Este

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Este
Coat of arms of the House of Este (1239).svg
Države Vojvodstvo Ferrara, Vojvodstvo Modena, Papinska Država
Osnovana 951.
Osnivač Alberto Azzo II Obertenghi
Svrgnuta 1829.
Posljednji vladar Ercole III d'Este
Vladarska titula Nadvojvode Austrija-Este
Vojvode Ferrare i Modene
Vojvode Cumberlanda
Kneževi Breisgaua
Markizi Estea
Ogranci Austria-Este , Welf
Roditeljska dinastija Oberttenghi

Este (talijanski: d’Este=Od Estea) bila talijanska porodična dinastija langobardskog porijekla koja je odigrala veliku ulogu u historiji srednjovjekovne i renesansne Italije.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Njeni članovi su se prvi put istakli u ratovima između Guelfa i Gibelina u 13. vijeku. Kao lideri Guelfa- Este su tokom vremena dobili Ferraru, Modenu, Reggio i druge feude i teritorije. Njihovi članovi vladali su Ferrarom od 13. do 16. vijeka, a Modenom i Reggiom od kraja srednjeg vijeka do kraja 18. vijeka.[1]

Korijeni[uredi - уреди | uredi kôd]

Este su bili jedna od grana dinastije Obertengi iz 10. vijeka, koja je imala feude u Lunigiani Genovi i Milanu, i imala bliske odnose sa moćnim feudalnim pororicama; Malaspina, Pallavicini i markgrofovima od Masse. Nakon raznih peripetija, članovi dinastije Obertenghi odselili su se u venecijanske zemlje, gdje su imali feude u Esteu, Monseliceu, Rovigu i Furlaniji. Dinastija je dobila ime po svom sjedištu Zamku Este u gradu Este, udaljenom 27 km jugozapad]]no od Padove.[1]

Za osnivača dinastije uzima se markgrof Alberto Azzo II (umro 1097.).[1] Sa njegovim sinom Welfom IV, bavarskim vojvodom, započela je srodna grana iz koje su potekli brojni vojvode Bavarske, Brunswick-Lüneburga, kao i izborni kreževi Hannovera. Njegov drugi sin Ugo, pokušao se bez uspjeha instalirati u Francuskoj, dok je treći sin, Folco I (umro oko 1136.), postao drugi po redu u dinastiji Este. Ni on ni njegov nasljednik-Obizzo I (umro 1193.), nisu uspjeli postići bog zna što, ali su za Obizza I - Este postali politički faktor u Ferrari, brakom njegova sina Azza V (koji je prerano umro) sa nasljednicom jedne od dviju velikih rivalskih porodica u Ferrari.

Obizza je naslijedio njegov unuk, Azzo VI, koji je stekao značajan autoritet u gradu, iako je njegova prerana smrt 1212. ostavila porodicu privremeno oslabljenu. Tek je - Azzo VII 1240., uspio vratiti na vlast u gradu, u savezu sa Gvelfima koje je osnovao papa Grgur IX, stoga se to uzima za početak vladavine dinastije Este u Ferrari.[1]

Vladari Ferrare[uredi - уреди | uredi kôd]

Azzov nasljednik Obizzo II (1264-93.) uspio je 1264. uz pomoć Guelfa steći za dinastiju nasljednu titulu ferrarskog vojvode. Pape koji su dotada bili vladari Ferrare, ispočetka se nisu tome protivili, ali su kasnije počeli osporavati vlast Estea. Ipak kako je Obizzo II uspio učvrstiti svoju vlast, oni sami su ga odabrali za vojvodu Modene 1288. i Reggia 1289. Iako je 14. vijek za dinastiju Este bio težak i buran, ne samo zbog svađa sa papama nego i zbog unutrašnjih neslaganja, ponekad vrlo burnih, ona je ipak uspjela učvrstiti svoj položaj za vladavine Nicola II, zvanog Šepavi (1361.-88.). Nicolo II je podigao Zamak Este, po projektu arhitekta Bartolina od Novare, koji je postao simbol moći Ferrare i sigurne obrane od vanjskih opasnosti. I njegov brat i nasljednik Alberto V (vladao 1388.-93), uspio je 1391. dobiti dozvolu od pape Bonifacija IX dozvolu da osnuje Univerzitet u Ferrari, koji ga je učinio slavnim.[1]

Vladavina Nicola III (1393.-1441.), sina Alberta V, obilježila je jačanje dominacije dinastije Este u Ferrari, i širenje njihova utjecaja na talijansku politiku. Nakon što je skršio pokušaj Padovanaca da preuzmu vlast u Ferrari, postao je čest medijator u političkim i vojnim trvenjima između talijanskih državica.

