Džafer Kulenović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Džafer Kulenović
Džafer Kulenović

Ministar šumarstva i rudarstva Kraljevine Jugoslavije
Mandat
26. kolovoza 1939. – 27. ožujka 1941.
Premijer(i) Dragiša Cvetković
Prethodnik Ljubomir Pantić
Nasljednik ministarstvo ukinuto

Mandat
7. studenog 1941. – 8. svibnja 1945.
Prethodnik  Osman Kulenović
Nasljednik ukinuta država

Rođenje 17. veljače 1891.
Bosna i Hercegovina Rajovići, BiH
(tada  Austro-Ugarska)
Smrt 3. listopada 1956.
Sirija Damask, Sirija
Politička stranka JMO (1919 - 1941)
Hrvatski oslobodilački pokret
Zanimanje političar, pravnik
Vjera musliman-sunit

Džafer-beg Kulenović (Rajovići, 17. februar 1891. - Damask, 3. oktobar 1956.) je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski političar, poznat kao vođa bošnjačke strankje JMO, a potom najviše rangirani musliman u vlastima NDH.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenca se politički aktivirao i pristupio JMO, te je bio ministar u Vladi Kraljevini Jugoslaviji, prije početka Drugog svjetskog rata. Na čelo Jugoslovenske Muslimanske Organizacije je došao poslije smrti Dr. Mehmeda Spahe 1939. godine. Povodom sporazuma Cvetković-Maček Kulenović je tražio stvaranje posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, izmedu ostalog i zato što su na preostalim područjima Bosne i Hercegovine u većini bili Srbi. Kulenović je postao ogorčen na Srbe, zbog njihove želje da "progutaju" Bosnu i Hercegovinu.[1]

Došao je na poziciji zamjenika Predsjednika vlade Nezavisne Države Hrvatske 7. novembra 1941. godine i ostao na toj poziciji sve do kraja rata. Na toj poziciji je zamjenio svog starijeg brata Osmana Kulenovića (koji je nakon propasti NDH izručen jugoslavenskim vlastima i smaknut).

Poslije pada NDH, Kulenović se preselio u Siriju gdje je i živio do svoje smrti 3. oktobra 1956. u Damasku. Pred smrt je učestvovao u formiranju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.

Njegov sin, Nihad Kulenović, je nastavio rad u Pokretu, sve do svoje nasilne smrti u Minhenu, koja se tradicionalno pripisuje agentima UDBA-e.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]