Danijel Borović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Danijel Borović
Pukovnik Borović u kokpitu MiG-a-21 prije poletanja.
Pukovnik Borović u kokpitu MiG-a-21 prije poletanja.
Pukovnik Borović u kokpitu MiG-a-21 prije poletanja.
Biografske informacije
Rođenje 17. 12. 1958. (1958-12-17) (dob: 65)
Gornji Kneginec, FNR Jugoslavija
Državljanstvo Hrvatska
Supruga Snježana Borović
Karijera
Služba 1981 - 1992 (JNA)
1992 - 2003(HV)
Čin Kapetan (JNA)
Pukovnik (HV)
Ratovi Rat u Hrvatskoj
Vojska Jugoslavenska narodna armija
Hrvatska vojska
Rod vojske Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo
Hrvatsko ratno zrakoplovstvo

Danijel Borović (Gornji Kneginec, 17. 12. 1958), penzionisani vojni pilot, pukovnik Hrvatske vojske i kapetan I. klase Jugoslavenske narodne armije.

Biografija[uredi | uredi kod]

Školovanje[uredi | uredi kod]

Pukovnik Borović kraj školsko-borbenog aviona Soko G-2 Galeb uz mehaničara i vojnika na osiguranju u Zrakoplovnoj vojnoj akademiji JRZ-a u Zadru, 1979 godine.

Pukovnik Danijel Borović je rođen 17. 12. 1958 godine u selu Gornji Kneginec blizu Varaždina. Nakon završene osmogodišnje škole u rodnome mjestu, pukovnik Borović se odlučio za zvanje vojnog pilota upisavši srednju vojnu školu Maršal Tito Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstvo (JRZ) u Mostaru. Školovanje je potom nastavio na Zrakoplovnoj vojnoj akademiji JRZ-a u Zadru gdje je 1981 godine stekao zvanje pilota i čin potporučnika Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kao jedan od najboljih pilota u svojoj klasi bio je odabran za preobuku na nadzvučnom lovcu MiG-21 koju je prošao na vojnom Aerodromu Batajnica kod Beograda.[1]

Vojna karijera u JNA i prebjeg sa aerodroma Željava 1992 godine[uredi | uredi kod]

Ivan Selak, Rudolf Perešin, Danijel Borović i Ivica Ivandić, četiri pilota koji su izvršili prebjeg iz JNA tokom 1990-ih.

Nakon završetka preobuke 1982 godine pukovnik Borović je bio raspoređen u 117-tom LAP-u (lovacki avijacijski puk JRZ-a), tada jednoj od vodećih, po važnosti, zrakoplovnih postrojbi JNA i njenog RV i PVO. 117 LAP je bio stacioniran na bihačkom vojnom aerodromu Željava. Oprema i sastav postrojbi koje su bazirale na aerodromu Željava su predstavljale najmoderniji, najskuplji i najelitniji vojni objekt SFR Jugoslavije. Na Željavi je bilo stacionirano najkvalificiranije osoblje počevši od pilota. Pukovnik Borović je u 5. korpusu JRV i PVO bio pomoćnik komandira eskadrile.[1]

117 LAP je u svom sastavu imao 124 LAE (lovačka avijacijska eskadrila JRZ-a) i 125 LAE, a uz njih je na Željavi bila stacionirana i 352 IAE (izviđačka aviacijska eskadrila JRZ-a) koja je bila pod izravnim zapovjedništvom Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO). U sastav 117 LAP-u je kasnije ušla i 129 LAE koja je bila stacionirana na vojnom aerodromu Pula gdje se, umjesto na Batajnici, izvršavala preobuka za let na MiG-u-21. Tijekom službovanja na Željavi, osim osnovnog pilotskog poziva, pukovnik Borović je bio instruktor letenja na simulatoru za MiG-21, te nastavnik letenja na raznim tipovima MiG-a-21, počevši od NL-12 (MiG-21U-400/600), NL-14 i NL-16 (MiG-21UM).

