Dayang Jingxuan
| Dayang Jingxuan 大陽警玄 | |
|---|---|
 | |
| Religija | Chán/Zen |
| Škola | Caodong/Sōtō |
| Lični/osobni detalji | |
| Rođenje | 943 Jiangxia, Jina |
| Smrt | 1027 |
| Važnija mjesta | |
| Titula | Chán učitelj |
| Prethodnik | Liangshan Yuanguan |
| Nasljednik | Touzi Yiqing |
| Vjerska karijera | |
| Učitelj | Liangshan Yuanguan |
| Učenici | Fushan Fayuan Yinyang Qingpou |
Dayang Jingxuan (pojednostavljeni kineski: 大阳警玄; tradicionalni kineski: 大陽警玄; japanski: Taiyo Keigen) bio je kineski zen budistički redovnik iz doba rane dinastije Song, poznat kao jedini učitelj Caodong/Sōtō škole, odnosno posljednji redovnik te tradicije koji se spominje u uticajnoj zbirci Transmisija kampe iz 1004. U tom tekstu, međutim, nije bilo buografskih podataka o njemu, te se oni prvi put pojavljuju u tekstu Xudeng lu iz 1101.[1][2] Prema njemu je svoj rodni grad napustio kako bi postao redovnik u hramu Chongxiao u Jinlingu. Njegov tadašnji učitelj je bio Zhitong, ali Dayang je ubrzo, kada je imao 19 godina, napustio taj hram kako bi se pridružio učitelju Yuanjiao Liaoyiju, a njegov konačni učitelj je postao Liangshan Yuanguan.[1]
Juefan Huihongova biografska zbirka Sengbao zhuan iz 1119. sugerira da je Touzi Yiqing bio "istinski sin" ili učenik Dayanga. Xudeng lu iz 1101. navodi Touzija i još devet ljudi kao Dayangpve učenike. Međutim, taj tekst također navodi da Touzi zaprao nije primio transmisiju dharme od Dayanga, nego od Fushan Fayuana, koji je bio Dayangov učenik, ali od Dayanga nije primio transmisiju dharme. Učenjak Morten Schlütter je primijetio da takav prijelaz nema "paralele u ranoj Chan literaturi". To se odnosi na činjenicu da se Touzi smatrao neposrednim nasljednikom Dayangove loze iako ga nije sredo, te da je Fayuan mogao držati Dayangovu lozu "u povjerenju" iako nije bio bona fide nasljednik. Schlütter tumači Huihongove navode kao slab pokušaj da se ojača slabašna veza između Touzija i posljednjeg Caodong redovnika spomenutog u Transmisiji Lampe kako bi se ojačala legitimnost loze.[2]
- ↑ 1,0 1,1 Ferguson, Andrew E. (2000), Zen's Chinese heritage: the masters and their teachings, Wisdom Publications, p. 334, ISBN 978-0-86171-163-5
- ↑ 2,0 2,1 Schlütter, Morten (2010), How Zen Became Zen:
The Dispute Over Enlightenment and the Formation of Chan Buddhism in Song-Dynasty China, University of Hawaii Press, pp. 79,80,91, ISBN 978-0-8248-3508-8 Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; naziv "sch" je zadan više puta s različitim sadržajem
| Budističke titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Liangshan Yuanguan |
Sōtō Zen patrijarh |
Slijedi: Touzi Yiqing |