Dalibor Brozović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Dalibor Brozović
Rođenje (1927-07-28)28. 7. 1927.
Sarajevo
Smrt 19. 6. 2009. (dob: 81)
Zagreb
Polje Lingvistika
Institucija Sveučilište u Zadru
Alma mater Sveučilište u Zagrebu
Rođaci: lingvistica Dunja Brozović-Rončević, kćerka[1] ; lingvist Ranko Matasović, nećak[2]

Dalibor Brozović (Sarajevo, 28. srpnja 1927. – Zagreb, 19. lipnja 2009.), jugoslavenski i hrvatski lingvist i političar.

Biografija[uredi | uredi kod]

Osnovnu školu pohađao je u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu 1951. diplomirao hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti. Bio je asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, zatim lektor na Sveučilištu u Ljubljani.[3] Doktorirao je 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Od 1956. do 1990. radio je na Filozofskom fakultetu u Zadru.[3] A od 1991. do 2001. bio je direktor Leksikografskoga zavoda u Zagrebu.

Bio je od 1986. redovni član JAZU, preimenovane kasnije u HAZU. Od 1946. bio je član Komunističke partije, s tim da je zbog slaganja sa Staljinom bio neko vrijeme izbačen iz partije.[3] Potkraj osamdesetih je suosnivač i potpredsjednik HDZ-a, zatim nakon osvojene vlasti saborski zastupnik i zamjenik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, kojemu je 1965. kao član Komunističke partije i prodekan na Filozofskom fakultetu u Zadru znatno pripomogao da tamo uspije doktorirati,[3] nakon što je prethodno Tuđmanov doktorat odbijen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Djelo i recepcija[uredi | uredi kod]

Objavio je relativno malo znanstvenih radova, ali je u novinama mnogo pisao o jeziku. Poznato je da je često odbacivao lingvistiku u korist nacionalističke ideologije.[4][5][6] Njegova knjiga Standardni jezik (1970), nakon koje desetljećima nije objavio nijednu knjigu, kritizirana je čak i od strane lingviste kojeg Brozović naziva svojim „dobrim prijateljem Nikitom Iljičem Tolstojem“,[7] koji je bio dobro upoznat s knjigom jer ju je prevodio na ruski. Tolstoj nakon kritičke analize zaključuje da je Brozovićeva tipologija standardnih jezika „izložena na spornim osnovama ili bez dovoljne argumentacije, slabo relevantna ili loše formulirana“[8][9]

Brozović je u kroatistici promicao niz tvrdnji koje, međutim, nisu točne:

  • U članku pod naslovom Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti (1978) ustvrdio da je standardizacija jezika velikim dijelom bila završena već oko 1750. O toj Brozovićevoj tvrdnji da su u 18. st. kajkavski i štokavski bili regionalne varijante hrvatskoga književnog/standardnog jezika, njemački lingvist Bernhard Gröschel pokazuje da je posve neutemeljena jer

u 18. st. nije postojao neki jezični entitet koji bi ʻnatkriljavao’ kajkavski i štokavski. Podrazumijevanjem njegovog postojanja Brozović pokušava samo da već u onom razdoblju štokavski koji se i u pisanome obliku ʻkoristio u Hrvatskoj’ razdvoji od štokavskoga koji u ondašnjoj Srbiji nije bio normiran za pisanu upotrebu. Izraz ʻhrvatski’ za to razdoblje nije primjeren ni kao naziv jezika ni kao naziv etnosa jer nacionalno samoubrajanje stanovnika pojedinih regija (npr. Dalmacije i prije svega Dubrovnika) u hrvatstvo odvijalo se tek u 19. st.[10]

