Enrico IV
Ovo je članak o pozorišnoj predstavi. Za istoimenu filmsku adaptaciju, v. Enrico IV (film). Za ostala značenja, v. Henrik IV. | Henrik IV | |
|---|---|
| Opće informacije | |
| Autor | Luigi Pirandello |
| Datum pisanja | 1921. |
| Činovi | tri čina |
| Jezik | italijanski jezik |
| Informacije o premijeri | |
| Premijera | 24. februar 1922. Teatro Manzoni  Milano, Italija |
| Lica | |
* Enrico IV, kome nije navedeno pravo ime
| |
| Adaptacije | |
Henrik IV (italijanski: Enrico IV) je tragedija u 3 čina Luiđija Pirandella, napisana 1921. godine i premijerno prikazana u Pozorištu Mazzini u Milanu 24. februara 1922. Smatra se Pirandellijevim pozorišnim remek djelom zajedno sa Šest osoba traži autora. Henrik IV je studija o značaju ludila i o nerazrješivom odnosu lika i čovjeka, finkcije i istine.
Radnja[uredi | uredi kod]
Početkom XIX stoljeća jedan plemić učestvuje na maskenbalu u kostimu Henrika IV; prisutni su Matilde Spina - žena u koju je zaljubljen, i njegov suparnik u ljubavi - Belkredi. Kao posljedica pada s konja Henrik gubi svijest i budi se ubijedjen da je kralj Henrik IV. Kako bi mu olakšali patnju, stavljaju na raspolaganje sluge koje mu udovoljavaju u ludosti. Nakon 12 godina Henrik dolazi sebi shvativši da ga je Belkredi namjerno gurnuo kako bi mu ukrao ljubav Matilde te oženio se s njom. Počinje se pretvarati da je lud. Dvadeset godina nakon pada, Matilde u društvu Belkredija, njihove kćerke i psihijatra dolazi mu u posjetu. Psihijatar je čuo za njegov slučaj ludosti i vjeruje da je neophodno simulirati scenu njegova pada s konja kako bi se oporavio. Scena je simulirana ali ulogu Matilde recituje njena kćerka. Henrik se tako nalazi pred ženom istoj Matildi prije dvadeset godina, koju je tad volio, koju i dalje voli. Prilazi joj i iznenada je grli ali Belkredi -njegov suparnik- mu se suprostavlja. Henrik IV vadi mač i ubija Belkredija: kako bi konačno pobjegao "normalnoj" stvarnosti, donosi odluku da se pravi lud do posljednjeg dana.
Komentar na djelo[uredi | uredi kod]
Lik Henrika IV, čije realno ime se do kraja ne razotkriva je žrtva ne samo ludosti, prvo realne ma onda svjesne, nego i nemogućnosti prilagođavanja stvarnosti i konačnog oslobođenja od uloge luđaka koju su mu i ostali pripisali. Sama ambijentacija drame priziva otvorenu lažljivost situacije, na rubu između stvarnosti i finkcije: Oblik u kojem je Henrik IV zatočen ipak predstavlja spas za čovjeka; distancirajući se lucidno od realnog života kojim ostali njemu bliski žive distancira se i od osjećaja koji bi ga u suprotnom preplavili.
«Odlučio sam da ostanem lud i da živim lucidno i svjesno moju ludost .. ovo što je za mene samo karikatura, evidentna i dobrovoljna, ova druga maskarada, kontinuirana, koja je na snazi svake minute, čiji smo nesvjesni klovnovi svaki put kad se maskiramo u ono što nam se čini da jesmo... Ozdravio sam, gospodo: zato što sam savršeno svjestan da se pravim lud, ovdje! I pravim se, mirno! Problem je vaš što to doživljavate uzrujano, a pritom ne prepoznajete i ne vidite vašu ludost. Ovo je moj život! Nije vaš! - Vašim, s kojim ste ostarili, ja nisam živio!» (Henrik IV, treći čin)
Pirandello pronalazi smisao u ludosti, koja postaje tačka loma između laži i stvarnosti: ako Henrik IV je otuđeni autsajder društva, koji traži utočište u drugim dimenzijama ostavši pritom svjestan sopstvene situacije, kao protagonista Des Esseintes Jorisa Karla Huysmansa ili Rosario Chiarchiaro u Pirandellievoj priči Dozvola. Henrik IV je čovjek svog vremena, metafora modernog čovjeka i njegovih problematničosti. Iako lud, on je medju pozitivnim likovima, destruktor fiktivne stvarnosti ali i počinitelj dobrovoljne represije, u smislu samoizazvanog odricanja.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Testo completo dell' Enrico IV Arhivirano 2012-07-01 na Wayback Machine-u (it)
- Snimka televizijske adaptacije Westinghouse Studio One prikazane uživo na programu CBS u decembru 1949. (en)
