Edogawa Ranpo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Edogawa Ranpo
江戸川 乱歩
Biografske informacije
Rođenje Tarō Hirai
21. oktobar 1894. (1894-10-21)
Japan Nabari, Japan
Smrt 28. jul 1965. (dob: 70)
 Japan
Pseudonim Edogawa Ranpo
Nacionalnost Japanac
Obrazovanje
Zanimanje pisac
Opus
Književne vrste proza
Jezik japanski
Znamenita djela
Inspiracija

Tarō Hirai (japanski: 平井 太郎; Nabari, 21. listopada 1894. - 28. srpnja 1965.), poznatiji po pseudonimu Edogawa Ranpo (japanski: 江戸川 乱歩; nekad romanizirano kao Edogawa Rampo) je bio japanski pisac i kritičar koji je odigrao ključnu ulogu u razvoju kriminalističke književnosti u Japanu. Glavni lik velikog broja njegovih romana je Kogorō Akechi, koji je u kasnijim romanima postao vođa grupe znane kao "Dječaci-detektivi" (少年探偵団 Shōnen tantei dan).

Ranpo je bio veliki ljubitelj zapadnih autora krimića, posebice Edgara Allana Poea. Njegov pseudonim je zapravo zapis japanskog izgovora Poeova imena.[1] Od ostalih autora, značajan utjecaj izvršili su i Sir Arthur Conan Doyle, kog je Ranpo pokušao prevesti na japanski dok je bio student na Wasedi, te japanski autor krimića, Ruikō Kuroiwa.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Period do Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Tarō Hirai rođen je 21. listopada 1894. u mjestu Nabari, prefektura Mie. Odrastao je u Nagoji, a 1912. godine upisao je Sveučilište Waseda, gdje studira ekonomiju. Nakon što je 1916. godine diplomirao, radio je niz neobičnih poslova, među kojima su urednik novina, karikaturist i crtač za časopise, ulični prodavač sobe i zaposlenik u knjižari.

Svoj književni debi imao je 1923. godine pričom "Bakreni novčić od dva sena" (二銭銅貨 Ni-sen dōka?), koju je objavio pod pseudonimom Edogawa Ranpo (etimologija istog objašnjena je u uvodu). Priča se pojavila u časopisu Shin Seinen, koji je pisan za odraslu populaciju. Shin Seinen je ranije objavljivao priče različitih zapadnih pisaca među kojima su Poe, Doyle i G. K. Chesterton, ali je ovo bio prvi put da je časopis objavio važnije krimi djelo nekog japanskog autora. Neki, poput Ranpova prvog engleskog prevoditelja, Jamesa B. Harrisa, pogrešno su smatrali kako je ovo prvi moderni japanski krimić,[2] no, već su puno prije Ranpova pojavljivanja 1923. godine, autori kao što su Ruikō Kuroiwa, Kidō Okamoto, Jun'ichirō Tanizaki, Haruo Satō i Kaita Murayama, u svoja djela bogata pustolovinom, bizarnim, intrigom i groteskom ubacivali elemente istraživanja, misterija i zločina.[3] Ono što je kritičarima upalo u oko kao novina u Ranpovoj priči jest fokus na logičkom procesu korištenom pri rješavanju slučaja u sklopu priče koja je usko povezana s japanskom kulturom.[4] Priča se temelji na ekstenzivnom opisu ingenioznog koda temeljenog na budističkom napjevu znanom kao "nenbutsu" kao i na korištenju Brailleovog pisma na japanskom jeziku.[5]

Tokom sljedećih godina, Ranpo je napisao nekoliko priča temeljenih na zločinu i procesu rješavanja istog. Među njima su i neke koje se danas smatraju klasicima japanske književnosti s početka XX. stoljeća. "Ubojstvo na brdu D" (D坂の殺人事件 D-zaka no satsujin jiken?) iz siječnja 1925. je priča o ženi koja je ubijena tokom izvanbračne, sadomazohističke afere.[6] "Promatrač na tavanu" (屋根裏の散歩者 Yane-ura no Sanposha?) iz kolovoza iste godine govori o čovjeku koji ubije susjeda tako što mu, kroz rupu na tavanu, ubaci otrov u usta.[7] Posljednja u ovom nizu je "Ljudska stolica" (人間椅子 Ningen Isu?), objavljena u listopadu, koja govori o čovjeku koji se sakrije u stolicu kako bi osjetio tijela ljudi koji sjedaju na njega.[8] Zrcala, leće i drugi optički uređaji pojavljuju se u nekolicini Ranpovih ranih priča, poput "Pakla zrcala" (鏡地獄 Kagami-jigoku?).[8]

