But I'm a Cheerleader

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
But I'm a Cheerleader
ŽanrRomantična komedija
RežijaJamie Babbit
ProdukcijaLeanna Creel
Andrea Sperling
ScenarioJamie Babbit
Brian Wayne Peterson
UlogeNatasha Lyonne
Cathy Moriarty
RuPaul
Clea DuVall
MuzikaPat Irwin
Premijera1999.
JezikEngleski jezik
Trajanje85 min.
DržavaSjedinjene Američke Države SAD
Kompanija
DistributerLions Gate Films
But I'm a Cheerleader na Internet Movie Database

But I'm a Cheerleader je satirična romantična komedija iz 1999. godine, u režiji Jamie Babbit, po scenariju koji je ona radila zajedno sa piscem Brianom Wayneom Petersonom. Natasha Lyonne glumi Megan Bloomfield, naizgled srećnu heteroseksualnu navijačicu. Njeni prijatelji i roditelji, međutim, sumnjaju da je ona lezbejka i šalju je u kamp na reparativnu terapiju. U kampu Megan shvata da je ona zaista lezbejka i, uprkos terapiji, prihvata svoj novi identitet i zaljubljuje se u Graham, devojku koja je takođe na terapiji. Sporedne uloge u filmu imaju Clea DuVall, Cathy Moriarty, RuPaul, Mink Stole, Bud Cort i drugi.

But I'm a Cheerleader je prvi igrani film rediteljke Jamie Babbit. Inspiraciju za film je dobila iz članka o konverzivnoj terapiji, kao i iz programa za rehabilitaciju. Priču o mladoj devojci koja otkriva svoj seksualni identitet iskoristila je da bi prikazala socijalu iskonstruisanost rodnih uloga i heteronormativnosti. Kostimi i scenografija u filmu stavljeni su u korist naglašavanju socijalnih konstrukata, tako da se koriste veštački materijali sa istaknutim roze i plavim bojama.

Film je inicijalno rejtingovan kao NC-17, posle čega je Babbit ponovo montirala film kako bi dobio rejting R. U intervjuu za film This Film Is Not Yet Rated, Babbit kritikuje diskriminaciju prema filmovima sa LGBT tematikom. Film je loše prošao kod većine kritičara, koji su ga upoređivali sa filmovima Johna Watersa i kritikovali šareni dizajn. Glumačka ekipa je dobila pohvale za svoje izvođenje, mada je bilo onih koji su smatrali da su mnogi likovi stereotipno prikazani.

Radanja[uredi | uredi kod]

Megan (Natasha Lyonne) je srednoškolka, članica je navijačkog tima i ima vezu sa fudbalerom, Jaredom. Ona ne voli da se ljubi sa svojim momkom i mašta o svojim drugaricama, navijačicama. Njeni roditelji, prijateljice i momak smatraju da je ona lezbejka. Pored toga što ne voli da se ljubi sa momkom, ona takođe voli da jede tofu, sluša Melissu Etheridge i njena jastučnica ima sliku cveta koji podseća na vaginu. Oni pozivaju u pomoć eks-geja, Mikae (RuPaul), koji je saradnik u kampu True Directions (Prava usmeranja) u kome se sprovodi program u pet koraka za "lečenje" od homoseksualnosti.

U kampu Megan sreće Mary Brown (Cathy Moriarty), upravnicu kampa, njenog sina Rocka (Eddie Cibrian) i grupu ljudi, koji se, kao i ona, nalaze u postupku "lečenja" od homoseksualnosti. Uz pomoć ljudi u grupi Megan otkriva da je lezebejka. Ova činjenica, koja se ne slaže sa njenim religioznim uzgojem, strašno uznemirava Megan i ona rešava da ozbiljno uloži napor da postane straight. Još na samom početku svog boravka u True Directions ona zatekne dvojicu momaka, Dolpha i Claytona kako se ljube. U panici počinje da vrišti što dozove Mary i dečaci su kažnjeni – Dolph je isteran iz kampa, a Clayton je izolovan u kućicu za pse.