Poznat kao duboko religiozan čovjek i strogi moralist, dao je odrubiti glave svom sinu Ugu i njegovoj mladoj (drugoj) ženi Parisini Malatestab zbog preljuba. Često je išao na hodočašća i bio domaćin neuspjelog Koncila u Ferrari 1438. koji je pokušao izmiriti Veliku Šizmu. Izgleda da je bio na najboljem putu da dobije vlast i nad Milanskim Vojvodstvom, ali je iznenada umro 26. januara 1441. (sumnja se da je možda bio otrovan)[1]

Nicolov III sin i nasljednik Leonello (vladao 1441.–50.) uzdigao je dvor u Ferrari u centar umjetnosti i kulture i ukrasio slikama Pisanella, Bellinija, van der Weydena i Mantegne.[1]

Este kao vojvode Ferrare, Modene i Reggia[uredi - уреди | uredi kôd]

Leonelov brat i nasljednik- Borso (vladao 1450.-71.), i pored nekih vojnih neuspjeha, ne samo da je zadržao svoje vojvodstvo i povećao njegov ugled, već je uspio od cara Svetog Rimskog Carstva Friedricha III dobiti titulu vojvode od Modene i Reggia 1452. a od pape Pavla II i titulu vojvode od Ferrare 1471.[1]

Ercole I[uredi - уреди | uredi kôd]

Duga vladavina Leonellova i Borsova polubrata - Ercolea I (1471.-1505.) bio je jedan od najvažnijih perioda u historiji dinastije Este i Ferrare. On je svojim brakom sa Leonorom, kćerkom napuljskog kralja, dobio na političkoj težini, ali mu je vladavina protekla u brojnim iskušenjima. Kao prvo uspio se odhrvati pokušajima svog nećaka - Nicola (Leonellova sina), da mu peotme tron. Nakon tog morao je ratovati (1482.-84) protiv koalicije Mletačke Republike i pape Siksta IV., čije su vojske došle do bedema Ferrare, od propasti ga je spasilo potpisivanje vrlo nepovoljnog mira u Bagnolu (izgubio je Polesine) ali zadržao Ferraru.[1]

Ercoleov ključni problem bio je kako učvrstiti svoju političku poziciju, a on je to uradio putem brakova. Svoje tri kćeri poudavao je na dvorove vodećih talijanskih sila. Lucreziju je udao za Annibalea Bentivoglia iz Bologne, Isabellu za Francesca Gonzagu iz Mantove, a Beatrice za Ludovica Sforzu iz Milana. Najstarijeg sina Alfonsa oženio je isprva sa Annom Sforza iz Milana, a zatim za slavnu Lucreziju Borgiu, kćerku pape Aleksandra VI. I pored tih briga Ercole je bio veliki mecena kulture i umjetnosti, pjesnika [[Matteo Maria Boiardo|Mattea Boiarda postavio je za ministra, i pomogao Ludovicu Ariostu, da nastavi njegov ep. Volio je teatar i muziku i uzdigao Ferraru u tadašnju prijestolnicu evropske kulture.[1]

Alfonso I[uredi - уреди | uredi kôd]

Ercoleov sin Alfonso I (vladao 1505.-34.), koji je kao mladić bio neotesan, pokazao se mudrim i sigurnim u sebe nakon što je preuzeo vlast. Prvo je osujetio zavjeru polubrata Giulia i brata Ferrantea, i osudio ih na doživotni zatvor. Nakon tog je bio okupiran ratom protiv Mletačke Republike (1509.), u kom je demonstrirao popriličnu inženjerijsku i artiljerijsku vještinu, pa je pobijedio u pomorskoj bitci kod Polesella i preoteo Polesine od Roviga (koje je izgubio Ercole I). U isto to vrijeme i ratoborni papa Julije II. želio je proširiti vlast Papinske Države, a kako je Alfonso I. ostao vjeran francuski saveznik u Italiji, oduzeo mu je Modenu 1510. i Reggio 1512. i još ga je ekskomunicirao.[1]

