Erih Šlomović

Izvor: Wikipedia
Erih Šlomović
Rođen/a 10. mart 1915.
Đakovo ili Vinkovci, Austro-Ugarska
Umro/la 1942. ili 1943.
Beograd, Kraljevina Jugoslavija
Uzrok smrti ubijen tijekom Holokausta
Nacionalnost Jugoslaven
Ostala imena Erich Chlomovitch, Erich Slomović
Etnicitet Židov[1]
Državljanstvo Kraljevina Jugoslavija
Zanimanje trgovac umjetninama, kolekcionar
Poznat/a po Šlomovićevoj kolekciji danas u Narodnom muzeju Beograd
Roditelji Bernard Šlomović
Roza Helcler-Šlomović
Rodbina Egon Šlomović
(brat)

Erih Šlomović (Đakovo ili Vinkovci, 10. 3. 1915 - Beograd, 1942. ili 1943.), jugoslavenski kolekcionar i trgovac umjetninama židovskog porijekla koji je pred kraj tridesetih godina prošlog stoljeća trgovao umjetninama na relaciji Pariz - Beograd, a kojeg su nacisti ubili najvjerojatnije oko 1943 u okolici Beograda.

Biografija[uredi - уреди]

O Erihu Šlomoviću se ni danas ne zna puno toga, jer mu je uža porodica pobijena i nestala u Drugom svjetskom ratu, osim da je rođen u bogatoj židovskoj porodici trgovca Bernarda Šlomovića i supruge mu Roze Helcler-Šlomović iz Subotice.[1][2] Odrastao je uz mlađeg brata Egona.[1] Erihov otac je držao tekstilnu radnju u glavnoj vinkovačkoj ulici.[2] Erih se tridesetih pojavio u Beogradu kao trgovac umjetnina, i to kao specijalist u posredovanju za kupnju francuskih impresionista i ostalih tadašnjih avangardnih slikara (Matissa, Picassa, Chagalla...).[3] Erih se istih tih godina pojavio u Parizu i kretao u krugu vrhunskih pariških slikara tu se upoznao i sprijateljio sa legendarnim francuskim trgovcem i kolekcionarom umjetnina Ambroise Vollardom.[3] Njihovo čudno prijateljstvo (Vollard je imao 70 godina, a Erich 26 - 30) bilo je vrlo čvrsto, Erih je po nekim izvorima bio njegov sekretar[3] i osoba od potpuna povjerenja - u svakom slučaju Vollard mu je davao slike na riječ, koje je Erih odnosio u Beograd i prodavao tadašnjim visokim kugovima. Predosjećajući rat Erih je nakon nenadane smrti svog mecene Ambroisa Vollarda u automobilskoj nesreći 1939 dio slika (oko 200) pohranio u trezor pariške banke Société générale[3] a dio slika 429 (ili 300) pomoću diplomatske pošte uputio u Kraljevinu Jugoslaviju. Prvu zagrebačku izložbu je Erih sam postavio u jesen 1940 godine na poticaj svog prijatelja slikara Otona Glihe. Tada je Erih prvi i nažalost jedini put u svom kratkom životu javno izložio vlastitu kolekciju suvremenih francuskih umjetničkih djela. Izložba je bila priređena u Meštrovićevu okruglom umjetničkom paviljonu u Zagrebu.[1]

Erih se nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941, smjestio kod rodbine na selu u Bačini kod Varvarina[4] i tu sakrio slike kod porodice Živadinović, zazidajući ih u odžakliji. Nije se dugo uspio prikrivati i nacisti su ga uhapsili negdje pred kraj 1941 zajedno sa ocem i bratom, te poslali u zatvor u Ćupriji gdje su ih kasnije ugušili u mobilnoj plinskoj komori.[4] Službeno je proglašen mrtvim 1943, dok je samo njegova majka Roza uspjela preživjeti rat. Nakon rata dogovorila se sa novim vlastima (Ivan Ribar)[3] tadašnje FNR Jugoslavije - o doniranju skrivene kolekcije Narodnom muzeju u Beogradu (odnosno narodu Jugoslavije) u zamjenu za pravičnu naknadu (vjerojatno mjesečnu apanažu). Ona je međutim nakon sklopljenog dogovora poginula u željezničkoj nesreći na putu u Beograd.[3] Dio sakrivenih slika - ukupno 350 (250) komada završio je u Narodnom muzeju.[4]