Koraci programa u kampu "True Directions" su: (1) priznavanje sopstvene homoseksualnosti, (2) ponovno otkrivanje rodnog identiteta kroz obavljanje stereotipno muških, odnosno ženskih zadataka (popravljanje automobila i igranje fudbala, odnosno čišćenje kuće i čuvanje dece), (3) pronalaženje uzroka za svoju homoseksualnost, (4) demistifikovanje suprotnog pola i (5) simuliranje heteroseksualnog seksualnog odnosa. Tokom trajanja programa Megan se sprijateljuje sa Graham (Clea DuVall) koja, za razliku od Megan, u potpunosti prihvata svoju homoseksualnost, ali je na programu pod pritiskom roditelja. Grupa na programu se noću iskrada iz kampa i odlazi u lokalni gej klub, uz pomoć dvojice bivših polaznika, eks-eks gejeva, Larrya i Lloyda. U gej klubu veza između Graham i Megan se razvija u romantični odnos. Kada Mary otkrije da je grupa izlazila u gej klub, ona organizuje napad na kuću Lloyda i Larrya, uz nošenje transparenata i vikanje homofobičnih slogana.

Jedne noći se Megan i Graham iskradu i imaju seks. Kada Mary ovo sazna Megan ne pokazuje da se kaje i Mary je izbacuje iz kampa. Graham, koja ne sme da se suprotstavi ocu, ostaje u kampu. Megan odlazi kod Lloyda i Larryja, kod kojih živi i Dolph i njih dvoje rešavaju da izvuku Graham i Claytona iz True Directions. Odlaze na svečanu dodelu diploma i Megan igrajući i pevajući u stilu navijačice saopštava Graham da je voli. Njih dve, kao i Dolph i Clayton napuštaju kamp. Film se završava senom na sastanku PFLAG-a, gde roditelji Megan pokušavaju da se pomire sa činjenicom da im je ćerka lezbejka.

Uloge[uredi | uredi kod]

Podela uloga
Glumica/glumac Lik Napomene
Natasha Lyonne Megan Bloomfield Glavna junakinja, koju roditelji i prijatelji šalju u kamp za "odvikavanje" od homoseksualnosti, "True Directions". Tom prilikom ona se suprotstavlja ideji da je lezbejka rečima: "Imam dobre ocene, idem u crkvu, ja sam navijačica."
Clea DuVall Graham Eaton Studentkinja i ćerka bogatih roditelja, koji joj prete da će je se odreći ako ne promeni svoju seksualnu orijentaciju. Ona prihvata to da je lezbejka, ali se plaši od svojih roditelja da tako otvoreno i živi[1].
Cathy Moriarty Mary J. Brown Osnivačica True Directions i upravnica kampa. Iako to nije pomenuto u filmu rediteljka Babbit je u glavi imala zaplet po kome je njen muž gej i otišao je u San Francisco [1]. Kao posledica toga, ona je sebi zadala misiju da mlade gejeve i lezbejke preobraća u heteroseksualne osobe. Moriarty je svoj lik opisala kao "Sandra Dee na kreku." [2]
RuPaul Mike Eks-gej koji radi u kampu kao Maryn pomoćnik. Mike nosi majicu sa natpisom "Straight is great!" i u kampu radi sa dečacima, učeći ih kako da budu muževniji.
Mink Stole Nancy Bloomfield Meganina majka. Meganini roditelji su hrišćani i žele da Megan bude onakva kako je, po njihovom shvatanju, Bog želeo.
Bud Cort Peter Bloomfield Meganin otac.
Melanie Lynskey Hilary Vandermuller Devojka koja se čvrsto pridržava pravila kampa i na kraju uspešno završava program. Melanie Lynskey je poznata iz filma Heavenly Creatures u kome zajedno sa Kate Winslet glumi lezbejku.
Joel Michealy Joel Goldberg Mladi Jevrejin, koji očajnički želi da postane straight i uspešno završava program.
Kip Pardue Clayton Dunn Tih i povučen mladić, koji je zaljubljen u Dolpha.
Katharine Towne Sinead Laren Goth devojka, koja voli bol. Njoj se sviđa Graham i ljubomorna je na vezu između Graham i Megan, ali uprkos tome ona završava program.
Douglas Spain Andre On sebe opisuje kao "glumac, igrač i homoseksualac". On ne uspeva da ubedi Mary da je heteroseksualan i ona ga izbacuje iz kampa pre kraja.
Eddie Cibrian Rock Brown Sin Mary, koji je kemp i prilično jasno gej. Rock radi na održavanju u kampu i između njega i Mikea postoji privlačnost.
Dante Bosco Dolph On je rvač koji je u vezi sa Claytonom. Kada ga Mary izbacuje iz programa, on živi sa Lloydom i Larryem i na kraju se vraća po Claytona.
Katrina Phillips Jan Igračica softbola koja je poslata u True Directions zbog njenog muževnog izgleda. Ipak, ona shvata da je straight i napušta kamp.
Richard Moll Larry Morgan-Gordon Eks-eks-gej i bivši polaznik kampa, a sada partner Lloyda. Oni polaznicima i polaznicama kampa nude drugi pogled na njihovu seksualnu orijentaciju i vode ih krišom u gej bar. Rediteljka je njihove likove bazirala na eks-eks-gejevima, Michael Busseeu i Gary Cooperu, koji su bili među osnivačima eks-gej organizacije Exodus International [3].
Julie Delpy lipstik lezbejka Devojka koju Megan sreće u baru i sa kojom igra.
Wesley Mann Lloyd Morgan-Gordon Eks-eks-gej, Larryev partner.
Brandt Wille Jared Meganin momak.
Michelle Williams Kimberly Meganina prijateljica i glavna navijačica. Ona posumnja da je Megan lezbejka i učestvuje u slanju u kamp, koji organizuju njeni roditelji.
Ione Skye Kelly Bivša lezbejka iz promotivnog videa za True Directions.