Tokom Rata u Sloveniji pukovnik Borović je odglumio prehladu, te je na taj način iznudio bolovanje od doktora svoje trupe na Željavi. Na taj način je izbjegao sudjelovanje u letačkim aktivnostima JRZ-a iznad SR Slovenije.[2]

4. 2. 1992 godine, tada u činu kapetana I.klase JRZ-a, pukovnik Borović je prebjegao iz JNA sa Mig-om-21 u Pulu u dogovoru sa Zagrebom tj. tadašnjim državnim vodstvom Hrvatske. Tog utorka 1992 godine pukovnik Borović je sa suprugom Snježanom i sinom Vanjom izašao iz stana i krenuo do autobusa preko puta zgrade u kojoj su stanovali, dokle je supruga nastavila prema centru Bihača kao da ide u svakodnevnu šetnju. Zapravo je išla na drugi kraj grada gdje je kod prijatelja trebala čekati ljude koji će doći po nju i sina.[3] Pukovnik Borović je po dolasku u bazu imao u najavi dva leta. Piloti su taj dan u parovima uzlijetali sa Željave u kratkim razmacima u smjeru Bosanskog Petrovca i Drvara.[4] Prema planu letenja pukovnik Borović je bio planiran za let odmah u prvoj smijeni, i to kao nastavnik letenja mladom poručniku JRZ-a. Drugi, noćni, let je trebao započeti pred sam sumrak, kad su uvjeti za vizualno letenje najlošiji. Kad je u prvom letu dostignuo visinu od 3.000 metara, pogledao je udesno, prema zapadu, gdje je bio smjer leta prema Puli. Ugledao je ono što je meteorolog taj utorak najavio: masu oblačnog sloja koji se već približio Lici. Ispod tih oblaka vidljivost je bila vrlo slaba tako da se vrhovi planina nisu više niti nazirali. Nakon završene vježbe poručnik Borović se vratio na Željavu. Pukovnik Borović je osjećao sve veću napetost i adrenalin. Malo preostalog vremena pred drugi let i bijeg odlučio je iskoristiti za zadnju pripremu. No ono što će mu se uskoro događati nema nikakve veze s onim što se uobičajeno uvježbava u redovnom letenju kada se unaprijed točno zna što će se raditi, kuda će se letjeti, kakva navigacijska sredstva su na raspolaganju, na kojim će se radijskim kanalima održavati radiokomunikacija. Dodatni problem je bio što pista pulskog aerodroma nije bila osposobljena za noćno letenje.[5] 63 padobranska brigada JNA (Niški specijalci)[5] je prije povlačenja iz Pule uništila svu navigacijsku, radio-komunikacijsku i svjetlosnu opremu potrebnu za letenje.[6] Starješine na Željavi su vjerovale da nitko ne može prebjeći, jer su preostali areodromi u Hrvatskoj nakon povlaćenje JNA bili devastirani, bez potrebnog osvijetljenja i navigacijske opreme, a na zagrebački aerodrom Pleso se nije moglo sletjeti.[3] U realizaciji plana prebjega pomagao mu je pukovnik Miroslav Peris.[3][7] Pukovnik Borović je preko pukovnika Perisa javio Zagrebu da mu se osigura ruta kroz Liku, kako tko ne bi pucao po njemu.[3] Prema planu, pukovnik Borović je do Pule trebao sletjeti neposredno prije sumraka, u vrijeme kad bi se na zemlji još nešto moglo vidjeti.[5] Pukovnik Borović je prije leta ispod pilotskog kombinezona obukao trenirku i majicu, a u vreću od kacige je sakrio letačku dokumentaciju i službeni pištolj.[3] Zbog problema s cisternama kerozina kasnio je s poletanjem sa Željave koje se trebalo dogoditi u 17.05.[3][5] U drugom MiG-u-21 uz pukovnika Borovića je letio kapetan 1. klase Mile Vasiljević.[5] Pukovnik Borović je poletio sa Željave u 17.33, te se ubrzo nakon uzleta odvojio od svojeg para, kapetana Vasiljevića.