Die Leiden des jungen Werthers

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Jadi mladog Werthera
Autor(i) Johann Wolfgang von Goethe
Originalni naslov Die Leiden des jungen Werthers
Država Njemačka
Jezik njemački
Žanr(ovi) epistolarni roman
Izdavač Weygand'sche Buchhandlung, Leipzig
Datum izdanja 1774, II izdanje 1787
Vrsta medija tisak (tvrdi & meki uvez)
ISBN NA

Jadi mladog Werthera ili Patnje mladog Werthera (Die Leiden des jungen Werthers) je epistolarni i djelomično autobiografski roman Johanna Wolfganga von Goethea, prvi put objavljenn 1774; godine 1787 je bilo objavljeno revidirano izdanje. Werther je bio važan roman u periodu Sturm und Drang njemačke književnosti, te je također bitno uticao na budući romantičarski književni pokret.

Knjiga je od Goethea učinila jednu od prvih međunarodnih zvijezda u historiji književnosti. Sve do kraja njegovog života su mnogi mladići na putovanju kroz Evropu hodočastili u Weimar.

Sadržaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Werther
Lotta

Glavni junak romana, inteligentni i osjetljivi Werther, sudbonosno se zaljubio u lijepu mladu građanku Charlottu (Lottu), koja je bila vjerena za drugog mladića, državnog činovnika Alberta, za koga se poslije i udala, iako je bila zavoljela osjećajnog Werthera. Shvativši da za njegovu ljubav nema nade, Werther je prihvatio činovničku službu u jednom obližnjem gradu, gdje je često bio izložen poniženju, jer je bio običan građanin, a ne plemić. U stanju potpunog beznađa on je na kraju izvršio samoubistvo.

O romanu[uredi - уреди | uredi izvor]

Roman Jadi mladog Werthera objavljen je u vrijeme kada je u njemačkoj književnosti vladao pokret poznat pod imenom "Sturm und Drang" ("Juriš i navala"), koji je bio usmjeren protiv onovremenog racionalizma i koji se u književnosti zalagao za slobodno izražavanje osjećanja i za afirmiranje pjesničkog stvaralačkog nadahnuća. Pripadnici tog pokreta bili su mladi njemački intelektualci koji su se borili ne samo protiv uticaja francuskog klasicizma već i protiv klasnih privilegija feudalnog društva.

Roman je pisan u formi epistolarnog romana (tj. romana u pismima), koji je postao popularan u 18. vijeku, jer je bio pogodan za izražavanje osjećanja ličnosti: u pismima prijateljima junak ili junakinja opisuje svoje emotivne reakcije na ono što se događa u životu. Najveći dio Geteovog romana sastoji se od pisama koje Werther piše prijatelju Wilhelmu. Tek pri kraju romana priču o Wertheru i njegovoj smrti preuzima tobožnji izdavač njegovih pisama.

Patnje mladog Werthera pripadaju tzv. dobu sentimentalizma, koje je neposredno prethodilo romantičkom pokretu, ali ga je i pripremilo. Izgubivši racionalističku i klasicističku vjeru u moć razuma, pisci su počeli prikazivati čovjeka kao osjećajno biće, koje je često suočeno sa moralnim i socijalnim problemima koji prevazilaze njegove snage, zbog čega je ishod tog suočavanja obično tragičan.

Kulturalni utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Patnje mladog Werthera bile su Geteov prvi veliki uspjeh, koji ga je pretvorio iz nepoznatog autora u slavnu ličnost, praktički preko noći. Napoleon Bonaparte je Werthera smatrao jednim od najvećih djela evropske književnosti. Imao je toliko visoko mišljenje o njemu da je u mladosti napisao monolog u Geteovom stilu i ponio Werthera sa sobom tokom svog pohoda u Egipat. Također je došlo do fenomena poznatog kao Werther-Fieber ("Wertherova groznica") zbog koje su se mladići u Evropi oblačili onako kako je i Werther opisan u knjizi.[1][2] Međutim, prema nekim navodima, zbog tog djela došlo je i do prvih poznatih primjera ubistava koja su izvršena po ugledu na neka druga.

Iz tog razloga su vlasti i drugi autori gledali na "Wertherov efekat" sa zabrinutošću. Autor Friedrich Nicolai odlučio je stvoriti satiričnu verziju istog romana, sa sretnim krajem, koju je nazvao Die Freuden des jungen Werthers ("Radosti mladog Werthera"), u kojoj Albert, shvativši šta Werther namjerava učiniti, napuni pištolje kokošijom krvlju, te tako spriječi Wertherovo samoubistvo, a poslije toga mu sa zadovoljstvom preda Lottu. Uz malo poteškoća Werther odbaci svoju strastvenu mladalačku stranu i priključi se društvu i postane ugledan građanin.[3]

Međutim, Gete nije bio zadovoljan tom verzijom i započeo je književni rat sa Nikolajem (koji je trajao tokom čitavog njegovog života) napisavši poemu "Nicolai auf Werthers Grabe" u kojoj Nikolaj (predstavljen kao bezimeni pješak) izvrši veliku nuždu nad Wertherovim grobom,[4] oskrvnavivši sjećanje na Werthera od kojeg se Gete, u međuvremenu, distancirao (kao i od cjelokupnog pokreta Sturm und Drang). Rat je nastavio u svojoj zbirci kratkih i kritičkih poema (Xenien) i u spjevu Faust.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Stephen Payne, Carrying the Torch (Xlibris, 2010), p. 170.
  2. A. Alvarez, The Savage God: A Story of Suicide (Norton, 1990), p. 228.
  3. Friedrich Nicolai: Freuden des jungen Werthers. Leiden und Freuden Werthers des Mannes. Voran und zuletzt ein Gespräch. Klett, Stuttgart 1980, ISBN 3-12-353600-9
  4. Johann Wolfgang von Goethe, David Luke (1964), Goethe: with plain prose translations of each poem, ISBN 9780140420746, http://books.google.com/books?id=T-77IXHlsUgC&pg=PA27&lpg=PA27&dq=nicolai+at+werther%27s+grave#PPA28,M1. pristupljeno 1 December 2010 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]

1774