Diarmait mac Máel na mBó

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Diarmait mac Máel na mBó
kralj Leinstera, kralj Irske uz otpor
Umro/la 7. februar 1072
Odba (kraj Navana, Grofovija Meath)
Prethodnik Murchad mac Dúnlainge
Nasljednik Domnall mac Murchada
Supruga/supruge Derbforgaill, kćer Donnchad mac Briaina
Potomstvo Murchad, Glúniairn,
Dinastija Uí Cheinnselaig
Otac Donnchad Máel na mBó [mac Domnaill]
Majka Aife, kćer Gille Pátraic mac Donnchade od Osraigea

Diarmait mac Máel na mBó (? - 7. februar 1072) bio je kralj Leinstera, kao (iako ne prihvaćen od svih) veliki kralj Irske, poznat kao jedan od najvažnijih irskih vladara u pred-normaskom periodu, odnosno po tome što je imao važnu ulogu u historiji Hebrida, Otoka Man, Walesa, pa i Engleske.

Poticao je iz klana Uí Cheinnselaig na jugoistoku Leinstera. Klan je u ranijim vijekovima bio važan, ali mu je moć znatno oslabljena nakon bitke kod Áth Senaiga godine 738. Nakon toga je primat preuzeo suparnički klan Uí Dúnlainge, smješten u sjevernom Leinsteru oko Naasa i Kildarea, te je vladao uz podršku kraljeva Midea iz moćnog klana Clann Cholmáin sve do vremena kralja Briana Borume. Slabljenje klana Clann Cholmáin, kao i poraz Uí Dúnlaingea pod vodstvom Maela Morde mac Murcade u bitci kod Clontarfa 1014. godine, promijenilo je političku situaciju u korist Uí Cheinnselaiga.[1]

Diarmaitov ključni potez je bilo sklapanje saveza sa Niallom mac Eochadom, kraljem Ulaida, čime je stvoren pritisak na kraljevstva Mide, Brega i Dublin — a kojima je nominalno upravljao Veliki kralj.[2] Godine 1042. je uspio postati "kralj Leinstera" (pod čijom se upravom našao Wexford) te svog sina po imenu Murchad postaviti za kralja Dublina. Tako je postao vladarom dva najbogatija grada u Irskoj i na tom temelju se proglasiti Velikim kraljem. Poginuo je 7. februara 1072. u bitci protiv kralja Midea, Conchobar Ua Maelsechalinna, kraj Navana (današnja Grofovija Meath). Bio je jedan od predaka leinsterskog kralja Diarmaita MacMurchade.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Byrne, Irish Kings, pp. 271–272 & 290; Hudson, Viking Pirates, pp. 137–142; etc
  2. N.B.: DOC, EMI, p. 54.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]