– o Brozovićevom prepravljanju povijesti
  • Na kritiku nailazi i tvrdnja Dalibora Brozovića da varijante funkcioniraju za narode koji ih koriste kao standardni jezici pa da one zato jesu standardni jezici. Naime, „taj iz jednakosti funkcioniranja izvedeni zaključak ʻstandardne varijante su standardni jezici’ nije metodološki održiv“.[11] Ova neodrživost očita je već iz same klasifikacije standardnih jezika: oni se klasificiraju u standardne jezike bez varijanata (monocentrične) i u standardne jezike s varijantama (policentrične).[11]
  • Brozović tvrdi da postojanje jedinstvenog standarda u povijesti je preduvjet da bi se moglo govoriti o policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer jedinstveni standard nije u povijesti postojao npr. kod njemačkog jezika, a usprkos tome radi se o policentričnom jeziku.[12][13]
  • Tvrdi da ako je u povijesti postojao različit jezični razvoj kao što je slučaj kod Srba i Hrvata, ne može se raditi o jednom policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer unutar drugih policentričnih jezika „jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija“ nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog.[14] A „bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata ʻengleski’“.[15] I hindska i urdska varijanta imaju, kao i hrvatska i srpska, različit povijesni razvoj, ali te neosporne „jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ʻjezici’“.[15]
  • O terminima: Brozovićev koncept dijasistema se „od početka mora ocijeniti kao nekonzistentan“ i ne treba ga uopće upotrebljavati.[16] A Brozovićevom nazivu srednjojužnoslavenski dijasistem zamjera se da „jezično-strukturno nije moguće razgraničiti to tzv. srednjojužnoslavensko područje niti na sjeverozapadu (kajkavsko-slovenski pored kajkavsko-hrvatskog) niti na jugoistoku (s obzirom na torlačko dijalekatsko područje)“.[17] Nadalje, iz općelingvističkog kuta gledanja ne nalazi se argument za upotrebu Brozovićevih izraza ʻorganski/neorganski idiom’.[18]

Brozović je „idejni inicijator i glavni sastavljač“[3] Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja se predstavlja kao reakcija na navodni jezični unitarizam.[19] Međutim, dvije godine prije Deklaracije Brozović je tvrdio da ne postoji jezični unitarizam: „hrvatskosrpski jezik kao jezik, kao lingvistički fenomen, kao jedan od jezika slavenske porodice, nije ni trebalo izjednačivati: on je oduvijek bio jedan“[20] Postojanje jezičnog unitarizma negiraju i zapadnoevropski stručnjaci, koji i nakon raspada Jugoslavije ocjenjuju jezičnu politiku bivše zajedničke države kao demokratsku i uzoritu, čak i u usporedbi sa zapadnoevropskim zemljama.[21][22][23] Brozović je kasnije bio nesklon svakoj ideji da se provede temeljita istraga o događanjima vezanima za Deklaraciju.[24] Razlog toj nesklonosti je što je bio u vrijeme sastavljanja Deklaracije član UDBA-e (pod pseudonimom "Forum").[25]

Brozović je zastupao naziv ʻsrpskohrvatski’ još i 1988.[26] O jeziku je tvrdio četvrt stoljeća da „srpska i hrvatska varijanta predstavljaju [...] fenomene analogne engleskoj i američkoj varijanti“[27] „Kao i u drugim slučajevima kada se jednim standardnim jezikom služi više nacija (njemački, nizozemski, engleski, francuski, španjolski, portugalski standandardni jezik), standardni hrvatskosrpski jezik nije jedinstven. Realizacijski oblici takvih standardnih jezika nazivaju se u lingvistici (prvenstveno u sociolingvistici) ’varijantama standardnog jezika’“[28] Tvrdio je da je „činjenica da Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik“[29] i opisivao ga kao policentričnog još i 1992., kad je bio zamjenik predsjednika Tuđmana.[30] Međutim, u 1990-ima je postao jedan od glavnih zagovornika jezičnog purizma u Hrvatskoj i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima.[6][31] Takvo preko noći preokretanje vlastitog stava navelo ga je na uništavanje dokaza da je pisao suprotno pa je 1990-ih, kao glavni direktor Leksikografskoga zavoda, poslao u rezalište uništiti 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije u kojoj on piše da Hrvati i Srbi govore varijantama jednog jezika.[32] Uništavanje Enciklopedije Jugoslavije uklapa se u opsežan knjigocid u Hrvatskoj, masovno čišćenja hrvatskih biblioteka od nepoželjnih knjiga radi skrivanja vlastite prošlosti.[33]