Iako su njegova prva djela bila primarno bazirana na istrazi i rješavanju naizgled nerješivih zločina, Ranpo se tokom 1930-ih znatno posvetio pričama koje su uključivale kombinaciju senzibiliteta znanu kao "ero guro nansensu", koja etimologiju vuće u terminu "erotika, groteska, besprizornost". Prisutnost ovih senzibiliteta pomogla mu je prodati djela u javnosti, koja je bila spremna čitati njegova djela. Vidljivo je kako je Ranpo pokazao tendenciju da u ovim pričama ubacuje elemente onoga što su Japanci tada nazivali "abnormalnom seksualnošću" (変態性欲 hentai seiyoku?). Primjerice, dobar dio radnje romana Demon na usamljenom otoku (孤島の鬼 Kotō no oni?), koji je od siječnja 1929. do veljače 1930. izdavan u seriji u časopisu Asahi, prati opčinjenost homoseksualnog liječnika jednim od glavnih likova.[9]

Do kraja '30-ih godina, Ranpova su djela redovito objavljivanja u nekolicini časopisa popularne književnosti, a sam je pisac postao najznačajnije ime japanske krimi književnosti. Njegov glavni detektiv, Kogorō Akechi, koji se prvi put pojavio u "Ubojstvu na stazi D", postao je redovit u njegovim pričama, dobar dio kojih ga je prikazivao u borbi s lukavim kriminalcem znanim kao Misteriozni čovjek s 20 lica (怪人二十面相 Kaijin ni-jū mensō?), koji je imao izvanrednu sposobnost maskiranja koja mu je omogućila normalno sudjelovanje u društvu. Dobar dio tih romana je i ekraniziran. Roman Vampir (吸血鬼 Kyūketsuki?) iz 1930. godine uvodi lik Kobayashija (小林少年), Akechijeva pomoćnika, dok je nakon Drugog svjetskog rata, Ranpo napisao seriju romana u kojima su Akechi i Kobayashi voditelji grupe mladih detektiva znane kao "Dječaci-detektivi" (少年探偵団 Shōnen tantei dan?). Ova su djela dosegla nevjerojatnu popularnost tako da se često čitaju i danas.

Period Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1939., dvije godine nakon Incidenta na mostu Marka Pola i izbijanja Drugog sino-japanskog rata 1937. godine, vladini cenzori naredili su Ranpu da izbaci svoju priču "Gusjenica" (芋虫 Imomushi?), koju je bez problema tiskao nekoliko godina ranije, iz zbirke koju je pripremao Shun'yōdō. "Gusjenica" govori o veteranu koji je postao kvadriplegičar i toliko unakažen ratom da je postao "ljudska gusjenica", nesposoban da se kreće, govori ili živi sam. Cenzori su zabranili priču, smatrajući valjda kako će radnja iste sniziti borbeni moral. Ovo je bio velik udarac za Ranpa, koji je živio od tantijema od ponovnih izdanja. Ova priča bila je izrazito utjecajna, a redatelj Kōji Wakamatsu djelomično je temeljio svoj film Kyatapirā (2010.), koji je konkurirao za Zlatnog medvjeda na 60. Berlinaleu, na Ranpovoj priči.[10]

Tokom Drugog svjetskog rata, posebice tokom otvorenog rata između Japana i Sjedinjenih Država nakon 1941., Ranpo je bio aktivan član kvartovske domoljubne organizacije te je napisao nekoliko priča o mladim detektivima i istražiteljima koje se mogu tumačiti u svrhu podizanja borbenog morala, ali ih je napisao pod različitim pseudonimima, kao da se htio ograditi od njih. U veljači 1945., obitelj mu je evakuirana iz Tokija u Fukushimu. Ranpo je u Tokiju ostao do lipnja, kada je počeo patiti od pothranjenosti. Velik dio Ikebukura (tokijske četvrti u kojoj su Ranpovi stanovali) je uništen tokom savezničkih zračnih napada i naknadnih požara koji su divljali gradom, ali skladište koje je Ranpo koristio kao svoj ured, a čiji su zidovi bili od zemlje, čudesno je preživjelo i dan-danas stoji pokraj kampusa Sveučilišta Rikkyo.

