Diplomatska nota

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Diplomatska nota je redovan oblik diplomatske komunikacije i korespondencije pisanim demaršom između između diplomatskih predstavništava u državi prijema i Ministarstva spoljnih poslova države domaćina.

Taj oblik diplomatske komunikacije [1] je zasnovan na principima i pravilima međunarodnog javnog prava. Uvek kada je potrebno izneti politički stav svoje vlade redovno se poziva u Ministarstvo spoljnih poslova ambasador ili najviši po rangu diplomata u diplomatskom predstavništvu i uručuje mu se odgovarajući usmeni ili pismeni demarš, a ovakav u pismenom vidu se naziva diplomatska nota. [2] Isto tako, kada je potrebno izneti politički stav vladi države domaćina, tada prijem u Ministarstvo spoljnih poslova traži najviši u rangu diplomata u diplomatskom predstavništvu i uručuje usmeni ili pismeni demarš (odnosno diplomatsku notu). Postoji naravno i mogućnost da predstavnika ne prime ili da država odbije da primi diplomatsku notu.

Pored ove komunikacije moguće je i direktno obraćanje između dva ministarstva spoljnih poslova službenim diplomatskim notama odnosno diplomatskim pismima. Ovakvo uzajamno obraćanje mogu da vrše i šefovi država ili šefovi vlada ili ministri spoljnih poslova neposredno diplomatskim pismima odnosno diplomatskim notama. Diplomatska korespondencija i komunikacija je regulisana najpre obavezujućim običajnim međunarodnim pravom i (relativno dugom) praksom, a u novije vreme i kodifikovanim pravom, posebno od Bečkog kongresa 1815, pa razvojem pravila u Ligi naroda, uspostavljanjem pravnog mehanizma UN sistema, pa do pravila Bečke konvencije od diplomatskim odnosima iz 1961. godine. Pravilnik o diplomatskim rangovima koji je usvojen u vremenu održavanja Bečkog kongresa 1815. godine predstavlja prvi moderan dokument diplomatskog prava. U okviru ovog akta, priznata je diplomatska služba kao posebna služba u okviru upravnog aparata države, diplomate su definisane kao profesionalni državni službenici i uspostavljana su pravila njihovog ponašanja. Osnovna pravila rangiranja diplomata koja su pravilnikom uvedena predstavljala su osnovu za rad i predstavljanje država. Diplomatska nota je po definiciji jednostrani pravni akt i politički demarš (korak) u pismenom vidu.

Prema predmetu diplomatska nota, kao i usmeni demarš, se obično klasifikuje u tri opšta vida:

  • Prvi vid je davanje ili traženje informacija i obaveštenja o nekom predmetu ili političkom stavu.
  • Drugi vid je note onaj kojim se daje određeni predlog.
  • Treći vid je diplomatski korak kojim se nešto zahteva, traži ili upozorava druga strana na određeno ponašanje koje se npr. smatra neprihvatljivim ili neprijateljskim.

Gradacija sadržine diplomatke note može biti od informisanja, izražavanja pohvala, žaljenja ili ceremonijalnih poziva, preko traženja objašnjenja za neko ponašanje ili otsustvo ponašanja, zahteva za javno iznošenje stava, ili pogleda na neku situaciju, pa do otvorenih pritisaka i pretnji radi nekih poteza ili suzdržavanja zemlje, protesta za neko činjenje ili nečinjenje, uslovljavanja, ultimatuma i konanačno uručivanja obaveštenja o raskidanju diplomatskih odnosa ili o otopočinjanju rata. Postoji više vidova pisane diplomatske note.

Jednostrani pravni i politički akti i lična neformalna pisma[uredi | uredi kod]

Poseban vid dopisa u obliku note je lično pismo. To je vid neformalnog dopisa, bez pravnog dejstva. Po pravilu se koristi za slanje neformalnih zahteva, predloga ili poruka. Takav dopis ne obavezuje državu. Prema opštoj praksi, potpisnik ovog ličnog pisma ne potpisuje svoju funkciju. To je korespondencija koja se ponekad naziva lična nota. Često se u praksi ovakvo pismo koristi u komunikaciji šefa misije ili ministra i ministarstva inostranih poslova. Kada je npr. reakcija na pismo negativna, najčešće se smatra da do pismene komunikacije nije ni došlo.

