Dezső Kosztolányi

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Deže Kostolanji)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Deže Kostolanji
Biografske informacije
Rođenje(mađ. Kosztolányi Dezső)
29. 3. 1885.
Subotica,  Austrougarska
Smrt3. 11. 1936. (dob: 51)
Budimpešta,  Mađarska
Obrazovanje
Zanimanjeknjiževnik, novinar, publicista, prevodilac
Opus
Jezikmađarski
Znamenita djela
Ana Edeš (1927)[1]
Zlatni zmaj (1926)
Ševa 1924[1]
Neron, krvavi pesnik (1922)
Inspiracija

Deže Kostolanji (mađ. Dezső Kosztolányi; Subotica, 29. mart 1885Budimpešta, 3. novembar 1936) je bio književnik, novinar, publicista, prevodilac književnih dela. Oprobao se u gotovo svim književnim rodovima[2], od poezije preko esejistike, do pozorišnih komada. Gradeći sopstveni stil, koristio je francuski simbolizam, impresionizam, ekspresionizam,[2] psihološki realizam, a smatra se i začetnikom futurizma u svojoj sredini.[3]

Još za života je preveden na sve evropske jezike.[4]

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je u Subotici, gde je završio gimnaziju. Međutim, zbog sukoba sa nastavnikom napustio je školu pre mature i pored toga što mu je otac bio direktor škole. Studije je nastavio u Budimpešti (1903[5]), gde se družio sa Mihaljem Babičem i Đulom Juhasom, velikim mađarskim književnicima.[6]

Prvu pesmu objavio je 1901. godine, prvu zbirku pesama 1907[6], a prvu nagradu osvojio je 1910. sa zbirkom „Žalbe lošeg deteta“.[7] Od 1904. se bavio i novinarstvom. U početku je pisao za Subotičke listove, a kasnije je radio kao saradnik „Peštanskog Dnevnika“ (mađ. Budapesti Napló) (1906[5]).[6]

U periodu od 1908. do 1910. putovao je po Evropi.[5] U proleće 1909. je posetio Beograd. Svoje utiske o egzotičnoj slici tadašnjeg glavnog grada: ulicama, narodu, kafanama, odbornicima u skupštini, Narodnom muzeju, Univerzitetskoj biblioteci Licej, objavio je u obliku dva kratka putopisa („Beogradski dnevnik“ i „Srpski mozaik“) u časopisu „Élet“ (Život). Kasnije ih je objedinio i objavio u knjizi pod nazivom „Mastilo“.[2]

Ipak, za njega je rodni kraj bio najveća inspiracija. Mnogi njegovi romani, od kojih najpoznatiji „Ševa“ (1924), „Zlatni zmaj“ (1926) i deo pripovedaka iz „Kornel Večernji“[8] vode poreklo iz njegovih Subotičkih dana[6], što je i sam napominjao:

Onaj ko ovde odraste, tom su oči šire nego onima koji životno krštenje dožive u jednoj mudro uređenoj prestonici. Mene su tajanstvenost koja se skriva u mađarskoj provinciji i mistika koja se skriva u čoveku iz palanke nagnale na pisanje i samo se u toj meri osećam piscem u kojoj sam dobio snagu od sile koja deluje u provinciji.

– Deže Kostolanji[2]

Od ranih godina patio je od otežanog disanja, najverovatnije astme. Ove probleme od kojih je patio, na simboličan način opisao je između ostalog u članku o Subotici, Bačkoj bulci: „Prašina nizijska“ u časopisu „Élet“[6]:

Onima koji znaju i vole da pišu, posvećujem ovaj naslov, i molim da za njega napišu roman. Prašina nizijska, prašina Bačke je ta, o kojoj ja još ništa čuo nisam. Mada čoveku treba samo dve nedelje da se kvasi u soli ove atmosfere Bačke pa da otkrije ovaj čudan element, ove čestice sivila, koje noću lupaju po mreži na prozoru, koje grlo suše, pluća razaraju, razboljevaju i zavode. Ova prašina ničemu nalik nije. Ova prašina ima neku svoju strukturu, posebnu hemiju, štaviše, svoju filozofiju.

– Daže Kostolanji, 18. septembar 1910[6]

Svest o bolesti i prolaznosti života odrazili su se i na njegov knjiženi stil, koji su mnogi kritičari okarakterisali kao secesijski kult smrti.[6] I ako se okušao u raznim žanrovima, po nekim kritičarima, on je pre svega bio pesnik, jer se čak i u proznom radu oseća poezija.[2] S druge strane, neki Kostolanjijevi eseji i polemike o prevođenju aktuelni su još i danas.[8]

Prvi znaci teške bolesti: raka grla[9], pojavili u se 1933. U narednom periodu operisan je nekoliko puta, da bi 1936.[5] umro u 51. godini života,[7] u predgrađu Budimpešte.

U njegovu čast[uredi | uredi kod]

U Subotici, njegovo ime nose pozorište[10] alternativnog pristupa i gimnazija za talentovane učenike.[11], a u parku u ulici Petefi Šandor, nalazi se bista, autora Almaši Gobora, podignuta 1985. godine.[12] Svake godine održavaju se Dani Dežea Kostolanjija.[13]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Odlomci iz romana „Ena Edeš“ i „Ševa“, format PDF, Laguna, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Deže Kostolanji (1885—1936), katalog izložbe, Ivana Grujić, Petar Hajnerman, Silvija Čember, Biblioteka Matice srpske, Novi Sad (2010)
  3. La enciclopedia, tomo 11, El País, Salvat Editiores (2003) ISBN 84-345-7475-6
  4. Dnevnik: Slatko-gorke srednjoevropske priče, R. Lotina, 1. 9. 2011., Pristupljeno 12. 10. 2012.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Kosztolanyi.netlap: Kosztolányi Dezső, Pristupljeno 12. 10. 2012. Arhivirano 2017-05-30 na Wayback Machine-u(hu)
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 Diurnaarius: Kostolanji je u Subotici patio od astme, Dózsai József, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  7. 7,0 7,1 Grad Subotica: Dani Deže Kostolanjija, 26. 3. 2012., Pristupljeno 12. 10. 2012.
  8. 8,0 8,1 „Mostovi br. 147: Prevodilac kao kleptoman, Marko Čudić, (2010), str. 148-152”. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-19. Pristupljeno 2015-06-12. 
  9. Astromagicraven: Rak grla Arhivirano 2009-10-28 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  10. Pozorište „Deže Kostolanji“ Arhivirano 2013-09-19 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  11. Gimnazija za talentovane učenike „Deže Kostolanji“ Arhivirano 2012-10-11 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  12. Skulptura Srbije: Deže Kostolanji Arhivirano 2016-03-04 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 12. 10. 2012.
  13. Gradska biblioteka Subotica: Dani Dežea Kostolanjija, 26. 3. 2012., Pristupljeno 12. 10. 2012.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]