[7] Znao je da se nakon uzleta što prije mora spustiti na malu visinu iznad terena, kako ga radar s Plješivice ne bi mogao identificirati. Zauzeo je kurs prema zapadu pazeći da ne zakači neki planiski vrh. U letu je postao svjestan da nemam šanse proći Likom i spustiti se niz prijevoj Vratnik prema Senju, te dalje prema Puli. Oblaci su bili potpuno prekrili cijelo područje. Ispod donje baze bila je jaka sumaglica tako da je pri velikim brzinama bilo nemoguće na vrijeme uočiti niže planinske vrhove. Pukovnik Borović je imao tek nekoliko sekundi za donošenje odluke o novoj ruti leta. Zauzeo je novi kurs prema jugu, pokušavajući preko Velebita izbiti na obalu, negdje u rejonu Paga. Dok je ogromnom brzinom jurio iznad i između planinskih vrhova, iz baze Željava su pukovnika Borovića upitali imam li kontakt s vođom, kapetanom Vasiljevićom. Pukovnik Borović je odrješito slagao da vidi vođu. Izmišljao je kurseve i kupovao vrijeme. To nadmudrivanje je potrajalo desetak minuta u kojima je negdje iznad Sjevernog Jadrana spašavao živu glavu. Doletjevši nad Velebit nekako je uspio razaznati obrise obale, ali zbog izuzetno loše vidljivosti jedva je uočio konturu otoka ispred sebe. Postojala je realna opasnost da ga identificira operator na plješivičkom radaru pa se brzo spustio na nižu visinu. Planirao je let u brišućem letu, ali kad je shvatio koliko su stvarno loši vremenski uvjeti, na letenje ispod visine od 300 metara nije mogao ni pomisliti. Postojala je, naime, velika opasnost da će završiti razbijen o vrh nekog otoka. Da je vidljivost bila bolja ne bi bio toliki problem održavati orijentaciju i određivati potrebne smjerove leta. Sa zemlje pukovnik Borović nije mogao očekivati nikakvu pomoć, jer zemaljska navigacijska oprema nije bila u funkciji, a MiG-ovi-21 nisu bili opremljeni nikakvim nezavisnim navigacijskim sredstvom. Ubrzo je isključio i radio vezu sa Željavom, te je u slušalicama pukovnika Borovića zavladala potpuna tišina. Pogledom je uporno prolazio kroz poklopac kabine, gledajući lijevo, desno, gore i dolje. Ništa nije vidio, ni gdje je more, ni gdje je kopno. Zbog jake sumaglice i spuštanja mraka nije mogao razaznati gdje prestaje more, a počinje kopno. Pokušavao je pronaći neki prepoznatljivi orijentir, no nikako nije mogao pronaći put do pulske sletne staze. Pukovnik Borović je tražio prepoznatljiva svjetla riječkog zaljeva koji je inače uočljiv izdaleka. Letio je već tri minute prema tom kursu i nije vidio Rijeku. Sve oko njega je bilo u potpunom mraku. Pukovnik Borović je u tim trenucima razmišljao što ako će se morati katapultirati iz ispravnog aviona i što ako pritom avion padne na neku kuću. Pitanja su se nizala jedno za drugim. Istodobno mjerač goriva je pokazivao da ga je sve manje. Pukovnik Borović je imao sve manje vremena za pronalaženje piste za slijetanje, još desetak minuta. Spustio je visinu leta do nekih 300 metara, pretpostavljajući da je već preletio otok Cres i njegov najviši vrh. Uporno je pokušavao uočiti svjetla ili obrise nekakvih naselja. Iznenada, u dijeliću sekunde, daleko ispred sebe je uočio nekakav bljesak. Svake sekunde, u kojoj avionom prelazi 250 metara, bljesak se pretvarao u isprekidano svijetlo. Odjednom, kroz jaku sumaglicu, ispred i ispod putanje leta uočio je jedva vidljive žute pruge. Zaključio je da su to ona svijetla kamiona o kojima je bilo riječi da će mu osvijetliti stazu za slijetanje. Ubrzo je smanjio brzinu leta na 500 kilometara na sat. Vjerujući u svoje dugogodišnje pilotsko iskustvo, pukovnik Borović je po totalnom mrakom spustio MiG-21 na pulski aerodrom. Tek nakon spuštanja je vidio da mu je svjetlosne signale, gašenjem i paljem svijetala, na pisti davao bijeli Volkswagen Golf.[5]