I medičejske pape Lav X. i Klement VII. bili su odlučni da unište dinastiju Este, ali je prvi prerano umro, a drugi bio politički slab. Tako je Alfonso uspio povratiti Reggio 1523. i Modenu 1527. prije nego što je umro 1534. Iza sebe ostavio je puno nasljednika i to ne samo zakonitih, već i od ljubavnice Laure Eustochie Dianti, to su bili budući vojvode od Modene i Reggia; Ercole II i Alfonso II[1]

Vladavinu Alfonsova sina i nasljednika Ercolea II (1534.-59.) obilježila je njegova supruga Renée, kćer francuskog kralja Louisa XIV a ne toliko ratovi iako su oni 1557.-58 bili teški. Ona je naime bila gorljivi pristalica luteranizma, pa pretvorila je dvor u Ferrari u mjesto okupljanja vodećih heretika i mislioca onog vremena. Za razliku od nje Ercole je bio papin vikar, pa mu je to stvorilo gomilu problema.

Ercola je naslijedio njegov prvorođeni sin Alfonso II (vladao 155997), peti i posljednji vojvoda od Ferrare. To što je uzalud pokušao biti izabran za poljskog kralja i organizirati križarski rat protiv Osmanlija, bilo je manje važno od činjenice da ni nakon tri braka nije imao djece. To je bilo u vrijeme kad je 1567. papa Pio V. 1567. strogo zabranio da izvanbračna djeca vladaju u katoličkim zemljama. To ga je toliko deprimiralo da je digao ruke od vladavine, i za nasljednika odabrao rođaka Cesarea, koji ga je nasljedio kad je umro. Slijedeći papa Klement VII. proglasio je 1598. Cesara nelegitimnim i preuzeo vlast u Ferrari, tako je glavna grana dinastije Este izumrla.[1]

Gubitak moći i propast[uredi - уреди | uredi kôd]

Cesare je ipak uspio zadržati Modenu i Reggio, ali bez Ferrare - pa Este više nisu bli važni u talijanskoj politici Među nekoliko modenskih vojvoda koji su vladali u 17. vijeku, vrijedi spomenuti Francesca I (vladao 1629.-58), koji je došao na tron za burnog Tridesetogodišnjeg rata, i epidemije kuge 1630. Za rata prvo je bio saveznik Španjolske, a nakon tog Kraljevine Francuske, jer se nadao da će mu ona pomoći da ponovno stekne Ferraru. Kasnije se pokušao se pomiriti sa Španjolskom, ali je da parodoks bude veći umro od malarije borivši se protiv Španjolaca.[1]

Među njegovim nasljednicima treba spomenuti Rinalda I (1694.- 1737.), koji je brakom sa Charlotte Felicitas od Brunswick-Lüneburga ponovno ujedinio davno razdvojene grane iz dinastije Este. Njegov sin Francesco III (1737.-[[|1780|80]]), poznat kao veliki hedonist, dobio je od austrijske carice Marije Terezije položaj guvernera Lombardije. Njegov nasljednik Ercole III (1780.-96) pobjegao je iz Modene 1796. kad je napala francuska revolucionarna armija.[1]

Nakon napoleonskih ratova vojvoda Francesco IV (1814.-46), sin Marije Beatrice Este (jedine preživjele kćeri Ercolea III.) i austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburškog (sin Marije Terezije), vratio se u Modenu. On je bio osnivač Austria-Este grane dinastije, koja je završila sa njegovim sinom Francescom V (1846.-59) kad se Modena pobunila kako bi se pridružila Sardiniji-Pijemontu, a nakon tog Kraljevini Italiji.[1]

Kako je Francesco bio bez djece, za svog nasljednika odabrao je Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, koji je ubijen u Sarajevu 1914.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]