Dražen Budiša
Dražen Budiša (Drniš, 25. srpnja 1948.) je hrvatski političar, poznat kao dugogodišnji vođa Hrvatske socijalno liberalne stranke i vođa opozicije vladi Franje Tuđmana početkom 1990-ih.
Mladost[uredi | uredi kod]
Rođen je 25. srpnja 1948. u Drnišu u kući koja je do 1945. bila gostionica s velikim dvorištem.[1] Otac Mate bio je službenik, a majka Marija kućanica.[1] U dobi od dvije godine prebolio je dječju paralizu.[1] Osnovnu i glazbenu školu te dva razreda gimnazije završio je u Drnišu. Treći i četvrti razred završava u splitskoj gimnaziji 'Vladimir Nazor'.[1] U vrijeme gimnazijskoga školovanja profesori su ga zapazili kada je javno izrazio nezadovoljstvo zbog izbacivanja Franje Tuđmana iz Saveza komunista.[1] Prema vlastitoj tvrdnji tada je bio jedini koji je u gimnaziji koju je pohađao govorio 'tisuća' i 'znanost'.[1] Također navodi kako je bio jedini u gimnaziji, koji se nakon Omladinske političke škole odbio učlaniti u Savez komunista.[1] Godine 1967. upisao je studij filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.[1] Godinu dana kasnije javno je branio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika.[1]
Hrvatsko proljeće[uredi | uredi kod]
Tijekom Hrvatskoga proljeća Budiša je bio jedan od studentskih vođa (1971.[1] imao je 23 godine i studirao filozofiju i sociologiju na zagrebačkome Filozofskomu fakultetu). 11. prosinca 1971., Budiša je uhićen i osuđen u skladu s tadašnjim zakonima na kaznu strogoga zatvora od četiri godine. Kaznu je odslužio u Staroj Gradiški i Lepoglavi. Iz zatvora je izašao u prosincu 1975. Nakon izlaska iz zatvora je radio kao knjižničar.
Osamostaljivanje Hrvatske[uredi | uredi kod]
Franjo Tuđman je očekivao kako će Budiša biti u HDZ-u u vrijeme prvih višestranačkih izbora 1990., no Budiša se odaziva pozivu u HSLS od strane Slavka Goldsteina.[1] Neposredno pred izbore je postao predsjednik te stranke, te postao zaštitni znak Koalicije narodnog sporazuma. Kao i Koalicija, i Budiša je na izborima doživio neuspjeh, s obzirom da je u prvom krugu poražen u svojoj izbornoj jedinici.
S druge strane, na istim izborima je HSLS uspio osvojiti nekoliko mandata, te je nakon eskalacije rata u ljeto 1991. njoj ponuđeno da uđe u Gregurićevu Vladu demokratskog jedinstva. Budiša je pristao i dobio mjesto ministra bez lisnice. U veljači 1992. je, nezadovoljan prijedlogom ustavnog zakona o pravima manjina koji je, prema njegovom mišljenju, davao prevelike ustupke pobunjenim Srbima koji su držali pod okupacijom njegovom rodni Drniš, odlučio odstupiti iz vlade. Odluku je objavio usred televizijski prenošene rasprave u Saboru, izazvavši bijesnu reakciju Vladimira Šeksa. Taj dramatični čin je Budišu učinio ličnošću oko koje će se okupljati svi nezadovoljnici Tuđmanovom politikom u to doba. Zahvaljujući tome se kandidirao za predsjednika Republike na izborima izborima u kolovozu iste godine. Na njima je poražen od Franje Tuđmana, ali je iza sebe ostaviti prethodno razvikanije kandidate kao Savku Dabčević-Kučar i Dobroslava Paragu, a HSLS se na istovremeno održanim izborima za Zastupnički dom Sabora nametnuo kao najjača od svih hrvatskih opozicijskih stranaka. Taj je status potvrđen na lokalnim i izborima za Županijski dom Sabora u veljači 1993. kada je HSLS dobila najveći udio glasova u svojoj povijesti.