Brozović tvrdi da lista od sto osnovnih riječi hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog vokabulara pokazuje da je svih sto riječi identično.[34] Prema autoru te liste, Morrisu Swadeshu, neophodno je da se barem dvadeset riječi razlikuje da bi se radilo o različitim jezicima.[35][36]

Publikacije[uredi | uredi kod]

  • Rječnik jezika ili jezik rječnika: varijacije na temu varijanata (Zagreb, 1969)
  • Standardni jezik: teorija usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja (Zagreb, 1970)
  • (članak u kojem je neka poglavlja napisao Pavle Ivić) „Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski“ u II. izdanju Enciklopedije Jugoslavije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; zasebno otisnut izvadak iz Enciklopedije (Zagreb, 1988)
  • (poglavlje) „Fonologija hrvatskoga književnog jezika“ u trećem svesku Akademijine gramatike Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991); posebno otisnuto kao Fonologija hrvatskoga standardnog jezika (Zagreb, 2007)
  • Prvo lice jednine (Zagreb, 2005) /zbirka Brozovićevih novinskih kolumni/[37]
  • Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda (Zagreb, 2006)
  • Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika (Zagreb, 2008)

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Pavliša, Mija (9. veljače 2011). „Nevjerodostojnom biografijom do članstva u HAZU: nepostojeće knjige Dunje Brozović”. Zagreb: T-portal. Arhivirano iz originala na datum 2012-09-07. Pristupljeno 10. kolovoza 2012. 
  2. ↑ Kordić 2007, p. 195.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Franić, Ante (13. ožujka 2012). „Dalekometni ciljevi Deklaracije”. Zadar: Zadarski list. str. 16. ISSN 1333-316X. Pristupljeno 27. kolovoza 2014. 
  4. ↑ Kordić, Snježana (2003). „Demagogija umjesto znanosti (odgovor Daliboru Brozoviću)”. Književna republika (Zagreb) 1 (7–8): 176–202. ISSN 1334-1057. SSRN 3433060. CROSBI 430252. S2CID 171739712. Pristupljeno 2021-10-09. 
  5. ↑ Zanelli, Aldo (2018) (njemački). Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997 [Analiza metafora u hrvatskom lingvističkom stručnom časopisu Jezik od 1991. do 1997.]. Studien zur Slavistik ; 41. Hamburg: Dr. Kovač. str. 12–13. ISBN 978-3-8300-9773-0. OCLC 1023608613. CROSBI 935754. (NSK).  (FFZG).
  6. ↑ 6,0 6,1 Kordić 2007, str. 184–195.
  7. ↑ Brozović, Dalibor (2003-04-03). Lingvističke makinacije. Zagreb: Vijenac. p. 4. ISSN 1330-2787. 
  8. ↑ Tolstoj, Nikita Iljič (1985). „Славянские литературные языки и их отношение к другим языковым идиомам (стратам)”. u: Guchman, M. M. (ur.) (ruski). Функциональная стратификация языка. Moskva. str. 12, 14. 
  9. ↑ Tolstoj, Nikita Iljič (1988) (ruski). История и структура славянских литературных языков. Moskva: Nauka. str. 11–14. ISBN 5-02-010890-1. Pristupljeno 3. rujna 2007. 
  10. ↑ Gröschel 2009, str. 90.
  11. ↑ 11,0 11,1 Gröschel 2009, str. 127.
  12. ↑ Gröschel 2009, str. 65.
