Daljinski upravljač

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Daljinski upravljač za televizor
Standardni simbol za daljinski upravljač

Daljinski upravljač je elektronski uređaj, uglavnom za televizor, DVD plejer i druge kućne sisteme koji se koristi za bežično upravljanje na kratkim distancama. Daljinski upravljač postepeno je napradovao i poslednjih godina podrazumeva i blutut, moušn senzor i glasovnu kontrolu.[1][2]

Najznačajnija tehnologija koja se koristi kod kućnih daljinskih upravljača je infracrveno svetlo. Signal između daljinskog upravljača i uređaja kojim se upravlja jesu pulsevi infracrvenog svetla, koje je nevidljivo za ljudsko oko.

Istorija[uredi | uredi kod]

Najraniji primer daljinskog upravljača radio talasima je razvio Nikola Tesla 1898, a patentiran je u SAD pod imenom Metoda aparata za kontrolu mehanizma pokretanja jednog ili više vozila engl. Method of an Apparatus for Controlling Mechanism of Moving Vehicle or Vehicles. Javna demonstracija radio kontrolisanog broda izvršena je 1898. na Medison skver gardenu, a Tesla je brod nazvao teleautonoman.[3]

Leonardo Tores Kuevedo je 1903. godine predstavio Telekino na pariskoj akademiji nauke uz eksperimentalnu demostraciju. U isto vreme odobren mu je patent u Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji i SAD. Telekino se sastoji od robota koji je izvršavao komande prenete elektromagnetnim talasima. Sa Telekinom Tores je utvrdio osnovne principe modernih vežičnih operacija.[4] i bio je pionir u oblasti daljinskog upravljanja. Godine 1906, u prisustvu kralja, Tores je uspešno demonstrirao u Bilbau, brod vođen sa kopna. Kasnije je pokušavao da Telekino primeni na projektile i torpeda, ali je projekat obustavio zbog nedostatka sredstava.

Prvi daljinski upravljani avion poleteo je 1932, a na ovoj tehnologiji se intenzivno radilo tokom Drugog svetskog rata, a jedan od rezultata je bio nemačka raketa Vaserfal.

Do kraja tridesetih godina dvadesetog veka, nekoliko proizvođača radia ponudilo je daljinske upravljače kao dodatke svojim modelima.[5] Uglavnom se radilo o daljinskim upravljačima na žicu, a Filko Misteri Kontrol (1939) je napravila prvi radio na nisko frekfentni radio prenosnik kojeg je napajala baterija,[6] čime je to postao prvi bežični daljinski upravljač kod električnih uređaja namenjenih širokoj potrošnji.

Televizijski daljinski upravljač[uredi | uredi kod]

Daljinski upravljači za TV, VHS i DVD uređaje

Prvi daljinski upravljač za kontrolu televizora razvola je Zenit radio korporacija 1950. godine. Daljinski upravljač je sa televizorom bio povezan žicom. Bežični daljinski upravljač je razvijen 1955. Radio je na principu isijavanja svetlosnog snopa fotoelektrične ćelije, ali je rad bio dosta otežan jer je svaka jača svetlost sa drugog izvora mogla da pokrene komande na televizoru.[7]

Robert Adler je 1956. razvio Zenitov spejs komand - bežični daljinski upravljač.[8] Bio je to mehanički uređaj i koristio je ultrazvuk za promenu kanala i tona.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. James Wray and Ulf Stabe (5. 12. 2011.). „microsoft brings TV voice control to Kinect”. Thetechherald.com. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-02. Pristupljeno 2. 1. 2013. 
  2. „PlayStation®Move Navigation Controller | PS3™ Accessories - PlayStation®”. Arhivirano iz originala na datum 2020-02-18. Pristupljeno 2016-02-24. 
  3. Jonnes, Jill. Empires of Light ISBN 978-0-375-75884-3. Page 355, referencing O'Neill, John J., Prodigal Genius: The Life of Nikola Tesla (New York: David McKay, ). 1944. pp. 167.
  4. „Milestones:Early Developments in Remote-Control, 1901 - GHN: IEEE Global History Network”. Ieeeghn.org. 15. 3. 2007.. Pristupljeno 2. 1. 2013. 
  5. Corporation, Bonnier (November 1930). Popular Science. Bonnier Corporation. ISSN 01617370Šablon:Error-small. 
  6. „Philco Mystery Control”. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-29. Pristupljeno 2016-02-24. 
  7. „Five Decades of Channel Surfing: History of the TV Remote Control”. Arhivirano iz originala na datum 2008-01-16. Pristupljeno 3. 12. 2008. 
  8. Farhi, Paul. "The Inventor Who Deserves a Sitting Ovation." Washington Post. February 17, 2007.

Literatura[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]