Informacije o filmu i produkciji[uredi | uredi kod]

But I'm a Cheerleader je prvi dugometražni film Jamie Babbit [4]. Pre toga je snimila dva kratka filma, Frog Crossing (1996) i Sleeping Beauties (1999), koji su prikazivani na Sundance Film Festivalu. Kasnije je režirala triler The Quiet (2005), a 2007 godine režirala je komediju Itty Bitty Titty Committee. Babbit i Andrea Sperling (producentkinja) su obezbedile pare za film od Michaela Burnsa (potpredsednika Prudential Insurancea, kada su mu pokazale scenario na Sundanceu[4]. Prema izjavi Babbit, njihova jedina rečenica kojom su objasnile film je bila "Dve srednjoškolke se zaljube jedna u drugu u kampu za reparativnu terapiju." [5]. Burns im je najpre dao budžet od pola miliona, da bi kasnije povećao na milion dolara.

Koncepcija[uredi | uredi kod]

Majka Jamie Babbit je vodila kamp pod nazivom "New Directions" za odvikavanje mladih od alkohola i droga. Babbit je dugo želela da napravi film o programima rehabilitacije u 12 koraka[5]. Kada je pročitala članak o čoveku koji se vratio sa reparativne terapije mrzeći sebe, odlučila je da poveže ove dve ideje[2]. Sa svojom partnerkom, Andreom Sperling došla je na ideju da napravi film o nacijačici koja odlazi u kamp za reparativnu terapiju[6]. Želela je da glavna junakinja bude baš navijačica, jer su navijačice "…vrh američkog sna, i to američkog sna ženstvenosti." [1] Takođe je želela da lezbejsko iskustvo prikaže iz ugla femme lezbejke, za razliku od filmova koji nastupaju iz butch ugla[7]. Želela je da napravi satiru kako na religioznu descniu, tako i na LGBT zajednicu [6]. Pošto je smatrala da nije kvalifikovana da napiše sama scenario, angažovala je scenaristu Briana Wayna Petersona [1][6], koji je imao iskustva u reparativnoj terapiji, radeći u zatvoru sa seksualnim prestupnicima[5]. On je izjavio da je želeo da napravi film koji neće biti samo zabavan, nego koji će izazvati bes kod ljudi i koji će publiku navesti da diskutuje o tome[5].

Kostim i scenografija[uredi | uredi kod]

Babbit je izjavila da je inspiraciju za dizajn filma dobila od John Watersa, Davida LaChapelle, Edward Scissorhands i lutke Barbie [6]. Želela je da kostimi odražavaju teme filma. U filmu je vidljiva promena od prirodnih boja kod Megan kući, gde dominiraju narandžasta i braon, na veštački svet kampa "True Directions", gde prevladavaju intenzivne roze i placa (koje treba da prikažu artificijalnost rodnog konstrukta) [6]. Prema izjavama Babbit, mizofobični lik Mary Brown predstavlja AIDS paranoju, a njen čisti, uređeni svet je ispunjen plastičnim cvećem, lažnim nebom i PVC odećom[6]. Scene sa spoljnim snimcima kuće sa svetlo roze tarabama snimljeni su u Palmdaleu, u Californiji [5].

