Crkva svetog Franje Ksaverskog, Zagreb
| Lokacija | Zagreb, Hrvatska |
|---|---|
| Godine izgradnje | 1752. - 1749. [1] |
| Godina završetka | 1752. (posvećena) |
| Renoviran | 20. vijek |
| Religija | Katoličanstvo |
| Patron | sv. Franjo Ksaverski |
| Arhitektonski stil | barok |
| Materijal | cigla, kamen |
Crkva svetog Franje Ksaverskog je manja barokna crkva u Zagrebu, u sklopu istoimenog samostana u kojem su smješteni franjevci trećeredci (glagoljaši). To je bila hodočasnička crkva s kalvarijom i križnim putem, smještena je u Jandrićevovoj ulici na Ksaveru, na sjevernom izlazu iz grada prema Medvednici.
Historija crkve[uredi | uredi kod]
Perivoj sv.Franje Ksaverskog jedan je od najstarijih objekata parkovne arhitekture u Zagrebu, njegovi početci sežu u 17. vijek, kad su isusovci stigavši u Zagreb 1603., tu kupili zemljište i izgradili svoj ljetnikovac sv. Ksaver 1608. Povodom kanonizacije sv. Franje Ksaverskoga, grof Nikola Mirko Erdödy dao je izgraditi kapelu sv. Franje Ksaverskog (1658. – 1675.) u blizini isusovačkog ljetnikovca. Ta kapela je bila obnavljana u više navrata 1675.,1690., i 1715. godine. Ksaver od 1688. godine postaje značajno hodočasničko mjesto u Hrvatskoj, pretpostavlja se da je 1720. godine izgrađen barokni perivoj s kalvarijom i križnim putom.[1]
Gradnja crkve[uredi | uredi kod]
Crkva sv.Franje Ksaverskog počinje se graditi 1748. godine za biskupa Jurja Branjuga, nešto sjevernije od stare kapele, pod nadzorom isusovca Matije Jušića. Gradnja je trajala do 1752.godine, i to po idejama biskupa Branjuga. To je manja jednobrodna longitudinalna građevina sa kupolom nad svetištem, karakterističnom za hodočasničke crke. Glavna fasada je podijeljena snažnim pilastrima i vijencima u tri horizontalna i tri vertikalna polja.[1] Veliko stepenište za ulaz u crkvu dovršeno je 1754., do 1756. podignuti su pokrajnji oltari, a glavni oltar na koji je smještena slika sv.Franje Ksaverskog, podignut je 1757. godine. [1]Hortukulturno je uređena skladna zelena aleja koja vodi do crkve, uz postojeće stanice kalvarije.
Stara kapela je porušena 1758., isusovci na prostoru između nje i nove crkve sade drveće i uređuju gaj, preuređuju križni put od Kalvarije do ulaznoga portala prema cesti koja vodi u Šestine. Umjesto 14 stanica križnoga puta postavljaju samo12.
Isusovački red je ukinut 1773., reformom cara Josipa II., crkva sv.Franje Ksaverskog postaje područna kapela župe sv. Marka. Tad počinje zapuštanje crkve i parka, tada isusovački ljetnikovac kupnjom prelazi u vlasništvo porodice Mallin. Zagrebački biskup Juraj Haulik pokreće 1840. obnovu Kalvarije, mijenja drvene križeve za kamene. Crkva je djelomično obnovljena 1896. godine. Povodom proslave hrvatskoga kraljevstva 1925. udruženje Hrvatska žena pokreće akciju za obnovu crkve i perivoja sv.Franje Ksaverskog. Križni put i Kalvarija obnavljaju se temeljito 1925. godine prema nacrtu arhitekta Ćirila Ivekovića.
Izgradnja samostana[uredi | uredi kod]
Cijeli sklop s crkvom dan je na korištenje franjevcima trećoredcima (glagoljašima) 20. augusta 1923 godine. [2]Oni po projektu arhitekta Brune Bauera počinju 1925. podizati samostanske zgrade, u tri faze (1925.,druga 1930. i treća faza 1938.). Nakon Drugog svjetskog rata 1949. Konzervatorski zavod Hrvatske izvršio je obnovu crkve, 1983. obnovljena je kupola, 1981. izgrađena je nova zgrada u sklopu samostana po projektu Berislava Vinkovića. Od 1989. do 1996. izvedena je temeljna sanacija samostanskog kompleksa. Nadbiskup Alojzije Stepinac osnovao je župu sv. Franje Ksaverskog 24. augusta 1942. godine, on je nakon Drugoga svjetskog rata osobno vodio križni put na Kalvariji sv. Franje Ksaverskog i održao propovijed.[2]
Samostan sv. Franje Ksaverskog, glavni je samostan Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u Hrvatskoj. U njemu je provincijalovo sjedište od 1927. te odgojni zavod redovničkih gimnazijalaca i studenata. Samostan ima knjižnicu sa 14.000 naslova i zbirku slika Zlatka Šulentića koji je bio susjed redovnika.[2]
Afere oko samostana[uredi | uredi kod]
Redovnici samostana su vlastitom kreativnom interpretacijom križnog puta Isusa Krista, stavili nove tekstove na 12 i 14 stanicu istog 2010., a one glase Hrvati 1941. proglasiše Hrvatsku nezavisnom. U krvavom II. svjetskom ratu izgubiše nezavisnost i od pobjednika bijahu masovno ubijani i nemilosrdno proganjani (12). [3] i Hrvati 8. listopada 1991. pod vodstvom Franje Tuđmana proglasiše svoju državu samostalnom i obraniše je čudom Božje dobrote i junaštvom svojih sinova (14)[3]Nakon tog se razbuktala medijska buka, u kojoj su neki nazovi ljevičarski i liberalni novinari; Predrag Lucić, Drago Pilsel, Igor Mandić, Miljenko Jergović, Ladislav Tomičić, Vlado Vurušić zamjerili redovnicima na brzopletoj kreativnosti i ukazali da to baš ne pristaje na križnom putu i ne u toj formi. Javio se i autor tekstova fratar Antun Badurina koji i dalje ustraju na svojem viđenju istine i smjelo tvrdi da je to potpuno u redu a za kritiku da je to stara prokušana komunističko-udbaška mantra. [3]
Nepozati počinioc je u noći s 13. na 14. januar 2011. premazao crvenom bojom stanicu križnog puta 12, što su redovnici nazvali činom mržnje.[2]
Bilješke[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Jasmina Sirovec, Dragica Barešić: Perivoj samostanskoga sklopa sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, Gradski zavod za prostorno uređenje (pristupljeno 8. 5. 2011.)
(PDF)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 „Samostan i crkva sv. Franje Ksaverskog, Zagreb (pristupljeno 8. 5. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-14. Pristupljeno 2011-05-08.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 „Isljednjičko i huškačko novinarstvo pronašlo novu žrtvu, Odgovor autora članka na medijske napade na XII. i XIV. postaju križnog puta na Ksaveru (pristupljeno 8. 5. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 2011-05-08.