Lično pismo može, međutim, biti u formi službenog pisma koje je potpisano sa navođenjem funkcije pošiljaoca, na službenom papiru sa zaglavljem i pečatom (ako je to praksa). Po pravilu uvek sadrži datum i broj službene korespondencije. To je pismo formalne prirode u prvom licu.

Poseban vid dopisa je i Aide-memoire (ili podstenik). Ovo je formalni dopis. Država koja upućuje ovakvu formu drugoj strani, po pravilu iznosi svoj stav o određenom predmetu, ukazuje ili podseća na neke elemente odnosa, daje pregled okolnosti i događaja, iskazuje svoje političko i pravno stanovište o predmetu ili okonostima i događajima. Može se slati kao samostalni dokument ili kao prilog uz diplomatsku notu. Drugo ime za ovaj dokument je Promemorija.

Memorandum je formalni dokument koji je po pravilu "jači" i opširniji od "podsetnika" On se ne ograničava samo na viđenje svoje strane ili podsećanje na činjenice i okolnosti (kao podsetnik), već sadrži jaču "argumentaciju" i eventualne kritike druge strane ili strana. Ovaj dokument se može dostavljati i trećim stranama, pored neposredno zainteresovane. Dokument ove vrste ne sadrži kurtoazne oblike i obraćanja.

Verbalna nota je pisani dokument u "trećem" licu kojim se formalno vrši komunikacija između ministarstva spoljnih poslova i diplomatske misije. Instrument ovog vida je dobio ime "verbalna", jer su po pravilu ovakve note uvek rezultat prethodnih dogovora. U trećem su licu (često u formi tipa npr. "MIP ima čast da saopšti...") i imaju kurtoazni karater. Sadržaj ove note je da se izraze svoji stavovi, vrši preciziranje ili formalizovanje stavova i zaključaka, iznosi podsećanje na određene stavove / razgovore, i podsticanje na određene postupke i aktivnosti. Verbalna nota se često uručuje posle obavljenih razgovora i predstavlja spisak stavova, beleški ili zahteva, a može imati sadržinu ili karakter podsetnika za drugu stranu. Ovo je "bezlična" nota. Koristi se za širi opseg diplomatske upotrebe. Ovde spadaju saopštenja, različitog značaja, od rutinskih (što je najčešće) do onih od prvorazrednog značaja. Izraz potpisana nota (ili "službena nota") je poseban vid pisanog demarša koji se po pravilu upućuje na ličnost ministra spoljnih poslova ili šefa misije. Ova forma se izjednačava sa gore navedenim "službenim pismom". "Potpisana nota" ima formalniji i svečaniji karakter od verbalne note i pisana je u "prvom licu". Sadržina je predmetno ista kao i kod verbalne note. Formalniji karakter potpisanog dokumenta je u vezi sa višim nivoom ili značajem saopštenja ili političke poruke.

Protestna nota je oblik note kojim jedna država izražava (oštro) neslaganje sa postupkom druge države. Ima strogo formalni karater i predstavlja po sadržini upozorenje ili odbacivanje stavova druge strane. Po pravilu, ova nota se koristi za osudu postupka ili stavova druge države koji su (pre svega javno) izneti ili otsustvo nekog obaveznog činjenja. Ovom notom se može nešto tražiti ili zahtevati od druge strane.

