Državni udar na Fidžiju 2006.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Državni udar na Fidžiju 2006.
Datum 4. prosinca 2006. – 4. siječnja 2007.
Lokacija  Fidži
Ishod Pobjeda pučista
Sukobljene strane
Fidži Oružane snage Fidžija Fidži Vlada Fidžija
Predsjednik Fidžija
Komandanti i vođe
Fidži Frank Bainimarama Fidži Laisenia Qarase
Josefa Iloilo
Snage
1,000+ časnika nepoznato

Državni udar na Fidžiju iz 2006. godine uslijedio je kao kulminacija višegodišnjih političkih nemira koji su nastali kao posljedica državnog udara iz 2000. godine te političke krize koja je započela 2005. godine.

U periodu od 1987. pa do kraja 2006., Fidži je doživio četiri državna udara, svaki od kojih je značajno poremetio stabilnost u državi. U srcu ranijih pučeva bile su etničke tenzije između etničkih Fidžijaca i Indofidžijaca,[1] a značajnu ulogu imali su i vjerski afiniteti navedenih skupina. Ciljevi ranijih pučeva bili su, uglavnom, jačanje prava etničkih Fidžijaca nauštrb useljenih Indofidžijaca, koji su se borili za veća prava za sebe, odnosno za ravnopravnost s etničkim Fidžijcima.[2]

Utjecaj crkve na Fidžiju bio je značajan, a u jednom su trenutku postojale ideje da se Fidži formalno proglasi teokratskom, kršćanskom državom;[3] tomu se oštro protivio komodor Frank Bainimarama, koji je često kritizirao djelovanje Metodističke crkve, ali i vladinu politiku prema pučistima iz 2000. godine. Nakon jednog Bainimaraminog govora iz rujna 2006. godine, premijer Laisenia Qarase ušao je u otvorenu, javnu polemiku s komodorom. Situacija je eskalirala u listopadu iste godine, kada je Bainimarama, u ime vojske, izdao vladi trotjedni ultimatum da izvrši devet zahtjeva ili da da ostavku;[4] u narednom periodu došlo je do vojnih vježbi, za koje je Bainimarama tvrdio da nisu prijetnja.[5]

Qarase i predsjednik Josefa Iloilo pokušali su smijeniti Bainimaramu dok je službeno boravio u Iraku, ali njegova predložena zamjena odbila je imenovanje. Bainimarama je, kao odgovor na pokušaj smjene, samo ponovio svoj ultimatum. Australski mediji su u tom periodu izvještavali kako je Qarase rekao Iloilu da će vlada odstupiti ukoliko Bainimarama ne bude smijenjen, dok je tadašnji ministar vanjskih poslova Australije, Alexander Downer, izjavio kako postoji velika opasnost od državnog udara na Fidžiju,[6] na što je Australija poslala brodove prema arhipelagu kako bi pomogla u evakuaciji svojih državljana. Početkom studenog, premijer Qarase je suspendirao odredbe o amenstiji prema predloženom Zakonu o pomirbi, toleranciji i jedinstvu,[7] ali to je bio jedini zahtjev vojske kojem je vlada udovoljila.

Kriza je inicijalno eskalirala 26. studenog 2006. godine, kada je Bainimarama, tokom privatnog boravka na Novom Zelandu, podigao 1,000 časnika Fidžijske vojske, nedugo nakon što je policija objavila kako će Bainimarama biti optužen za javno poticanje na pobunu.[8] Dva dana kasnije, Qarase je odletio na Novi Zeland kako bi razgovarao s Bainimaramom, međutim nakon dvosatnog razgovora, obe strane vratile su se na Fidži bez dogovora.[9] Vlada je 30. studenog pristala na još dio zahtjeva, ali Bainimarama je odbio kompromis te je ponovio da vlada ima do 1. prosinca u 12:00 da ispuni njegove zahtjeve ili odstupi.[10] Toga dana, Qarase je objavio kako je rok produžen do 3. prosinca zbog godišnje ragbi utakmice između vojske i policije te je "nestao". Nakon utakmice, Bainimarama je objavio kako je preuzeo kontrolu nad zemljom, međutim Qarase se ubrzo nakon te objave "pojavio" te je objavio da i dalje ima kontrolu nad vladom.[11]

