Evangelistička crkva u Sarajevu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Evangelistička crkva u Sarajevu u romaničko-bizantijskom stilu
Evangelistička crkva u Sarajevu sa novoizgrađenim mostom

Evangelistička crkva u Sarajevu, sada Akademija likovnih umjetnosti, nalazi se na lijevoj obali Miljacke, Sarajevo, Bosna i Hercegovina.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije dolaska Austro-Ugarske, u Sarajevu je bilo nekoliko desetina sljedbenika Evangelističke crkve, koji su se okupljali u njemačkom konzulatu. Nakon 1878. godine broj evangelista u Sarajevu uvećao se na više od 1000 članova i javila se potreba za izgradnjom prve evangelističke bogomolje.

Izgradnja crkve na obali Miljacke započela je 1898. godine, a otvorena je i posvećena već naredne godine – 19. novembra 1899. godine. Glavni pokretač izgradnje bio je štajerski austrijanac Filip Balif, a projektovanje je povjereno Karlu Paržiku. Među 160 zgrada koliko je čuveni češki arhitekt projektovao u Bosni jedna od najljepših, je Evangelistička crkva u Sarajevu.[1]

Deset godina kasnije 1911. godine sa strana crkve dograđeni su krilni dijelovi objekta, odnosno zgrade koje su služile za potrebe evengalističke crkvene općine. Raspadom austrougarske monarhije crkva je gubila svoju funkciju, zbog smanjenja broj evangelista u Sarajevu.

Poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine crkva je potpuno napuštena, a nove vlasti su nacionalizovale stambene prostore smještene u krilnim objektima crkve. Potpuno zapuštena i prepuštena propadanju, crkva je poput kakve ruševine stajala zaboravljena.

Vlasti su 1981. godine odlučile da crkvu dodijele Akademiji likovnih umjetnosti. Zgrada je potpuno adaptirana i nekadašnja evangelistička crkva dobila je novu funkciju. Pored crkve izgrađen je i novi most. [2]

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Građevina predstavlja iskorak od Paražikovog uobičajenog arhitektonskog izraza. Izgrađena je u romaničko-bizantijskom stilu kao centralna potkupolna građevina. Projektovana je horizontalno, kako bi se uskladila sa Miljackom, dok središnji dio visinom naglašava važnost zgrade. Uspješno je kombinovan princip organizacije prostora bizantijske monumentalne arhitekture i romaničkih rješenja i motiva na glavnom pročelju.[3]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Jela Božić, - Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave (doktorska disertacija), Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sarajevo.
  • Alija Bejtić - Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva, 1973.
  • Krzović, Ibrahim (2004). Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Kulturno naslijeđe, Sarajevo. http://www.worldcat.org/title/arhitektura-u-kraljevini-jugoslaviji-sarajevo-1918-41/oclc/500710539. 
  • Borislav Spasojević - Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Sarajevo: Svjetlost, 1988.
  • Branka Dimitrijević - Arhitekt Karl Paržik - doktorska disertacija. Sarajevo: Arhitektonski fakultet sveučilišta u Zagrebu, 1989.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]