  13. ↑ Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 145. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. SSRN 3467646. CROSBI 475567. S2CID 220918333. Pristupljeno 12. veljače 2011. 
  14. ↑ Gröschel 2009, str. 77.
  15. ↑ 15,0 15,1 Gröschel 2009, str. 78.
  16. ↑ Gröschel 2009, str. 82.
  17. ↑ Gröschel 2009, str. 83.
  18. ↑ Gröschel 2009, str. 81.
  19. ↑ „SOS ili tek alibi za nasilje nad jezikom”. Zagreb: Forum. 16. ožujka 2012. str. 38–39. ISSN 1848-204X. CROSBI 578565. Pristupljeno 2. travnja 2017. 
  20. ↑ Brozović 1965, p. 38.
  21. ↑ Busch, Brigitta; Kelly-Holmes, Helen, ur. (2004) (engleski). Language, Discourse and Borders in the Yugoslav Successor States. Clevedon: Multilingual Matters. str. 51, 54, 59. OCLC 803615012. 
  22. ↑ Mappes-Niediek, Norbert (2005) (njemački). Die Ethno-Falle: der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann. Berlin: Christoph Links Verlag. str. 18, 64. ISBN 978-3-86153-367-2. OCLC 61665869. 
  23. ↑ Gröschel 2009, str. 72.
  24. ↑ Mamić, Tomislav (7. srpnja 2015). „Manolić otkriva u memoarima: na pripremi Deklaracije o hrvatskom jeziku radili su i dugogodišnji agenti Udbe! (2. dio feljtona)”. Zagreb: Jutarnji list. ISSN 1331-5692. Arhivirano iz originala na datum 2016-01-27. Pristupljeno 27. siječnja 2016. 
  25. ↑ Ivančić, Viktor (11. srpnja 2015). „Udio Udbe”. Zagreb: Novosti. ISSN 1845-8955. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-13. Pristupljeno 22. siječnja 2016. 
  26. ↑ Brozović 1988, str. 4.
  27. ↑ Brozović 1965, str. 35–36.
  28. ↑ Brozović 1988, str. 102.
  29. ↑ Brozović 1965, str. 41.
  30. ↑ Brozović, Dalibor (1992). „Serbo-Croatian as a pluricentric language”. u: Clyne, Michael G. (ur.) (engleski). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 347–380. OCLC 24668375. Pristupljeno 11. kolovoza 2014. 
  31. ↑ Czerwiński, Maciej (2005) (poljski). Język – ideologia – naród: polityka językowa w Chorwacji a język mediów. Krakov: Scriptum. str. 131. ISBN 8360163049. OCLC 64586273. 
  32. ↑ Ivančić, Viktor (13. srpnja 2012). „Mržnja prema knjizi”. Peščanik. Pristupljeno 1. kolovoza 2012. 
  33. ↑ Zebić, Enis (13. jula 2012). „Knjigocid devedesetih u Hrvatskoj: Kome su smetale knjige”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 6. rujna 2012. 
  34. ↑ Brozović, Dalibor (2002). „Europske integracije i hrvatski jezik”. Jezik (Zagreb) 49 (4): 124. ISSN 0021-6925. 
  35. ↑ Kloss, Heinz (1976). „Abstandsprachen und Ausbausprachen”. u: Göschel, Joachim; Nail, Norbert; van der Els, Gaston (ur.) (njemački). Zur Theorie des Dialekts: Aufsätze aus 100 Jahren Forschung. Zeitschrift fur Dialektologie and Linguistik, Beihefte, n.F., Heft 16. Wiesbaden: F. Steiner. str. 303. OCLC 2598722. 
  36. ↑ Lucić, Predrag (9. listopada 2013). „Čiji jezik za popova muda?”. Rijeka: Novi list. str. 8. ISSN 1334-1545. Pristupljeno 4. studenog 2013. [mrtav link]
  37. ↑ Kordić 2007.

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalibor_Brozović&oldid=41560552