Domingo Faustino Sarmiento
Domingo F. Sarmiento
| |
| |
| Na dužnosti 12. oktobar 1868 – 11. oktobar 1874 | |
| Potpredsjednik | Adolfo Alsina |
| Prethodnik | Bartolomé Mitre |
| Nasljednik | Nicolás Avellaneda |
| Rođen/a | 15. februar 1811 San Juan |
| Umro/la | 11. 9. 1888. (dob: 77) Asunción, Paragvaj |
| Državljanstvo | Argentinac |
| Politička stranka | Liberalna stranka |
| Suprug/a | María Jesus del Canto Benita Martínez Pastoriza |
| Djeca | Ana Faustina Sarmiento[1] Domingo Fidel Sarmiento[2][3] |
| Profesija | novinar |
| Potpis | |
Domingo Faustino Sarmiento (15. februar 1811 – 11. septembar 1888) bio je argentinski publicist, liberalni političar i državnik, koji je od 1868. do 1874. služio kao predsjednik Argentine. Postao je poznat zahvaljujući knjizi Facundo, napisanoj za vrijeme egzila u Čileu 1845. godine, u kojoj je nastojao opisati konflikt između "barbarstva" koje su predstavljali gauchosi i caudillosi u tadašnjoj Argentini te "civilizacije" koju su predstavljali prosvijećeni liberalni intelektualci. Istakao se radom na uvođenjeg općeg i obaveznog obrazovanja, te ga se danas smatra ocem obrazovnog sistema u Argentini. Predsjednički mandat mu je obilježio Paragvajski rat, zbog koga je bio nepopularan, ali i izgradnja moderne telegrafske i željezničke mreže u Argentini.

