Crkva Majke Božje u Olovu
Crkva Uznesenja Marijina je katolička crkva u Olovu, Vrhbosanska nadbiskupija, poznatija kao marijansko hodočasničko svetište. Olovsko svetište Majke Božje spada među najveća hodočasnička mjesta na Balkanu. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca augusta, ali i u drugim prilikama. Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka U dubrovačkom ljetopisu za 10. april 1454. i glasi: "...izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo".[1]
Na sjednici održanoj od 26. oktobra 2010. godine u Sarajevu, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku da se crkva proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[2] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Historija[uredi | uredi kod]
Prva crkva u Olovu od tesanog kamena, zajedno sa samostanom, izgrađena je u 14. vijeku. U periodu između 1886. i 1889. godine izvršena su opsežna arheološka istraživanja pod rukovodstvom Koste Hermana, kada je utvrđeno postojanje temelja stare crkve i samostana, čiji se tlocrti djelimično preklapaju sa ulaznom zonom nove Crkve podignute u prvoj polovini 20. vijeka. Dimenzije su joj bile 12,60 x 9,50 m. Sa istraživanja sačuvan je jedan ulomak zida i ključ koji je istodobno služio kao samokres. Oba nalaza se čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Crkva je zapaljena u noći 1. na 2. augusta 1704. godine.[3]
Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika 1866. godine, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. godine srušila. Godine 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitekti Karlu Paržiku. Crkva je jednobrodna oblika, građena u neoromaničkom stilu.
Opis[uredi | uredi kod]
Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar. Portal je obložen Bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve.[1]
U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. vijeka sa natpisom S. Maria Plumbensis, koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo. Drugu sliku, Čudotvorna slika Gospe Olovske, god. 1954. izradio je Gabrijel Jurkić jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara simbolizma i secesije, prema opisu negdašnje Olovske Gospe, koja je nestala.[1]
Nacrte vitraža i četrnaest ikona u naosu crkve izradio je u periodu od 1984. do 1986. godine hrvatski slikar Slavko Šohaj.
Crni kamen[uredi | uredi kod]
Na ravnom prostoru ispred sadašnje Gospine crkve nalazi se crni kamen približno četvrtastog oblika, oko pola metra visine iznad zatravljene površine zemlje. Hodočasnici pale svijeće oko kamena i kada se nakupi mnogo takvih zapaljenih svijeća, toplota od mnogih plamenova istopi vosak pojedinih svijeća pa to onda bukne u jedan veliki plamen, od čega je kamen sve crnji, što inače nije njegova prirodna boja. Kamen je ustvari lijevi dovratnik glavnog ulaza u crkvu, sa istočne strane. Kako godinama vjernici nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi klekli i upalili svijeću, oni su to počeli činiti uz ovaj kamen. I ta praksa je zadržana do danas.
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Bosna Srebrna[mrtav link]
- ↑ „Crkva Uznesenja Marijina”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2019.
- ↑ „Crkva Uznesenja Marijina (Olovo)”. prezi.com. Pristupljeno 9. 2. 2019.