Ultimatum je najoštriji diplomatski oblik pisanog demarša. Njime se drugoj strani nalaže da nešto učini, po pravilu kroz uslov, tipa da ukoliko to (nešto) ne bude učinjeno mogu uslediti ili će uslediti negativne ili kaznene posledice po odnosnu državu. Uslovljavanje može da obuhvati niz neprijatnih ili nepovoljnih akcija od blamaže, preko trgovinskog ili ekonomskog embarga, sankcija, do pretnje silom i ratom. Primera radi, Srbija je dobila ovakvu notu od Austro-ugarske, i posle odbijanja ultimatuma otpočeo je Prvi svetski rat.

Non-paper predstavlja formalno neobavezujući vid diplomatske komunikacije. Ovakav dopis sadržinski predstavlja neslužbeni predlog za delovanje ili rešenje, bez pominjanja strane koja je autor teksta / dokumenta. Koristi se pre svega kod raznih pregovora gde je potrebno ili oportuno izbeći navođenje autora dokumenta. U ovakvom dokumentu se po pravilu iznosi na neslužben način svoja diplomatska pozicija, da bi se videlo i ocenilo kako će biti stavovi primljeni od država ili organizacija, da se utvrde maksimalni zajednički stavovi i pozicije, a bez preuzimanja odgovornosti za napisani tekst.

Dvostrani i višestrani vidovi komunikacije i kreiranje ugovora diplomatskim notama[uredi | uredi kod]

Diplomatska nota ne mora uvek biti jednostrani pravni i politički akt. Među diplomatskim opštim instrumentima je i međunarodni ugovor, kao takav i može biti uspostavljen i preko razmene nota. Saglasnost volja dve ili više država da se određeni predmet od političkog značaja reguliše, po definiciji je diplomatska saglasnost, a instrument regulacije je diplomatski instrument. U diplomatske instrumente mogu da budu uvršteni i bilateralni i multilateralni akti, kada su to obavezujući akti u međunarodnom pravu. Razmena diplomatskih pisama po potrebi interpretira se kao dvostrani ili ponekad (zavisno od broja strana) kao multilateralni međunarodni pravni ugovor.

I samo otpočinjanje diplomatske misije po pravilu se vrši diplomatskom notom. U ovom smislu "Agreman" (ili" Saglasnost") za otpočinjanje diplomatske misije takođe se klasifikuje kao vrsta note. Ovde se prepiskom daje drugoj državi saglasnost za diplomatsku aktivnost šefa misije i treman tog lica u skladu sa pravilima međunarodnog prava.

Kolektivna nota je zajednička nota većeg broja država, gde se ove takvim kolektivnim demaršom obraćaju zemlji domaćinu (ili mnogo ređe trećoj strani). To je po pravilu svečani dokument kojeg potpisuju svi ili veći broj šefova misija akreditovanih u zemlji prijema. To je nota koja se odnosi na važna pitanja i stvari od interesa za više država. U nekim slučajevima, tom notom ne iznose se samo čestitke i pohvale, već se u noti tretiraju i povrede ili protest u vezi sa pitanjem i zajedničkim interesima više država. Kolektivna nota je u praksi srazmerno retko bila korišćena.

Noviji razvoj sredstava komunikacije[uredi | uredi kod]

U novije vreme pored raznih vidova nota i oblika demarša, sve češće se među državnicima i diplomatama koristi i telefonski razgovor. To je po pravilu vid usmenog demarša ili nastupa. U ovim situacijama se vrši pozivanje na svoju instituciju, ime i rang i traži razgovor sa određenom ličnošću druge ustanove. Kada se radi o visokim funkcionerima, odnos može biti "ličniji" (sa manje "službenim tonom"). Ovo je naravno samo dopunski oblik komunikacije, koji ne zamenjuje tradicionalne ovde opisane forme.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Djordje Lukic, Mali diplomatski leksikon, Dan Graf, 2014.
  2. Charles W. Freeman, Diplomat's Dictionary, National Defense Univ. Press. 2009.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Branimir Janković, Diplomatija, Beograd, 1988.
  • E. Denza, Introduction to the Vienna Convention on Diplomatic Relatins, 18. 4. 1961.
  • E. Satou, Diplomatska praksa, Beograd, 2014.