Ekstremna ljevica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Krajnja ljevica (ekstremna ljevica, ultra-ljevica) predstavlja pojam kojim se označavaju politički pokreti, političke stranke i političke ideje koji pripadaju ljevici. Krajnja ljevica teži prevazilaženju svih formi društvene stratifikacije.[1] Zalaže se za direktnu demokraciju u političkoj i ekonomskoj sferi.

Krajnja ljevica se zalaže za društvo koje bi bilo bazirano na individualnoj i kolektivnoj slobodi, jednakosti, solidarnosti i međusobnoj pomoći, lišeno svih oblika represije, hijerarhije i vlasti pojedinca nad pojedincem. Pristalice krajnje ljevice smatraju da je za ostvarivanje ovih ideja neophodno raskinuti sa svim oblicima autoritarnog načina organizovanja. Zbog toga se jedni organizuju u radničke političke stranke i teže da parlamentarno djeluju anti-sistemski odozgo. Dok, drugi se isključivo organizuju vanparlamentarno, na radnim mjestima, u obrazovnim institucijama, i uopće svim mjestima na kojima su pojedinci poniženi i eksploatisani, na principima nehijerarhijske direktne demokracije i djeluju anti-sistemski odozdo.

Pristalice krajnje ljevice smatraju da je svijet podijeljen na eksploatisane, čiji su naizrazitiji predstavnici pripadnici radničke klase, i eksploatatore, među kojima se ističe kapitalistička klasa. Radničku klasu čine svi koji su primorani da prodaju kapitalistima svoju radnu snagu kako bi obezbjedili društveno i fizički funkcionalnu egzistenciju, a kapitalističku klasu svi oni koji tu radnu snagu eksploatišu. Interesi radničke klase su potpuno suprotni interesima klase kapitalista koja ih izrabljuje, otuđuje njihov rad i živi na njihovoj grbači. Dok god postoji kapitalistička društveno-ekonomsko uređenje postojaće i ove dve suštinski suprotstavljene i sukobljene klase.

Svijet je podijeljen na dve klase: klasu eksploatatora (kapital) i klasu eksploatisanih (rad), stoga su za pristalice krajnje ljevice suprotnost slobode sve strukture, organizacije ili pojedinci koji pokušavaju da održe ili pogoršaju takvo stanje. Zalažući se za besklasno društvo bore se protiv države (za njeno odumiranje ili ukidanje) - strukture čija je jedina svrha obezbjeđivanje i zaštita interesa vladajuće klase, i kapitalističkih odnosa u društvu. Svakako, borbu pristalica ove političke ideje čini i borba protiv svih negativnih proizvoda takvog društva: svake vrste nacionalizma i svake vrste diskriminacije.

Pristalicama ove političke filozofije je jasno da je ispunjenje njihovih konačnih zahtjeva - oslobođenje radničke klase i svih individua koje je čine, i prevazilaženje države i kapitalističkog sistema - potpuno suprotno interesima politikanata i gazda, stoga, pored svakodnevnih borbi na radnom mjestu ili kroz pokrete i stranke za poboljšanje uslova rada, svjesni su nužnosti radikalnog raskida sa ovakvim društvom i njegove radikalne promene.

Krajnja ljevica zahtjeva korijenitu transformaciju društva, iz kapitalizma, u kojem trenutno živimo, u društvo slobode, jednakosti i solidarnosti – u samoupravnu radničku demokraciju.

Neke od odlika za koje se bori krajnja ljevica su samoupravljanje, federalizam i uzajamna pomoć.

Samoupravljanje znači upravljanje sobom, svojim radnim mjestom i svim ostalim aspektima života. Ono podrazumijeva direktno i ravnopravno učestvovanje svih članova u aktivnostima zajednice. Krajnja ljevica se zalaže za to da pojedinci, kolektivi, radna mjesta, općine, gradovi i druge zajednice same direktno-demokratski odlučuju o svojoj sudbini, po svojoj slobodnoj volji, bez uplitanja bilo kakvog autoriteta.

Federalizam, pretpostavljajući autonomiju, na ravnopravnim osnovama povezuje društveno-ekonomske grupacije u zajedničku organizaciju. Federalizam je svojom strukturom zapravo federacija federâcija, odnosno konfederacija.

Smatraju da je uzajamna pomoć mnogo bolji način napredovanja pojedinca i cjelokupnog društva u odnosu na međusobno takmičenje koje postoji u kapitalizmu. Uzajamna pomoć prozilazi iz posmatranja svijeta kao cjeline, uprkos različitostima.

Stoga je krajnja ljevica anti-autoritarna, anti-kapitalistička, anti-militaritička, anti-klerikalistička, anti-nacionalistička ili ako vam se više sviđa, direktno-demokratska, socijalistička, slobodarska, sekularna, internacionalistička...

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Woshinsky, Oliver H., Explaining Politics: Culture, Institutions, and Political Behavior (Oxon, England, UK; New York, New York, USA: Routledge, 2008) pp. 145-149.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]