Poslijeratni period i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

U poslijeratnom periodu, Ranpo je uložio velik trud u promoviranje krimi literature, kako na polju rauzmijevanja njezine povijesti tako i u poticanju stvaranja novih dijela. Godine 1946., dao je podršku novom časopisu, Hōseki, posvećenom krimi literaturi, a 1947. osnovao je i Klub autora detektivskih priča (探偵作家クラブ Tantei sakka kurabu?), koji je 1963. promijenio ime u Udruga japanskih krimi autora (日本推理作家協会 Nihon Suiri Sakka Kyōkai?). Uz sve to, napisao je velik broj članaka posvećenih povijesti japanske, europske i američke krimi literature. Dio tih eseja izdan je i kao knjiga. Osim teorijskog rada, većinu Ranpova poslijeratnog opusa zauzimali su romani za mladež u kojima su glavni likovi Akechi i njegovi "Dječaci-detektivi".

Tokom 1950ih, surađivao je s dvojezičnim prevoditeljem na prijevodu svojih dijela na engleski jezik. Prijevod je izdala kuća Tuttle, pod naslovom Japanese Tales of Mystery and Imagination. Proces prevođenja bio je izrazito interesantan. Naime, prevoditelj je govorio, ali nije znao čitati japanski jezik, dok je Ranpo čitao, ali nije govorio engleski. Prijevod je tako odrađen usmeno - Ranpo bi čitao svoj japanski tekst, a onda bi kontrolirao engleski tekst.[2]

Još jedan interes, posebice tokom '40-ih i '50-ih godina, bio je rad njegovog dragog prijatelja Jun'ichija Iwate, antropologa koji je mnogo godina proveo proučavajući povijest homoseksualnosti u Japanu. Tokom '30-ih godina, Iwata i Ranpo su započeli dobronamjernu borbu oko toga tko će pronaći više knjiga koje tematiziraju ljubav između muškaraca. Ranpo se posvetio knjigama objavljenima na Zapadu, dok je Iwata proučavao literaturu povezanu s Japanom. Iwata je preminuo 1945. godine, tako da je samo dio njegova opusa izdan, što je ponukalo Ranpa da se potrudi izdati ostatak radova o povijesti homoseksualnosti.[11]

U poslijeratnom periodu, velik broj Ranpovih djela je ekraniziran. Korištenje njegovih priča za polaznu točku filmova nastavilo se i dugo nakon autorove smrti. Tokom života je često bolovao od različitih bolesti, od ateroskleroze do Parkinsonove bolesti, a preminuo je 28. srpnja 1965. godine od posljedica cerebralnog krvarenja. Pokopan je na groblju Tama u mjestu Fuchū, nedaleko od Tokija.

Ključna djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Serijal o Kogoru Akechiju[uredi - уреди | uredi izvor]

