Ekloga

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Claude Lorrain, Paysage avec Apollo et les Muses (1652)

Ekloga (grčki: ἐκλογή, latinski: ecloga) potiče iz antičkog vremena i za njen razvoj zaslužniji su stari Rimljani nego Grci.

To je najprije bio naziv za odlomke pjesama, bez obzira na sadržaj, ali se kasnije ekloga uzela kao oznaka pastirske poezije, čemu je najviše doprinio rimski pjesnik Vergilije svojim Eklogama.

Wikiquote „Tityre, tu patulae recubans sub tegmine fagi,
Silvestrem tenui musam meditaris avena ;
Nos patriae fines et dulcia linquimus arva ;
Nos patriam fugimus ; tu, Tityre, lentus in umbra,
Formosam resonare dotes Amaryllida silvas.“

Glavna osobina ekloge je što se dobija lirska pjesma, zasnovana na alegoriji i na dijalogu, u kojoj se idealizira seoski život. Po sadržaju je identična pastoralama (obrađuje pastirska raspoloženja), ali je ekloga vezana za oblik pjesme a pastorala za oblik drame. Međutim, i ekloga je često pisana u obliku dijaloga između pastira, vila, satira itd.

Razumljivo je da je slična idili jer i ona iznosi ljepotu života u prirodi. Pored Vergilija ekloge su pisali Dante, Petrarka, Bokačo na latinskom jeziku, a posebno je popularna bila u doba renesanse kod romanskih naroda. Posljednja javljanja, prije iščezavanja, imala je u 19. stoljeću na prijelazu liniji sa neoklasicizma na romantizam.

Uzori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Hamzić, Mirzet, "Književni termini- rječnik", ITD Sedam, Sarajevo, 2001., ISBN 9958-776-00-6, str. 49.