Donacija organa

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Donacija organa znak je altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i nameru da nakon smrti daruje bilo koji dio tela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim bolesnicima.

Transplantacija organa[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Transplantacija organa

Transplantacija organa danas je u svetu i kod nas prihvaćen i uspešan način lečenja bolesnika, kod kojih je iz bilo kojih razloga došlo do nepovratnog zakazivanja funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. U poslednjih decenija na taj se način mogu organi, čija je funkcija prestala, zameniti drugim, od drugog čoveka - tzv. donator ili donatora (za oba vredi naziv "donor").

Danas se mogu presaditi organi (bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća), a i tkiva (koža, delovi kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr.).

Transplantacija koristi bolesnicima s potpunim zakazivanjem bubrega, koji se leče hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom tri puta nedeljno kako bi sačuvali život, bolesnicima s terminalnim zakazivanjem srca, jetre ili pluća kojima izgledi za život nisu veći od nekoliko nedelja ili meseci, bolesnicima sa šećernom bolesti koja se ne može kontrolirati, slepim osobama, kao i bolesnicima kojima je potrebno nadomestiti neko tkivo.

Svaka osoba je takođe potencijalni primalac tela, ako je osoba u takvoj situaciji potrebe.

Kako bi se donirali organi, smrt mora nastupiti u bolnici, jer se samo na tom mestu mogu organi održati pogodnim za presađivanje. Moždano mrtvi bolesnici, kojima je moguće uzeti organ za transplantaciju, nalaze se isključivo u jedinicama intenzivnog lečenja bolničkih ustanova.

Kada osoba odluči da donira svoje organe i tkiva nakon smrti sa namerom da spasi živote drugih ljudi, bitno je da svoju odluku prenesu na svoju porodicu i na svoje najbliže prijatelje jer će oni prvi od njih pitati doktore za organ. njegova smrt. Od porodice se očekuje da poštuje želju preminule osobe. Slično tome, donatorska kartica može se popuniti i nositi sa sobom, što će poslužiti kao dokaz donesene odluke. * Napomena od drugog autora: ove izjave, naravno, nisu istinite.

Ako dođe do smrti u bolnici, organi i tkiva će se poštovati nakon što se sve uradi kako bi se spasio život pacijenta i kada lekari koji nisu u vezi sa transplantacijom, ustanovama i potvrdama o smrti, potpišu sertifikat u skladu sa medicinskim i pravnim kriterijumima .

Kada se smrt definiše na ovaj način, grupa lekara za transplantaciju će odrediti koji organi ili tkiva se mogu koristiti za lečenje ili spasavanje života drugih ljudi. Ako je moguće uzimanje organa, odgovorna osoba će proveriti želju pokojnika, izraženu tokom njegovog života, ali će pre svega razgovarati sa najbližim članovima porodice. Na taj način će se poštovati želja mrtvih.

Posle davanja organa i tkiva sledi isto što sledi i posle smrti. Moguće vađenje organa se odvija u sterilnim uslovima, u operacionoj sali i u rukama kvalifikovanog tima lekara. Telo u takvom slučaju neće biti oštećeno i biće tretirano s dužnim poštovanjem.

Povest[uredi - уреди | uredi izvor]

Uspešno presađivanje organa godinama je usavršavano i ono ovisi o razvitku mnogih struka i stecanju mnogih znanja - o razvoju kirurgije, reanimatologije, neurologije, urologije, imunologije, biokemije, nefrologije, hemodijalize, farmakologije, bioetike i dr. Sam akt presađivanja s vremenom je opterećen sve manjim brojem komplikacija i takav je način lečenja, osobito zadnjih godina, sve uspešniji. Godine 1990. američkim znanstvenicima dodeljena je Nobelova nagrada za napretke u transplantacije organa. Nagrada je dodeljena dvama pionirima transplantacije:

Josephu Murrayu iz Bostona za transplantaciju bubrega 1954. godine i Donallu Thomasu iz Seattlea za transplantaciju koštane srži 1956. g. Tumačenje Komiteta za dodelu nagrade bilo je da su "otkrića dvojice znanstvenika bila presudna za desetine tisuće teško oboljelih ljudi, koji presađivanjem organa mogu biti lečeni onda kada drugi načini lečenja više nemaju uspeha".

Daleko do najvećeg broja transplantacija odnosi se na bubrege zbog neuspeha bubrežne funkcije jer su ove potrebe najveće. Organi se mogu dobiti od živih pružalaca usluga (većina njihovih najbližih srodnika), kao i od većine mrtvih pružalaca usluga. Broj organa je premali da zadovolji rastuću potrebu.

Kako bi se bolesnici oslobodili lečenja na redovitoj dijalizi ("umetnom bubregu") i kako bi se njihov broj iz zdravstvenih i ekonomskih razloga smanjio, potrebno je još povećati broj presađivanja bubrega. Za to je potrebno doći do organa i to u prvom redu od umrlih osoba. Potrebno je, dakle, organizirano prikupljati organe. Ne samo da je to prirodniji način, nego se tako može doći do dovoljnog broja organa, koji mogu pokriti rastuće potrebe.

Organ potreban za život drugom čoveku moguće je dobiti od umrle osobe nakon prestanka rada srca ili rane, kod još kucajućeg srca osobe koja više nema moždane aktivnosti. S obzirom na to da bez funkcije mozga nema života, takva je osoba nepovratno mrtva. Upravo takvo stanje omogućuje dobivanje zdravog organa za presađivanje. Osnovni preduvet za kasniju dobru funkciju ima onaj organ, koji je do akta presađivanja imao urednu opskrbu kisikom, a to je upravo kod osoba koje su umrle zbog nepovratnog oštećenja središnjeg živčanog sustava i koje kisik dobivaju pasivno uz pomoć tehnološke podrške.

Dijagnostika moždane smrti danas je moguća bez i najmanje greške, s potpunom sigurnošću. To je u mnogim medicinskim ustanovama postalo dio uobičajene dijagnostike i predstavlja etičku i profesionalnu obvezu bolničkih lečnika i medicinskih sestara. Dijagnostika i potvrđivanje moždane smrti ukazuje na visok stupanj unutrašnje organizacije bolnice, visoku stručnu i etičku kvalitetu kadrova i zadovoljavajuću razinu sofisticirane medicinske tehnologije.

Odavno je davanje krvi od živog davatelja postalo uobičajeno i, naravno, nešto bez čega se svakodnevna medicinska praksa više ne može zamisliti ni provoditi, i na tu je razinu potrebno dovesti davalaštvo organa s umrlih osoba i obaveštenost javnosti da u trenutku smrti svoje bliske osobe obitelj bude spremna dati svoj pristanak da se određeni organ uzme i na taj način, plemenitom gestom, omogući život drugom, teško oboljelom čovjeku.

Danas već postoje uvreženi načini, koji omogućuju da osoba za života pristane darovati organ nakon svoje smrti, u svrhu presađivanja. Najvažnije je da se o tome razgovara u obitelji, tu se raspravlja, međusobno informira i ovdje se stvara stav obitelji i pojedinca. Ovo je od ključne važnosti.


Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]