  • "Ubojstvo na brdu D" (D坂の殺人事件 D-zaka no satsujin jiken?, siječanj 1925)
  • "Psihološki test" (心理試験 Shinri Shiken?, veljača 1925)
  • "Sindikat Crna ruka" (黒手組 Kurote-gumi?, ožujak 1925)
  • "Prikaza" (幽霊 Yūrei?, svibanj 1925)
  • "Promatrač na tavanu" (屋根裏の散歩者 Yaneura no Sanposha?, kolovoz 1925)
  • Patuljak (一寸法師 Issun-bōshi?, 1926)
  • "Tko" (何者 Nanimono?, studeni 1929)
  • Čovjek-pauk (蜘蛛男 Kumo-Otoko?, 1929)
  • Bizarni plod (猟奇の果 Ryōki no Hate?, 1930)
  • Mađioničar (魔術師 Majutsu-shi?, 1930)
  • Vampir (吸血鬼 Kyūketsuki?, 1930) - prvo Kobayashijevo pojavljivanje
  • Zlatna maska (黄金仮面 Ōgon-kamen?, 1930)
  • Crna gušterica (黒蜥蜴 Kuro-tokage?, 1934) - Kinji Fukasaku je 1968. napravio istoimeni film
  • Čovjek-leopard (人間豹 Ningen-Hyō?, 1934)
  • Đavolji grb (悪魔の紋章 Akuma no Monshō?, 1937)
  • Tamna zvijezda (暗黒星 Ankoku-sei?, 1939)
  • Pakleni klaun (地獄の道化師 Jigoku no Dōkeshi?, 1939)
  • Prevara čudovišta (化人幻戯 Kejingengi?, 1954)
  • "Minobacač" (兇器 Kyōki?, lipanj 1954)
  • Čovjek iz sjene (影男 Kage-otoko?, 1955)
  • "Mjesec i rukavice" (月と手袋 Tsuki to Tebukuro?, travanj 1955)

Ostala djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • "Bakreni novčić od dva sena" (二銭銅貨 Ni-sen Dōka?, travanj 1923)
  • "Sanjarenje" (白昼夢 Hakuchūmu?, srpanj 1925)
  • "Ljudska stolica" (人間椅子 Ningen Isu?, listopad 1925)
  • "Crvena soba" (赤い部屋 Akai heya?, travanj 1925)
  • Čudna priča otoka Panorama (パノラマ島奇談 Panorama-tō Kidan?, 1926)
  • Incident pokraj jezera (湖畔亭事件 Kohan-tei Jiken?, 1926)
  • "Pakao zrcala" (鏡地獄 Kagami-jigoku?, listipad 1926)
  • Zvijer iz sjene (陰獣 Injū?, 1928)
  • "Gusjenica" (芋虫 Imomushi?, 1929)
  • Demon na usamljenom otoku (孤島の鬼 Kotō no Oni?, 1929-30)
  • "Putnik sa zalijepljenom krpom" (押絵と旅する男 Oshie to Tabi-suru Otoko?, 1929)
  • Demon bijele kose (白髪鬼 Hakuhatsu-ki?, 1931)
  • Slijepa zvijer (盲獣 Mōjū?, 1931)
  • Toranj duhova (幽霊塔 Yūrei tō?, 1937) - temeljeno na adaptaciji priče A Woman in Grey Alice Muriel Williamson, čiji je autor Ruikō Kuroiwa
  • Strah u Muzeju trokuta (三角館の恐怖 Sankaku-kan no kyōfu?, 1951)
  • Raskrižja (十字路 Jūjiro?, 1955)

Ranpo u popularnoj kulturi[uredi - уреди | uredi izvor]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Edgar Allan Poe" →「エドガー・アラン・ポー("Edogaa aran poo")」→"Edogaaaranpo"→"Edogawa ranpo"(えどがわ・らんぽ)→江戸川乱歩.Rijeka Edo (na japanskom Edogawa) ulijeva se u Tokijski zaljev. Ranpo znači "nasumična šetnja".
  2. 2,0 2,1 Edogawa, Edogawa; Harris, James B. (February 5, 1956). Japanese Tales of Mystery and Imagination. Tuttle. 
  3. Angles, Writing the Love of Boys, pp. 159-160.
  4. Kozakai Fuboku, "'Ni-sen dōka' o yomu", Shin seinen 4.5 (Apr 1923): 264-65.
  5. Edogawa, "The Two-Sen Copper Coin", pp. 270-271.
  6. Edogawa, Rampo. "D-zaka no Satsujin Jiken." Shinseinen Jan 1925 special ed.: 26-27.
  7. Translated in Edogawa, The Edogawa Rampo Reader.
  8. 8,0 8,1 Translated in Edogawa, Japanese Tales of Mystery and Imagination.
  9. Angles, Writing the Love of Boys, pp. 201-224.
  10. Roxborough, Scott. "Hollywood Reporter: Berlin festival unveils full lineup". hollywoodreporter.com. Pristupljeno 2010-02-07. 
  11. Angles, Writing the Love of Boys, pp. 226-267.
  12. http://www.google.co.jp/logos/rampo09.gif

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]