Sljedećeg dana, dakle 4. prosinca 2006., vojska je službeno izvela državni udar, a prvi čin bila je konfiskacija oružja policije, koje se nalazilo u središtu policije i u policijskoj akademiji.[12][13] Premijeru Qaraseu zapriječen je ulazak u Vladine zgrade, a na zakazanoj sjednici vlade od 5. prosinca nisu se pojavili ni premijer, ni ministri.[14] Qarase je zatražio pomoć od Australije i Novog Zelanda, ali obe zemlje su ga odbile, smatrajući da bi to dovelo do dodatne eskalacije.[15] Pojavile su se glasine kako je predsjednik Iloilo potpisao uredbu o raspuštanju Parlamenta te je zahtijevao od Qarasea da podnese ostavku, što je on demantirao,[16] ali je nakon sastanka s Bainimaramom tokom jutra 5. prosinca formalno ipak potpisao takvu uredbu, iako je za javnost izjavio kako ne podržava puč te da pučisti djeluju suprotno njegovim instrukcijama.[17] Frank Bainimarama se sljedećeg dana obratio narodu, objavivši kako je vojska dan ranije preuzela vlast u državi te kako će on upravljati zemljom kao predsjednik vojne vlade.[18] Za premijera je, pod prisilom, imenovan vojni liječnik Jona Senilagakali, koji je imao 77 godina kada je 5. prosinca prisegnuo i bio je, dakako, tek marioneta, dok je stvarnu vlast držao Bainimarama.

Za razliku od onog iz 2000. godine, ovaj puč nije bio popraćen uličnim nasiljem i porastom kriminala.[19] Bainimarama je ubrzo ušao u otvoreni sukob s Velikim vijećem poglavica, koje je odbilo podržati vojnu vladu. Veliko vijeće je tako blokiralo pučiste u pokušaju formiranja ikakve legitimne vlasti.[20] Pokušaji dogovora su propali,[21][22] a sve je kulminiralo odlukom vojne vlade o zabrani održavanja sastanaka Velikog vijeća bez prethodnog odobrenja vojske.[23] Ipak, pozadinski pregovori doveli su do toga da je Bainimarama 4. siječnja 2007. godine odstupio s mjesta predsjednika te je na tu poziciju vratio svrgnutog Josefu Iloila,[24] koji je odjednom javno podržao pučiste[25] te je već sljedećeg dana imenovao Bainimaramu privremenim premijerom,[26][27] čime je jasno pokazao kako je vojska i dalje imala kontrolu nad zemljom; ubrzo je formirana i privremena vojna vlada.

