Drugi krajiški partizanski odred

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prvi krajiški NOP odred
Segment Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije
Formacija Tri čete prilikom formiranja; tri bataljona u januaru 1942.
Komandanti
Komandant Mladen Stojanović, prilikom formiranja; politički komesar Osman Karabegović





Angažovanje

Drugi krajiški partizanski odred ili Kozarski odred, kasnije odred „Dr. Mladen Stojanović“ , formiran je nakon novih vojno-političkih situacija na jugoslovenskom ratištu nastalih krajem 1941. godine. [1]

Odred je formiran u oktobru 1941. godine naredbom Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Bosnu i Hercegovinu.

Vojni sastav[uredi - уреди | uredi izvor]

Štab odreda u vrijeme formiranja: komandant, Dr Mladen Stojanović; politički komesar, Osman Karabegović; Josip Mažar Šoša, zamjenik komandanta. Ovakvo kadrovsko rješenje Štaba Kozarskog odreda bilo je najcjelishodnije i po nacionalnoj zastupljenosti i ugledu koga su članovi Štaba uživali među borcima i narodom na Kozari, koga su poveli na oružanu borbu i stavili se na čelo te borbe.

U sastav odreda prilikom formiranja ušle su od ranije formirane tri partizanske čete, koje su 20. septembra 1941. godine na smotri u Sastavcima ispod Vitlovske, u Širokoj luci, položile svečanu partizansku zakletvu. Tekst prve partizanske zakletve napisao je publicista Nikica Pavlić. Zakletva je objavljena u listu „Gerilac“ od 7. avgusta 1941.

Do kraja januara 1942. odred je imao 14 četa raspoređenih u tri bataljona.

Kozarska proleterska četa[uredi - уреди | uredi izvor]

Petnaesta po redu formiranja četa Drugog krajiškog-kozarskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda bila je Kozarska proleterska četa koja je ušla u sastav Krajiškog partizanskog proleterskog bataljona. Prema planu i naređenju Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Bosnu i Hercegovinu, proleterski bataljon je trebao da uđe u sastav Prve proleterske brigade narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Na svom putu prema Romanije bataljon je zbog danonoćnih borbi ostao u srednjoj Bosni, i bio desetkovan. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Slavoniji preostali borci su se vratili u Bosansku krajinu.

Djelovanje odreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Akcija na neprijateljsku posadu u Gornjim Podgradcima izveden je 23. oktobra 1941, i bila je prva akcija snaga Drugog odreda. Bila je odgovor na ustašku propagandu koja je u svojim javnim glasilima javljala o uništenju partizanskih snaga („komunističkih odmetnika“) na Kozari. Imala je snažnog odraza na raspoloženje stanovništva Kozare, a posebno na dijelove neoslobođenog područja koje se masovno opredjeljivalo za narodnooslobodilačku borbu.

Quote right font awesome.svg „Dne 23. listopada ove godine oko 600-800 komunista — četnika iskoristivši maglu, a naročito što mjesto Gornji Podgradci nije bilo od strane vojske osigurano sa stražarima, upali u pilanu iz šume u ono vrijeme kada se je radništvo razilazilo kućama na ručak, a vojska (posada) primala ručak... zapalila pilanu sa skladišnim materijalom i sa svima važnijim zgradama oko pilane kao na pr. magazine i kancelarije i pljačkali su po kućama... Posada mjesta Gornji Podgradci sastojala se od oko 130 domobrana sa dva časnika i više dočasnika i bila je smještena u školi... te su tom prilikom zarobili i razoružali oko 30 vojnika i odveli su sa sobom zarobljene vojnike i tri ustaše. Vojnike su pustili sledećih dana, a ustaše su po saznanju pobili... tom zgodom odnijeli sa sobom 1.500 kg slanine, 5 vreća pšeničnog brašna, 4 sanduka šećera i mnogo ostale robe...”
(Izvještaj Kotarske oblasti iz Bos. Gradiške od 1. novembra 1941.)

Akcije na objekte i željezničku prugu su najbrojniji vid djelovanja ovog odreda. Rušeni su mostovi, telefonski stubovi, kidana željeznička pruga i skretnice, rušene i paljene željezničke stanice, napadane neprijateljske posade koje su obezbjeđivale željezničku prugu.