Tri godine kasnije, na novim izborima za Sabor, postotak glasova za HSLS se prepolovio, uglavnom zahvaljujući preporodu dotle marginaliziranog SDP-a. To, kao i neuspjeh HSLS-a da u zagrebačkoj krizi dođe na čelo Zagreba (pri čemu je jedan od kandidata za gradonačelnika bio i Budiša) je dovelo do unutarnjih sukoba u stranci te Budišinog odstupanja s mjesta predsjednika HSLS-a.[1] Budiša je potom postao predsjednik Velikog vijeća HSLS-a, ali je i tu funkciju napušta nakon što je većinom glasova odlučeno da se prekinu pregovori s HDZ-om, koje je on zagovarao[1]. Kasnije će mnogi njegovi stranački puleni (Božičević, Tadić, Rožić, Zorić, Ropuš, Herak) prijeći u HDZ. HSLS se definitivno raspada u jesen 1997. godine kada se Budiša u stranačkom puču vraća na čelo HSLS-a i obara Vladu Gotovca koji tada osniva Liberalnu stranku (LS).
Ubrzo nakon toga Budiša je došao do zaključka kako na vlast može doći jedino ako se poveže sa SDP-om, i u ljeto 1998. je sklopio sporazum sa njenim vođom Ivicom Račanom. Time je uspostavljen savez, odnosno koalicija koja će na parlamentarnim izborima 2000. osvojiti najveći broj glasova i zajedno sa još četiri stranke (HSS, LS, HNS i IDS) stvoriti Trećesijećanjsku vlast. Račan, kome je u skladu s prethodnim dogovorom pripalo mjesto novog premijera, Budiši je ponudio mjesto predsjednika Sabora, ali je on to odbio nadajući se pobjedi na predsjedničkim izborima održanim nepunih mjesec dana kasnije. Slijedila je izuzetno oštra kampanja, u kojoj se u drugom krugu našao protiv HNS-ovog kandidata Stjepana Mesića, i u kojoj se na njegovu stranu stavila hrvatska desnica. Usprkos tome, Budiša je poražen, i nakon Mesićeve inauguracije je preuzeo mjesto saborskog zastupnika.
Zbog podjele u HSLS-u oko glasovanja o povjerenju Vladi Ivice Račana zbog izručenja hrvatskih generala Haškom sudu u ljeto 2001. Budiša podnosi ostavku na dužnost predsjednika HSLS-a, ali na izbornom saboru stranke u veljači 2002. Budiša ponovno preuzima stranku.
U ožujku 2002. godine Budiša je imenovan zamjenikom predsjednika u koalicijskoj Vladi. Nešto više od tri mjeseca nakon toga HSLS-ovci izlaze iz Vlade i vladajuće koalicije te ponovno prelaze u oporbu, nakon što su odbili u Saboru podržati Ugovor sa Slovenijom o nuklearki Krško, a istoga dana predsjednik vlade Račan podnosi ostavku, što dovodi do kratkotrajnog pada vlade, ali Ivica Račan će dobiti od Sabora novi mandat nakon što i nakon ovog Budišinog stranačkog puča kao i onog prvog dio članova HSLS napušta stranku i osniva novu čijim glasovima Račan ostaje premijer.
Na parlamentarnim izborima 2003. HSLS je u koaliciji s DC-om osvojio tek tri zastupnika (HSLS dva i DC jednoga), što je uzrokovalo međusobne sporove u stranci, koji su i naveli Budišu na novo podnošenje neopozive ostavke.
U prosincu 2009. godine je nakon višegodišnjega izbivanja iz aktivnog političkog života Dražen Budiša aktivirao svoje članstvu u HSLS-u, a 2011. godine najavljuje da će ponovno biti kandidat na izborima na listi HSLSa.
Privatni život[uredi | uredi kod]
Dražen Budiša je oženjen sa suprugom Nadom koju je upoznao u studentskim danima i s njom ima tri sina (Krešimira, Matu i Dražena).[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 Zagreb 2007.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Mrježovnica HSLS-a
- Budiša podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika HSLS-a
- Dražen Budiša aktivirao članstvo u HSLS-u Arhivirano 2010-07-15 na Wayback Machine-u
| Stranačke/partijske dužnosti | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Slavko Goldstein |
Predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke 1990 – februar 1996 |
Slijedi: Vlado Gotovac |
| Prethodi: Vlado Gotovac |
President of Hrvatske socijalno liberalne stranke novembar 1997 – 11. jul 2001 |
Slijedi: Jozo Radoš (v.d.) |
| Prethodi: Jozo Radoš (v.d.) |
Predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke mart 2002 – 17. decembar 2003 |
Slijedi: Ivan Čehok (v.d.) |
| Političke funkcije | ||
| Prethodi: N/A |
Ministar bez lisnice 2. august 1991 – 20. februar 1992 |
Slijedi: N/A |