Podela uloga[uredi | uredi kod]

Babbit je za ulogu Graham Eaton pridobila Cleau DuVall, koja je već glumila u njenom kratkom filmu Sleeping Beauties. Rediteljka je izjavila da je preko DuVall uspela da pridobije mnoge druge članice glumačke ekipe, uključujući i Natashu Lyonne i Melanie Lynskey[4].Lyonne je prvo videla scenario u kolima DuVall i onda je kontaktirala agenta[5]. Ranije je već gledala Sleeping Beauties i želela je da sarađuje sa Babbitovom[3]. Ipak, ona nije bila prvi izbor za ulogu Megan. Nju je trebalo da igra glumica koja čije ime nije saopšteno u javnosti, ali koja je odustala od uloge zbog toga što potiče iz hrišćanske porodice i nije želela da oni vide njeno lice na posteru[4]. Za ulogu Megan takođe je bila razmatrana glumica Rosario Dawson, ali je producent ubedio Babbitovu da Dawson koja je Latina, ne bi odgovarala ulozi koja treba da predstavlja klasičnu Amerikanku[6].

Babbit je od početka imala nameru da manje uloge da glumcima različitih rasa, kako bi prikazala ono što je opisala kao "rasizam na svakom nivou u snimanju filmova"[6]. Planirano je da Mike (RuPaul), Dolph (Dante Basco) i Andre (Douglas Spain) budu Afro-Amerikanac, Azijat i Hispanac. Najpre je želela da Arsenio Hall igra ulogu Mikea, ali se on nije hteo da igra gej ulogu[1]. RuPaul u ulozi Mikea se pojavljuje kao muškarac i to je jedna od retkih njegovih pojava van draga [8].

Teme[uredi | uredi kod]

But I'm a Cheerleader nije film samo o seksualnosti, već i o socijalnim konstruktima rodnih uloga, kako primećuje Nikki Sullivan u svojoj knjizi A Critical Introduction to Queer Theory. Jedan od načina na koji Babbit upire prstom u konstrukte jeste isticanje neprirodnih boja. Ted Gideonse u magazinu Out piše da kostimi i boje u filmu pokazuju koliko su pogrešni ciljevi kampa True Directions[5].

Rodne uloge se dalje uvode i kritikuju davanjem zadataka polaznicima i polaznicama kampa u drugom koraku terapije. Neprirodnost i društvena uslovljenost ovih uloga pokazuje se time što polaznici i polaznice kampa svoje zadatke obavljaju uz teškoće i obično neuspešno. Babbit ne samo da pokazuje kako se rod i seksualnost uslovljava, već i ističe da su norme i istine o heteronormativnom svetu čudne, odnosno queer. Sullivan piše da ispitivanje heteronormativnosti u filmu čini ovaj film primerom za queer teoriju.

Sertifikacija[uredi | uredi kod]

Kada je film prvi put bio poslat na rejtingovanje MPAA-u, But I'm a Cheerleader je dobio oznaku NC-17. Kako bi film dobio oznaku R, sa kojom bi imao bolju komercijalnu prođu, Babbit je uklonila par scena. U intervjuu sa Kirby Dickom za njegov film This Film Is Not Yet Rated Babbit je izjavila da se oseća diskriminisanom zbog pravljenja filma sa LGBT tematikom[9]. U kritici MPAA sistema sertifikacije filmova nagovešteno je da je odbor rigorozniji prema homoseksualnom sadržaju filmova, nego prema heteroseksualnom, kao i da scene sa ženskom seksualnošću izazivaju veće kritike odbora nego scene sa muškom seksualnošću[10]. Primera radi, film American Pie, koji je izašao takođe 1999. godine sadrži scenu muške masturbacije i dobio je oznaku R. U drugim državama film je dobio različite oznake: u Australiji M (za odraslu publiku), u Kanadi 14A, u UK-u 15, a u Nemačkoj 12.

Prijem i kritike[uredi | uredi kod]

Box office[uredi | uredi kod]

But I'm a Cheerleader je zaradio ukupno 2.595.216US$ u svetu, od čega je oko 2,2 miliona zaradio samo u SAD. Prema izveštaju sa sajta Box Office Mojo, film se po zaradi nalazi na 174. mestu filmova iz 2000. godine iz SAD, a na 74 mestu filmova sa oznakom R objavljenih te godine. Takođe, film zauzima 68. mesto po zaradi među filmovima sa LGBT tematikom.

Film je imao uspeha kod publike na festivalima i primljen je sa ovacijama na San Francisco International Lesbian and Gay Film Festival [1][11].