Posebno je bila smjela akcije „Oklopni voz“, u kojoj je učestvovala grupa od 25 dobrovoljaca, sa komandantom Ivicom Marušićem Ratkom, kao rukovodiocem i organizatorom akcije.

Uplašeni od okruženja i uništenja, Nijemci su bili prisiljeni da svoj landesšicen bataljon povuku iz Prijedora, a samim tim i da napuste i odustanu od namjere daljeg korištenja i izvoza željezne rude iz Ljubije.

Partizanska avijacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Zahvaljujući dobroj organizaciji i međusobnoj povezanosti, Franjo Kluz spustio se sa avionom „Potez 25“, 23. maja 1942. godine, oko 11 časova, na aerodrom Urije kod Prijedora. Isti dan sletjeli su i Rudi Čajavec sa avio-mehaničarom Milovanom Jazbecom. To je bio početak stvaranja partizanskog vazduhoplovstva, i jedan od prvih primjera u svijetu da pokret otpora u okupiranoj zemlji raspolaže vlastitim zrakoplovstvom.

Quote right font awesome.svg „4. juna, jutro u 7,45 časova izvršio sam let sa bombardovanjem Orahove i ustaških kolona koje su se kretale u pravcu Međeđe. Bilo ih je oko 800. Tenkova i topova nisam vidio. Kolona je sva razjurena i zaplašena, tako da su skakali u vodu i močvare pored Save, jer u Prosaru nisu smjeli bježati, pošto su im naši bili za leđima svega 200 do 300 metara. Sa našima sam uspostavio vezu. Naši su, izgleda, već prihvatili borbu sa neprijateljem. Oko Dubice nije primijećeno nikakvo kretanje neprijateljske vojske. Avijatičar — partizan. ”
(Izvještaj Franje Kluza u kome se obrađuje „Prva akcija mlade partizanske avijacije)

Bitka na Kozari[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka na Kozari

Pred početak neprijateljske ofanzive na Kozaru, početkom juna 1942. godine, Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred „Mladen Stojanović“ imao je u svome sastavu 5 bataljona sa oko 3.500 boraca, naoružanih sa 3.000 pušaka, 150 puškomitraljeza, 20 teških mitraljeza, 4 minobacača 82 mm, 2 haubice 105 mm, 2 tenka marke „Hočkins“ u rejonu sela Garevaca i avion „potez 25“ u prvoj vazduhoplovnoj bazi „Knešpolje“ u Međuvođu.

Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred „Mladen Stojanović“ sa oko 80.000 civilnog stanovništva, opkoljen sa svih strana, pružao je snažan otpor, tukao i razbijao do uništenja neprijateljske snage i jedinice, sve dok nije iscrpio svoje fizičke snage i saznao namjere neprijatelja o planiranom uništenju. A tada je uslijedila odluka za proboj neprijateljskog obruča, kako bi se spasile snage odreda i stanovništvo od neprijateljskog uništenja.

Quote right font awesome.svg „Najmanje što možemo učiniti to je da spriječimo dalji priliv slovenske krvi... Zato je naša dužnost da istrijebimo narode. Mora se razviti posebna tehnika istrebljenja. Šta znači istrebljenje? Da li se pod tim misli uništenje čitavog naroda? Naravno, tako će stvar ispasti. Ako imam snagu da bez ikakve griže savjesti pošaljem u smrt cvijet njemačke omladine, zar onda nemam pravo da uništim milione ove inferiorne rase, koja se množi poput gamadi. Ja ih neću sve poubijati, nego spriječiti da se množe, a zato ću muževe rastaviti od žena. Ima više načina da se jedan narod uništi sistematski i bez krvi. To će biti plansko uništavanje naroda. Jedan od najvažnijih zadataka njemačke politike biće da svim sredstvima spriječi dalji porast slovenskih naroda...”
(Adolf Hitler[1])

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "Dragutin Ćurguz Milorad Vignjević - DRUGI KRAJIŠKI NARODNOOSLOBODILAČKI PARTIZANSKI (KOZARSKI) ODRED „MLADEN STOJANOVIĆ“". IZDANO POVODOM PROSLAVE 40-GODIŠNJICE KOZARSKE EPOPEJE Nacionalni park „Kozara“ Prijedor, 1982.. http://znaci.net/00003/596.pdf. pristupljeno 9. 2.2016.