Naknadno, nakon sedam mjeseci, pukovnik Borović je saznao kakvu je sreću imao te noći. Tog dana na aerodromu je ostala manja skupina ljudi osposobljenih za prihvat aviona koji će sletjeti. Po primljenom pozivu, morali su svijetlima kamiona, raspoređenih u pretpolju ispred sletne staze, osvjetliti dio staze. No kako je akcija pripremana u maksimalnoj tajnosti, zaboravilo se o njoj obavjestiti dežurnog časnika baze. Pa kad se avion pukovnika Borovića pojavio iz pravca istočne obale u niskom letu prema pisti, on je uključio sirenu za zračnu opasnost misleći da JRZ napada aerodrom. Vozači kamiona koji su bili raspoređeni s obje strane piste čekali su znak da uključe svjetla, no kad su čuli zvuk sirene pobjegli su. Vozači kamiona koji su bili raspoređeni u prilazu prema pisti nisu čuli znak sirene, pa su ostali na svojim mjestima.[5]

Istodobno dok se pukovnik Borović pokušavao spustiti u Puli, supruga Snježana je s maloljetnim sinom Vanjom prolazila kroz barikade po određenim dionicama. Imali su dramatično dvodnevno putovanje iz Bihaća u Zagreb uz česta zaustavljanja i provjere. Supruga Snježana je za izlazak iz Bihaća koristila lažni identitet kćeri srpskog inspektora koju s bolesnim djetetom voze na liječenje u Sarajevo. Prevozili su je ljudi od povjerenja njenog supruga i njegovih veza u Zagrebu koje su organizirale bijeg.[3][5]

MiG-21 pukovnika Borovića je bio prvi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) (registracijska oznaka: 101). 24. 6. 1992 godine avion je bio pogođen i srušen u borbenoj akciji HRZ-a između Prnjavora i Dervente. Tom prilikom je poginuo pilot HRZ-a, pukovnik Ante Radoš.[4]

Reakcija JNA na prebjeg[uredi | uredi kod]

JNA je ubrzo nakon prebjega, već slijedeći dan, objavila priopćenje za javnost. Služba za informiranje Komande ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA je objavila kako je na hrvatsku stranu 4. 2. 1992 godine prebjegao pilot Danijel Borović poletjevši sa MiG-om-21 sa bihačkog aerodroma. U priopćenju je bilo istaknuto da se ne zna da li se pilot Borović spustio na aerodrom u Puli, na Krku ili na Plesu. U priopćenju je bilo navedeno da je riječ o pilotu koji se istaknuo u borbenom djelovanju nad teritorijem Hrvatske i da se u tome ponašao korektno. Objavljeno je također da su njegovi kolege piloti izrazili žaljenje što je pilot Borović bio prisiljen da prebjegne u Hrvatsku. U priopćenju je također pisalo da je pilot Borović taj spretni momak koji je srušio helikopter Europske misije kod Varaždina 7. 1. 1992 godine,[n 1] te da piloti sa Željave tumače njegovu odluku o prebjegu strahom od represija vojno-sudskih organa. U priopćenju je nadalje pisalo kako se piloti sa Željave nadaju da će vojni organi JNA imati za njega razumijevanja, pogotovo zato što je zaslužan za borbena djelovanja nad Hrvatskom.[1]

Vojna karijera u HV-u[uredi | uredi kod]

Pukovnik Borović pregledava avion prije polijetanja.

Nakon preleta pukovnik Borović je pristupio Hrvatskoj vojsci (HV) sa činom bojnika. Zajedno sa stožernim brigadirom Rudolfom Perešinom je radio na formiranju 1. lovačke eskadrile HRZ-a gdje je bio zamjenik zapovjednika od 1993 do 1995 godine, a od 1995 do 2003 i zapovjednik. Na tim funkcijama je sudjelovao u svim važnim akcijama tokom Rata u Hrvatskoj, a za koje je dobio i pripadajuća odlikovanja i pohvale.[3]

Tokom karijere u HV-u pukovnik Borović je završio:

Unatoč svemu navedenom, te jer je želio ostati profesionalac u vojsci, stranački neopredijeljen, tijekom svih 11 godina u HRZ-u napredovao je samo jedan čin, od čina bojnika (koji mu je preveden sa kapetana 1. klase iz JNA) na čin pukovnika 1995 godine. Nekoliko prijedloga za promaknuće pukovnika Borovića u čin brigadira redom su bili odbijeni. Uvidjevši da više nema mjesta za napredak u HV-u, pukovnik Borović je u siječnju 2003 godine, čim su se stvorili potrebni uvjeti za to, podnio zahtjev za mirovinom.[3][6]