Kritike[uredi | uredi kod]

Film je dobio uglavnom negativne ocene kritike. Na sajtu Rotten Tomatoes ocenjen je kao 35% svež na osnovu 43 prikaza[12], dok je na sajtu Metacritic dobio 39% na osnovu 30 kritika[13]. Opšti ton kritike jeste da je film iskren i sa dobrim namerama u kojima nije uspeo[14][15][16]. Neki kritičari su smatrali da je film smešan, da se uživa u njemu i da ima iskren humor[17][18]. Rogert Ebert ga je ocenio kao film sa potencijalom da postane kultni film[15]. Drugi su ga smatrali naporno dosadnim i nespretnim[14][19].

Elvis Mitchell piše za The New York Times da je Megan slatka junakinja, a Lyonne i DuVall hvali da su dale dobru glumu[19][20]. Mick LaSalle je pisao da je Lyonne dolična i da joj DuVall dobro parira[17]. Alexandra Mendenhall u svojoj kritici za AfterEllen.com smatra da je veza između Megan i Graham ima odlučnu hemiju, ali da joj nije posvećeno dovoljno vremena[21]. Mitchell naziva ljubavne scene "nežnim"[19]. Za druge likove, naročito muške, rečeno je da su iritantni i "ništa osim stereotipa"[19][20].

Nekoliko kritičara je film uporedilo sa filmovima Johna Watersa, ali da mu nedostaje originalnost[20]. Babbit je izjavila da iako joj Waters jeste bio jednim delom inspiracija, da nije želela da njen film ima njegov "ugriz"[6]. Istakla je da Waters ne voli romantične komedije, a da je ona želela da ispriča konvencionalnu ljubavnu priču[6].

Cynthia Fuchs piše da "niko ko je fobičan neće moći da se prepozna u filmu" i da "publika koja bi mogla da ima najviše koristi od filma ili neće da pogleda film ili neće shvatiti njegovu poentu"[22]. LGBT kritika je bila prilično nalik na mainstream kritiku. Jan Stuart pišući za The Advocate kaže da film iako pokušava da subvertira LGBT stereotipe, ipak ne uspeva u tome. Dodaje da kič prikazivanje Srednje Amerike nema dodira sa životom mladih gejeva i lezbejki[23]. Curve film naziva odličnom komedijom i kaže da Babbit ovim i drugim filmovima redefiniše lezbejski film[24].

Nagrade[uredi | uredi kod]

Film je dobio nagradu publike i Graine de Cinéphage Award na Créteil International Women's Film Festivalu, 2000. godine[25]. Film je takođe nominovan i za Political Film Society Award u kategorijama Ljudska prava i Exposé, ali je izgubio od filmova The Green Mile i Boy's Don't Cry[26].

Muzika[uredi | uredi kod]

Kompozitor muzike za film bio je Pat Irwin. Soundtrack nikada nije objavljen na CD-u. Među izvođačicama i izvođačima su indie muzičarke i muzičari kao Saint Etienne, Dressy Bessy i April March [27]. RuPaul je imao/la jednu pesmu u filmu, Party Train, uz koju je Eddie Cibrian prikazan kako igra.

Spisak pesama[uredi | uredi kod]

  1. "Chick Habit (Laisse tomber les filles)" (Elinor Blake, Serge Gainsbourg), izvodi: April March
  2. "Just Like Henry" (Tammy Ealom, John Hill, Rob Greene, Darren Albert), izvodi: Dressy Bessy
  3. "If You Should Try and Kiss Her" (Ealom, Hill, Greene, Albert), izvodi: Dressy Bessy
  4. "Trailer Song" (Courtney Holt, Joy Ray), izvodi: Sissy Bar
  5. "All or Nothing" (Cris Owen, Miisa), izvodi: Miisa
  6. "We're in the City" (Sarah Cracknell, Bob Stanley, Pete Wiggs), izvodi: Saint Etienne
  7. "The Swisher" (Dave Moss, Ian Rich), izvodi: Summer's Eve
  8. "Funnel of Love" (Kent Westbury, Charlie McCoy), izvodi: Wanda Jackson
  9. "Ray of Sunshine" (Go Sailor), izvodi: Go Sailor
  10. "Glass Vase Cello Case" (Madigan Shive, Jen Wood), izvodi: Tattle Tale
  11. "Party Train" (RuPaul), izvodi: RuPaul
  12. "Evening in Paris" (Lois Maffeo), izvodi: Lois Maffeo
  13. "Together Forever in Love" (Go Sailor), izvodi: Go Sailor

