Dajak

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Dajak je vrsta čamca koja se koristi na rijeci Vrbas na području Banje Luke.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Čamac je ranije korišten u trgovačke svrhe, za prevoz robe sa obale na obalu, i uzvodno ili nizvodno. Vrijednost ove trgovine veže se uglavnom za lokalno stanovništvo.

Pretpostavlja se da je specifičan način vožnje čamca na Vrbasu proistekao zbog konfiguracije korita rijeke, koja je u Banjoj Luci još uvijek planinska, brza i najvećim dijelom plitka sa kamenim i stjenovitim (sedra) dnom. Iz toga je upravo proistekla konstrukcija čamca, dugog, uskog i plitkog gaza, kako bi u praksi savladali brzake Vrbasa. Plićaci ne dozvoljavaju uptrebe motornih čamaca, a brzina rijeke onemogućava korištenje običnih čamaca.

Sam čamac, još od svog postanka imao je specifičan izgled i oblik trupa prilagođen brzom Vrbasu. Dužine su varirale od šest do devet metara, a širine od 70 centimetara do metra u zavisnosti od namjene i majstora koji ga je pravio. Težina je varirala od 120 do 180 kilograma zbog katrana kojim je čamac premazivan radi zaštite.

Osobine čamca[uredi - уреди | uredi izvor]

Dajak naziv obrađenog komada drveta kojim se gura čamac. Upravo taj komad drveta po kojoj se naziva čamac služi za odgurivanje, daje čamcu potrebno ubrzanje za rijeku, a koristi se zbog relativno male dubine gdje veslo ne bi bilo od pomoći. Drvo ima poseban špic ili šticu iz dva spojena dijela. Prvi dio je komad metalne cijevi u koji ulazi kraj drveta, odnosno dajak, a na koju se nastavlja oštri čelični špic velike tvrdoće, posebno obrađen u kovačnicama.

Štica je dugačka do 25 centimetara, a pored visoke tvrdoće treba da posjeduje optimalnu težinu zbog balansa dajaka. Sam dajak je dugačak četiri metra i poželjno je da je što lakši. Izrađuje se od jelove građe vrhunskog kvaliteta i pravilnih godova. Valjkastog je oblika, a treba da je dovoljno gladak da ne stvara povrede na rukama vozača, a u isto vrijeme dovoljno hrapav da ne klizi iz ruku.

Čamci sa dajakom koji uz izvjesne prepravke i dorade u kasnijim šezdesetim godinama dobijaju savremen izgled. Najupečatljiviji detalji su krma i špic koji se izrađuju od jednog komada drveta - bagrema, jasena, hrasta, rjeđe trešnje, pa čak i mahagonija.

Status[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije i poslije Drugog svjetskog rata čamac je bio statusni simbol porodice koja ga je posjedovala i pokazatelj imućnosti vlasnika. Baš zbog te stvari vrbaski čamac je duboko usađen u kulturno naslijeđe Banje Luke, što je ukupno donosilo posebnu popularnost dajakašima, a samim tim i njihovu porodicu činilio poznatom.

Novija istorija vrbaskog čamca, zadnjih četrdeset godina, veže za braću iz stare banjalučke porodice italijanskog porijekla Mariju i Antoniju Zamolo. Tonči (Antonije) Zamolo je napravio malu revoluciju u izradi trupa, jer izbacuje katran iz upotrebe i time značajno smanjuje težinu, tako da ni najteži čamac ne prelazi 120 kilograma. Uveo je bezbojni lak i unutrašnje spajanje dasaka čime dobija na čvrstoći.