Prijeđi na sadržaj

Doktor Fautrieus

Izvor: Wikipedija
Doktor Fautrieus
Rembrandt van Rijn, oko 1652.
bakropis i suha igla , 21 × 16,1 cm
Rijksmuseum, Amsterdam

Doktor Fautrieus je glasoviti bakropis nizozemskog slikara i grafičara Rembrandta van Rijna (1606. – 1669.) koji je dugo bio poznat pod popularnim nazivom "Dr. Faustus" (ili na nizozemskom "Doktor Fautrieus"), no nije posve jasno da li je taj naziv stvarno i točan.

Grafika je poznata po dramatičnoj upotrebi svjetla i sjene (chiaroscuro), koja privlači pogled na svjetleći prikaz i njegov odraz na licu učenjaka.

Tema bakropisa

[uredi | uredi kod]

Grafika prikazuje učenjaka u svojem kabinetu - mračnoj sobi ispunjenoj knjigama i znanstvenim alatima - kako promatra nešto što izgleda kao igra svjetla ili čarobni disk koji se pojavio malo poviše njegove glave, izneđu njega i prozora.

U svjetlu su vidljivi ruka i zrcalo ili astrolab, a natpis na disku sadrži kriptična slova i simbole, uključujući i "INRI" (latinska kratica za "Isus Nazarećanin, kralj Židova").

Točno značenje gravure jedna je od Rembrandtovih najzagonetnijih misterija i o njoj se raspravlja stoljećima.

Ova glasovita Rembrandtova grafika je dobila popularni naziv kojega i sada nosi, jer ju je Johann Wolfgang von Goethe koristio kao ilustraciju u izdanju svoje drame Faust iz 1790. godine, a općenito se pretpostavljalo da je Rembrandt njome ilustriro popularnu legendu o učenjaku koji je prodao svoju dušu za znanje i moć.

Drama Doktor Faustus Christophera Marlowea izvedena je u Amsterdamu oko 1650. godine, pa je Rembrandt gotovo sigurno čuo za tu priču.

Uobičajeno tumačenje značenja slike je da nerazumljiva ili kriptična priroda većeg dijela natpisa (osim kratice: "INRI") sugerira da je ljudsko znanje ograničeno i dvosmisleno, što ga suprotstavlja jasnoći božanske mudrosti dostupne samo kroz Krista.

Najraniji poznati naslov djela (iz inventara iz 1679.) bio je "Praktični alkemičar". Predmeti u sobi sugeriraju alkemijski ili astrološki kontekst.

Ova glasovita grafila je inspirirala Victora Hugoa u njegovom romanu Zvonar Notre-Dame iz 1831., gdje ju je citirao kako bi opisao radionicu lika Claudea Frolla.

Literatura

[uredi | uredi kod]

Jonathan Bikker, Gregor J. M. Weber: Rembrandt - The Late Works, National Gallery, London, 2014., str. 154