Erihove kolekcije nakon rata[uredi - уреди]

Erihove kolekcije su i nakon rat, nastavile izazivati kontraverze, kao i sam njegov život i tragična smrt. Nasljednici porodice Vollard tvrdili su da su sve slike bile vlasništvo njihova predka Ambroisa Vollarda, koji je samo davao Erihu slike u komisiju. Još veća zbrka nastala je oko slika smještenih u trezoru pariške banke Société générale, on je nekim čudom ostao neotkriven čitav rat i dobra četiri desetljeća nakon rata. Na nalog francuskih vlasti otvoren je 1989[5] i izazvao pravu senzaciju, jer se dotad smatralo da je to mitska legenda pariških trgovaca slikama. Nakon tog počela je pravna bitka između porodica Vollard i Šlomović oko nasljedstva, koja je trajala skoro dva desetljeća. Presudom pariškog suda iz 2006 godine, slike iz trezora banke pripale su nasljednicima porodice Vollard. [5] Oni su ih odmah odlučili prodati na aukciji uz pomoć Aukcijske kuće Sotheby’s na dvije dražbe u Londonu (22. jun 2010) i Parizu (29. jun).[5]

U toj kolekciji je i slika fovista Deraina (“Arbres a Collioure”) i Cezannov portret Emila Zole.[5]

Sumnje i kontroverze[uredi - уреди]

Po nekim drugim izvorima nakon smrti Vollarda u julu 1939, Erih se nastavio baviti trgovanjem umjetninama uz pomoć Vollardovog brata - Luciena Vollarda i njegova prijatelja Martina Fabiania, korzikanskog mafijaša (kasnije i nacističkog kolaboratera), a niti je smrt Ambroisa Vollarda bila slučajni akcident već smišljeno ubistvo.[traži se izvor]

Erihov život na filmu i u romanima[uredi - уреди]

O Erihovoj nesretnoj sudbini redatelj Veljko Bulajić je 1969 po scenariju Ive Brešana snimio je film "Donator".[6] Beogradski kniževnik Momo Kapor napisao je roman "Dosije Šlomović" inspiriran njegovom sudbinom, a koji je izdala izdavačka kuća Knjiga-Komerc iz Beograda, 2004 godine.

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Zbirka Erich Šlomović iz Narodnog muzeja u Beogradu: Muzejsko galerijski centar, Muzejski prostor, Zagreb, 7.12.1989 - 3.1.1990
  • Momo Kapor: Dosije Šlomović, Knjiga-Komerc Beograd, 2004. ISBN 86-7712-006-8

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Vesna Domany Hardy; O zbirci Eriha Šlomovića; stranica 43, 44, 45, 46; broj 103, siječanj / veljača 2008, Zagreb.
  2. 2.0 2.1 Savo Popović, Miljana ralj (25. 4. 2012). Misterija od rođenja. Novosti. Preuzeto 25. 4. 2014 „Nesporni podatak njegove biografije je da se rodio u porodici bogatog jevrejskog trgovca Bernarda Šlomovića. Njegova majka Roza poticala je iz familije Helcler, iz Subotice.
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 215 A Yugoslav Goudstikker in The Hague (pristupljeno: 4. 04. 2011.)
  4. 4.0 4.1 4.2 David D’Arcy: The Mysteriou mr. Slomovic - na portalu artnet.com (pristupljeno: 4. 04. 2011.)
  5. 5.0 5.1 5.2 5.3 Patricia Kiš: Slike koje je 1939. Hrvat spasio od Hitlera idu na najveću aukciju godine, sa portala Jutarnji list, objavljeno: 25. 04. 2010 (pristupljeno: 4.04. 2011.)
  6. O filmu Donator (1969) - na portalu IMDb

Vanjske veze[uredi - уреди]