Puč je ovim činom formalno završen, međutim posljedice tog puča su se još godinama osijećale na Fidžiju. Vojska je uvela medijsku cenzuru, demokratskih izbora nije bilo sve do 2014. godine, a postavljala su se i brojna pitanja oko legaliteta i legitimiteta vojne vlasti te eventualnog kaznenog progona pučista. Međutim, unatoč tomu, Bainimarama je uspio stabilizirati situaciju na arhipelagu te se Fidži, kako su godine išle, počeo oporavljati; nakon parlamentarnih izbora 2014. godine, Bainimarama je, po svojoj izbornoj pobjedi, službeno prisegnuo za premijera Fidžija.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ „Background to Fiji's four coups”. BBC News. 5 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 7 December 2006. Pristupljeno 6 December 2006. 
  2. ↑ „Future bleak for Fiji's Indians”. BBC News. 12 July 2000. Pristupljeno 6 December 2006. 
  3. ↑ „Roots of Land and Church: the Christian State Debate in Fiji”. International Journal for the Study of the Christian Church. March 2005. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-09. Pristupljeno 2020-02-11. 
  4. ↑ „Fiji military to government: resign or else”. The Sydney Morning Herald (Australian Associated Press). 17 October 2006. Pristupljeno 6 December 2006. 
  5. ↑ „Fiji tense as army exercises in capital”. ABC News and Current Affairs (Reuters). 31 October 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 March 2009. 
  6. ↑ „Fiji PM meets security chiefs amid coup fears”. ABC News and Current Affairs. 1 November 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 March 2009. 
  7. ↑ Williams, Peter (4 November 2006). „Fiji PM drops controversial bill”. The New Zealand Herald (Australian Associated Press). Pristupljeno 6 December 2006. 
  8. ↑ „Fiji military recalls 1,000 reservists for 'clean-up'”. ABC News and Current Affairs (Agence France-Presse). 26 November 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 March 2009. 
  9. ↑ „Fiji crisis deepens as military secure parts of Suva”. The New Zealand Herald. 29 November 2006. Pristupljeno 6 December 2006. 
  10. ↑ „Fiji military chief rejects PM's concessions, issues ultimatum”. ABC News and Current Affairs. 30 November 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 March 2009. 
  11. ↑ Taylor, Phil; Shepheard, Nicola (3 December 2006). „Fiji's military leader rules out further talks – report”. The New Zealand Herald. Pristupljeno 6 December 2006. 
  12. ↑ „Army removes weapons threat: Driti”. Fiji Live. 4 December 2006. Pristupljeno 6 December 2006. [mrtav link]
  13. ↑ Taylor, Phil (4 December 2006). „Fiji coup under way as troops seize weapons”. The New Zealand Herald. Pristupljeno 6 December 2006. 
  14. ↑ „Military checkpoints at Govt Buildings”. Fiji Live. 5 December 2006. Pristupljeno 6 December 2006. 
  15. ↑ Agencies and Phil Taylor (6 December 2006). „NZ suspends aid and sport contacts with Fiji as state of emergency declared”. The New Zealand Herald. Pristupljeno 14 September 2011. 
  16. ↑ „Meet army's demands or resign, Qarase told”. Fiji Live. 5 December 2006. Pristupljeno 6 December 2006. [mrtav link]
  17. ↑ „President gives army green light to take over”. Fiji Live. 5 December 2006. Pristupljeno 6 December 2006. [mrtav link]
  18. ↑ Taylor, Phil (6 December 2006). „Fiji – Alone under the gun”. New Zealand Herald. Pristupljeno 6 December 2006. 
  19. ↑ „Splits widen as church, chiefs oppose Fiji coup”. Edinburgh: Reuters. 8 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 16 May 2007. Pristupljeno 16 July 2010. 
  20. ↑ „Fiji coup leaders concede delays in 'clean-up' amid opposition”. ChannelNewsAsia.com. 8 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-01. Pristupljeno 8 December 2006. 
  21. ↑ „Military won't meet GCC”. Fiji Live. 23 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 January 2007. Pristupljeno 5 January 2007. 
  22. ↑ „GCC faces uphill battle”. Fiji Live. 26 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 January 2007. Pristupljeno 5 January 2007. 
  23. ↑ „Fiji army and chiefs meetings”. Fiji Live. 27 December 2006. Arhivirano iz originala na datum 4 January 2007. Pristupljeno 5 January 2007. 
  24. ↑ AP (2006). Fiji army chief cedes powers. Retrieved 4 January 2007.
  25. ↑ „I support army takeover: Iloilo”. Fiji Live. 5 January 2007. Arhivirano iz originala na datum 5 January 2007. Pristupljeno 5 January 2007. 
  26. ↑ „Commander Bainimarama Sworn In as Interim PM”. Fiji Village. 5 January 2007. Arhivirano iz originala na datum 8 January 2007. 
  27. ↑ „President swears in interim PM”. Fiji Live. 5 January 2007. Arhivirano iz originala na datum 6 January 2007. Pristupljeno 5 January 2007. 

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Fraenkel, Jon (2013), „The origins of military autonomy in Fiji: a tale of three coups”, Australian Journal of International Affairs 67 (3): 327–341, DOI:10.1080/10357718.2013.788125 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Državni_udar_na_Fidžiju_2006.&oldid=41216596