Enrico IV

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Henrik IV
Opće informacije
Autor Luigi Pirandello
Datum pisanja 1921.
Činovi tri čina
Jezik italijanski jezik
Informacije o premijeri
Premijera 24. februar 1922.
Teatro Manzoni
Italija Milano, Italija
Lica
* Enrico IV, kome nije navedeno pravo ime
  • Markiza, Matilde di Spina
  • Njegova kćer, Frida
  • Mladi markiz, Carlo di Nolli
  • Baron, Tito Belcredi
  • Lekar, Dionisio Genoni
  • Četvoro tajnih savetnika, koje čine:
    • Landolfo, Lolo
    • Arialdo, Franco
    • Ordulfo, Momo
    • Bertoldo, Fino
  • Stari komornik, Giovanni
  • Dva kostimirana sluge
Adaptacije
Enrico IV

Henrik IV (italijanski: Enrico IV) je tragedija u 3 čina Luiđija Pirandella, napisana 1921. godine i premijerno prikazana u Pozorištu Mazzini u Milanu 24. februara 1922. Smatra se Pirandellijevim pozorišnim remek djelom zajedno sa Šest osoba traži autora. Henrik IV je studija o značaju ludila i o nerazrješivom odnosu lika i čovjeka, finkcije i istine.

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom XIX stoljeća jedan plemić učestvuje na maskenbalu u kostimu Henrika IV; prisutni su Matilde Spina - žena u koju je zaljubljen, i njegov suparnik u ljubavi - Belkredi. Kao posljedica pada s konja Henrik gubi svijest i budi se ubijedjen da je kralj Henrik IV. Kako bi mu olakšali patnju, stavljaju na raspolaganje sluge koje mu udovoljavaju u ludosti. Nakon 12 godina Henrik dolazi sebi shvativši da ga je Belkredi namjerno gurnuo kako bi mu ukrao ljubav Matilde te oženio se s njom. Počinje se pretvarati da je lud. Dvadeset godina nakon pada, Matilde u društvu Belkredija, njihove kćerke i psihijatra dolazi mu u posjetu. Psihijatar je čuo za njegov slučaj ludosti i vjeruje da je neophodno simulirati scenu njegova pada s konja kako bi se oporavio. Scena je simulirana ali ulogu Matilde recituje njena kćerka. Henrik se tako nalazi pred ženom istoj Matildi prije dvadeset godina, koju je tad volio, koju i dalje voli. Prilazi joj i iznenada je grli ali Belkredi -njegov suparnik- mu se suprostavlja. Henrik IV vadi mač i ubija Belkredija: kako bi konačno pobjegao "normalnoj" stvarnosti, donosi odluku da se pravi lud do posljednjeg dana.

Komentar na djelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Lik Henrika IV, čije realno ime se do kraja ne razotkriva je žrtva ne samo ludosti, prvo realne ma onda svjesne, nego i nemogućnosti prilagođavanja stvarnosti i konačnog oslobođenja od uloge luđaka koju su mu i ostali pripisali. Sama ambijentacija drame priziva otvorenu lažljivost situacije, na rubu između stvarnosti i finkcije: Oblik u kojem je Henrik IV zatočen ipak predstavlja spas za čovjeka; distancirajući se lucidno od realnog života kojim ostali njemu bliski žive distancira se i od osjećaja koji bi ga u suprotnom preplavili.

«Odlučio sam da ostanem lud i da živim lucidno i svjesno moju ludost .. ovo što je za mene samo karikatura, evidentna i dobrovoljna, ova druga maskarada, kontinuirana, koja je na snazi svake minute, čiji smo nesvjesni klovnovi svaki put kad se maskiramo u ono što nam se čini da jesmo... Ozdravio sam, gospodo: zato što sam savršeno svjestan da se pravim lud, ovdje! I pravim se, mirno! Problem je vaš što to doživljavate uzrujano, a pritom ne prepoznajete i ne vidite vašu ludost. Ovo je moj život! Nije vaš! - Vašim, s kojim ste ostarili, ja nisam živio!» (Henrik IV, treći čin)

Pirandello pronalazi smisao u ludosti, koja postaje tačka loma između laži i stvarnosti: ako Henrik IV je otuđeni autsajder društva, koji traži utočište u drugim dimenzijama ostavši pritom svjestan sopstvene situacije, kao protagonista Des Esseintes Jorisa Karla Huysmansa ili Rosario Chiarchiaro u Pirandellievoj priči Dozvola. Henrik IV je čovjek svog vremena, metafora modernog čovjeka i njegovih problematničosti. Iako lud, on je medju pozitivnim likovima, destruktor fiktivne stvarnosti ali i počinitelj dobrovoljne represije, u smislu samoizazvanog odricanja.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]