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Grady, Pam. „Rah Rah Rah: Director Jamie Babbit and Company Root for But I'm a Cheerleader”. Reel.com. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-26. Pristupljeno 2021-08-17. 
  2. 2,0 2,1 Stukin, Stacie (04. 07. 2000.), „But she's serious”, The Advocate, pristupljeno 20. 05. 2007 
  3. 3,0 3,1 Judd, Daniel (04. 10. 2000.). „Interviews - Jamie Babbit”. RainbowNetwork.com. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Warn, Sarah (June 2004). „Interview with Jamie Babbit”. AfterEllen.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-17. Pristupljeno 11. 06. 2008. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 Gideonse, Ted (July 2000), „The New Girls Of Summer”, Out: 56 
  6. 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 Fuchs, Cynthia (21. 07. 2000.). „So Many Battles to Fight - Interview with Jamie Babbit”. Nitrate Online. 
  7. Dixon, Wheeler Winston; Gerald Duchovnay (Ed.) (2004). Film Voices: Interviews from Post Script. State University of New York Press, Albany. str. pp. 153-165. ISBN 0-7914-6156-4. 
  8. Fine, Marshall. „Ladies' Man: An Interview with Superdiva RuPaul”. DrDrew.com. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-17. Pristupljeno 07. 10. 2007. 
  9. „'This Film is Not Yet Rated' Explores Anti-Gay Bias of MPAA Ratings System”. GayWired.com. 01. 09. 2006.. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-17. Pristupljeno 02. 06. 2007. 
  10. Carlson, Daniel (2006). „Muscles and Boobies and Wieners, Oh No”. Pajiba.com. Pristupljeno 02. 06. 2007. 
  11. Mandelberger, Sandy. „New York Lesbian And Gay Film Festival -- 1 - 11 June”. FilmFestivals.com. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-17. Pristupljeno 13. 10. 2007. 
  12. „But I'm a Cheerleader”. Rotten Tomatoes. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  13. „But I'm a Cheerleader”. MetaCritic. Arhivirano iz originala na datum 2008-01-22. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  14. 14,0 14,1 Zacharek, Stephanie (07. 07. 2000.). „But I'm a Cheerleader”. Salon.com. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-17. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  15. 15,0 15,1 Ebert, Roger (14. 07. 2000.), „But I'm a Cheerleader”, Chicago Sun-Times, arhivirano iz originala na datum 2008-01-20, pristupljeno 29. 04. 2007 
  16. Berardinelli, James (2000). „But I'm a Cheerleader”. ReelViews.net. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  17. 17,0 17,1 LaSalle, Mick; Guthmann, Edward (07. 07. 2000.), „But I'm a Cheerleader”, San Francisco Chronicle, pristupljeno 29. 04. 2007 
  18. Baumgarten, Marjorie (28. 07. 2000.), „But I'm a Cheerleader”, The Austin Chronicle, pristupljeno 29. 04. 2007 
  19. 19,0 19,1 19,2 19,3 Mitchell, Elvis (07. 07. 2000.), „Don't Worry. Pink Outfits Will Straighten Her Out.”, The New York Times, pristupljeno 29. 04. 2007 
  20. 20,0 20,1 20,2 Noh, David. „But I'm a Cheerleader”. Film Journal International. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  21. Mendenhall, Alexandra (01. 09. 2006.). „Review of "But I'm a Cheerleader"”. AfterEllen.com. Pristupljeno 29. 05. 2007. 
  22. Fuchs, Cynthia (28. 07. 2000.). „But I'm a Cheerleader”. Nitrate Online. Pristupljeno 29. 04. 2007. 
  23. Stuart, Jan (18. 07. 2000.), „But I'm a Cheerleader. - Review”, The Advocate, pristupljeno 18. 11. 2007 
  24. „Women to watch in film”, Curve: 22, November 2003 
  25. Sullivan, Monica (2000), „But I'm a Cheerleader-- Jamie Babbit Wins Créteil Films de Femmes 'Prix du Public'”, Movie Magazine International, pristupljeno 26. 05. 2007 
  26. „Political Film Society - Previous Award Winners”. Political Film Society. Arhivirano iz originala na datum 2007-12-10. Pristupljeno 13. 05. 2007. 
  27. „Soundtrack Details: But I'm a Cheerleader”. SoundtrackCollector. Pristupljeno 28. 05. 2007. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]