Obitelj i kasniji život[uredi | uredi kod]

Ubrzo nakon umirovljenja pukovnik Borović je s obitelji iz Zagreba preselio u rodni Kneginec, gdje se uključio u politički život općine kao vijećnik i predsjednik općinske podružnice Hrvatske narodne stranke (HNS).[6], a iz stranke je izašao 2017. godine. Bio je direktor Varaždinske gradske tvrtke Aiport Varazdin d.o.o., koja je bila operater aerodroma Varaždin (LDVA). Pukovnik Borović je sa suprugom Snježanom napisao knjigu "Prelet za Hrvatsku", u kojoj se isprepliću njegova i njena priča iz vremena 90-ih. Knjiga je izdana putem nakladničke kuće Alfa i moguće ju je kupiti u njihovim knjižarama i drugim domaćim nakladničkim kućama.[4]

2014 godine Općinski sud u Varaždinu je pravomoćnom presudom presudio u korist pukovnika Borovića koji je vodio spor protiv bivšeg varaždinskog gradonačelnika i pomoćnika ministra obrane Hrvatske Stjepana Adanića kojega je tužio zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda klevetom. Adanić je naime u intervju u lokalnom glasniku općine Gornji Kneginec 2009 godine prozvao pukovnika Borovića da se odlučio na prelet tek nakon službenog priznanja Hrvatske, da je pukovnik Borović akciju izveo samostalno i time ugrozio sve moguće slične akcije, te da je za svoj prelet Borović tražio stan u Hrvatskoj i 200.000 njemačkih maraka ili će u suprotnom vratiti avion u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu.[10]

Odlikovanja i pohvale[uredi | uredi kod]

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. Kasnije je ustanovljeno da je helikopter srušio major JRZ-a Emir Šišić.[8][9]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 B. Stipić, "Let vrijedan divljenja", Večernji list, 4. 2. 1992.
  2. Marija Barić, "Naslijepo sletio na pulski aerodrom, osvijetljen samo farovima kamiona", Varaždinske vijesti, 7. 2. 2012.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Ivo Šućur, "Tajnim Borovićevim preletom iz Bihaća, Hrvatska dobila svoj prvi MiG 21", Zagorski list, 7. 5. 2010.
  4. 4,0 4,1 4,2 Josip Novak (3. 2. 2012). Prije 20 godina Kneginčan Hrvatskoj “nabavio” prvi MiG-21. evarazdin.hr. Arhivirano iz originala na 19. 8. 2014. Preuzeto 19. 8. 2014
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Robert Frank (14. 7. 2013). Danijel Borović: Htio sam se katapultirati iz MIG-a 21 iznad Rijeke. Novi list. Arhivirano iz originala na 10. 8. 2014. Preuzeto 19. 8. 2014
  6. 6,0 6,1 6,2 Danijel Borović: Opći interesi uvijek moraju biti iznad privatnih. www.hns-kneginec.com Hrvatska narodna stranka (9. 12. 2008). Arhivirano iz originala na 19. 8. 2014. Preuzeto 19. 8. 2014
  7. 7,0 7,1 Marija Barić (3. 2. 2012). “Prelet za Hrvatsku” dogodio se prije točno 20 godina. Varaždinske vijesti. Arhivirano iz originala na 19. 8. 2014. Preuzeto 19. 8. 2014
  8. Tanjug (10. 10. 2013). Pilot Šišić: Oborio sam helikopter EU, ali savest mi je čista. Kurir. Preuzeto 22. 8. 2014
  9. Danijela Vukosavljević (13. 5. 2008). Šišić: Žalim zbog poginulih u helikopteru. Politika. Preuzeto 22. 8. 2014
  10. Vojni pilot i ratni heroj Domovinskog rata Danijel Borović dobio sudski spor za klevetu. dnevnik.hr (16. 7. 2014). Arhivirano iz originala na 19. 8. 2014. Preuzeto 19. 8. 2014