg John Bentley 1912-1914
Flag of England.svg Jack Robson 1914-1922
Flag of England.svg John Chapman 1921-1927
Flag of England.svg Lal Hilditch 1926-1927
Flag of England.svg Herbert Bamlett 1927-1931
Flag of England.svg Walter Crickmer 1931-1932 & 1937-1945
Flag of Scotland.svg Scott Duncan 1932-1937
Flag of Scotland.svg Sir Matt Busby 1945-1969 & 1970-1971
Flag of England.svg Wilf McGuinness 1969-1970
Flag of Ireland.svg Frank O'Farrell 1971-1972
Flag of Scotland.svg Tommy Docherty 1972-1977
Flag of England.svg Dave Sexton 1977-1981
Flag of England.svg Ron Atkinson 1981-1986
Flag of Scotland.svg Sir Alex Ferguson 1986. - 2013
Flag of Scotland.svg David Moyes 2013 - 2014
Flag of Wales.svg Ryan Giggs 2013 - 2014
Flag of the Netherlands.svg Louis van Gaal 2014 - 2016
Flag of Portugal.svg José Mourinho 2016 —

Momčad sezone 2015./16.[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime i Prezime Dres Državljanstvo
Vratari
David de Gea 1 Španija
Sergio Romero 20 Argentina
Sam Johnstone 50 Engleska
Víctor Valdés Španija
Braniči
Phil Jones 4 Engleska
Marcos Rojo 5 Argentina
Jonny Evans 6 Flag of Northern Ireland.svg
Chris Smalling 12 Engleska
Daley Blind 17 Nizozemska
Luke Shaw 23 Engleska
Guillermo Varela 30 Urugvaj
Paddy McNair 33 Sjeverna Irska
Matteo Darmian 36 Italija
Reece James 41 Engleska
Eric Bailly Obala Bjelokosti
Vezni igrači
Memphis Depay 7 Nizozemska
Juan Mata 8 Španija
Michael Carrick 16 Engleska
Ashley Young 18 Engleska
Ander Herrera 21 Španija
Nick Powell 22 Engleska
Tom Cleverley 23 Engleska
Darren Fletcher 24 Škotska
Antonio Valencia 25 Ekvador
Marouane Fellaini 27 Belgija
Morgan Schneiderlin 28 Francuska
Bastian Schweinsteiger 31 Njemačka
Jesse Lingard 35 Engleska
Andreas Pereira 44 Brazil
Henrikh Mkhitaryan Armenija
Napadači
Wayne Rooney 10 Engleska
James Wilson 19 Engleska
Tom Lawrence 34 Wales
Anthony Martial 9 Francuska
Marcus Rashford 39 Engleska
Zlatan Ibrahimović Švedska

Klupski rekordi[uredi - уреди | uredi izvor]

Šablon:FA Premier Liga

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]