Buraiha
Buraiha (japanski: 無頼派 , buraiha?), znan još i kao Dekadentna škola, bio je modernistički pokret u japanskoj književnosti koji je okupljao pisce koji su izražavali bezidejnost i besmisao praćene krizom identiteta u japanskom društvu nakon Drugog svjetskog rata.[1] Iako buraiha nije bio nikakav formalno organizirani književni pokret, autore povezuju slične tematske preokupacije i sličan stil. Likovi u ovim djelima uglavnom su dekadentni antijunaci, izgubljeni u "novom" društvu i bez jasnih ciljeva ili ideja. Autori su kroz djela kritizirali predratne vrijednosti ("staro" društvo), ali i američke društvene vrijednosti koje su prisilno uvedene u japansko društvo tijekom okupacije. Buraiha autori nisu imali ciljanu skupinu za koju su pisali.
U japanskom jeziku, sufiks -ha (派) označava grupu, odnosno u ovom slučaju umjetnički pokret (ili školu) povezan određenim zajedničkim karakteristikama. Izraz burai (無頼) doslovno znači nepouzdan, a odnosi se na osobu koja ide protiv ustaljenih društvenih vrijednosti i konvencija. Termin buraiha skovali su konzervativni kritičari koji nisu bili skloni njihovom često depresivnom stilu i neurednim životima. Izvorni termin bio je shingesakuha (japanski: 新戯作派 , shingesakuha?), odnosno Nova gesaku škola, nastao prema književnom pokretu iz Edo perioda, ali taj je termin brzo izašao iz uporabe te se danas koristi kao manje poznati sinonim;[1] smatra se da je ovaj termin skovao pisac Fusao Hayashi. Buraiha se ponekad koristi i u širem smislu, kada opisuje "dekadentne" pisce općenito, neovisno o vremenskom periodu kojem pripadaju.
Kako buraiha nije bila organizirani pokret već skupina međusobno neovisnih autora povezanih sličnim temama i stilom, teško je u cijelosti precizirati značajke ovog pokreta. Iako je sukus buraiha djela u prikazu bezidejnosti i krize identiteta u poslijeratnom društvu u Japanu, naročito među mladima (radilo se tu i o sudaru generacija, ali i društvenih sustava općenito), korijeni pokreta sežu još u međuratni period te se mogu vidjeti u djelima kao što su esej "O farsi" (japanski: FARCEに就て , FARCE ni tsuite?) Anga Sakaguchija iz ožujka 1932. godine ili zbirka priča Pozne godine (japanski: 晩年 , Bannen?) Osamua Dazaija iz 1936. godine. U tom pogledu, buraiha pisci bili su kritični prema japanskim književnim i društvenim tradicijama u periodu kada su sa Zapada (ponajviše Europe, u manjoj mjeri iz Sjedinjenih Država) prodirale nove društveno-umjetničke ideje. Sakaguchi, koga se može smarati glavnim teoretičarem pokreta, tako je smatrao da Nova gesaku škola, kako se pokret izvorno nazivao, treba raskinuti s tradicionalnim književnim formama, posebice onima koje je japanska tradicija preuzela iz kineske književnosti, te da treba oživjeti duh humoristične gesaku književnosti iz Edo perioda, suprostavljajući uzvišenim formama humor, dovitljivost i svjetovne teme; za njega je proza bila čisto komercijalna forma. Ove je ideje iznio u kasnijem eseju "Teorija gesaku književnosti" (japanski: 戯作者文学論 , Gesakusha Bungaku-ron?) te u posvećenom tekstu "Pobuna u Ōsaki – Smrt Sakunosukea Ode –" (japanski: 大阪の反逆 – 織田作之助の死 – , Ōsaka no Hangyaku – Oda Sakunosuke no Shi –?) iz 1947. godine, a radilo se o teorijskom oblikovanju književnih ideja iz 1930-ih godina.
Iako su se ove ideje zadržale i u poslijeratnom periodu, primjerice u djelima kao što su Dazaijeva satirična zbirka Otogi-zōshi (japanski: お伽草紙?) iz 1945. ili njegovo posljednje djelo, nedovršena novela "Zbogom" (japanski: グッド・バイ , Guddo・Bai?) iz 1948. godine, ali i eseju "Književnost mogućnosti" (japanski: 可能性の文学 , Kanōsei no Bungaku?) Sakunosukea Ode iz 1946. godine, one su postepeno zamijenjene temama bezidejnosti, krize identiteta i smrtnosti, koje će postati predominantne u poslijeratnim djelima.
Vrhunac buraiha pokreta stigao je nakon Drugog svjetskog rata, kada se japansko društvo našlo u procjepu između potpunog nestanka tradicionalnih vrijednosti i prodora, u nekom smislu i nasilnog, zapadnih vrijednosti uslijed američke okupacije. Ovo se posebice odnosilo na tadašnju mladež, koja je bila potpuno izgubljena u novom društvu; nisu se mogli osloniti na tradicionalne vrijednosti jer su krahirale i bile zastarjele, a nadolezeće vrijednosti bile su im primamljive, ali strane i zbunjujuće. Zato su pisci buraiha pokreta, ali i njihovi likovi – jer ovi su autori često pisali u prvom licu te u svojim djelima koristili autobiografske elemente – uglavnom izgubljeni i bezidejni, nesposobni adekvatno postojati u društvu koje im je strano i nesposobni steći ikakav osjećaj pripadnosti društvu u kojem žive. Stoga postaju "dekadentnima" te, kao i svoji likovi, vode neuredan život, uživaju u alkoholu i drogama, promiskuitetni su i zaokupljeni idejom smisla egzistencije, suicida i smrti.[1] Ovo se posebno vidi u romanima Zalazeće sunce (japanski: 斜陽 , Shayō?) i Nečovjek (japanski: 人間失格 , Ningen Shikkaku?) Osamua Dazaija iz 1947., odnosno 1948. godine. U kontekstu tadašnjeg japanskog društva, ovakav je životni stil za sobom povlačio izrazito negativne sudove.
U svojim esejima "Teorija izopačenosti" (japanski: 堕落論 , Daraku-ron?), koji je "omogućio japanskom narodu, posebice japanskoj mladeži, da iskupi svijest o samima sebi i započne život u poslijeratnom periodu",[2] i "Teorija dekadentne književnosti" (japanski: デカダン文学論 , Dekadan Bungaku-ron?) iz 1946. godine, Sakaguchi je popularizirao termin buraiha nakon rata i tako izvršio ključnu paradigmatsku promjenu koja je izvorni pokret za raskid s tradicijom pretvorila u prikaz društvene i individualne krize koja je zahvatila japansko društvo nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog činjenice da buraiha nije bio organiziran književni pokret, autore koji mu pripadaju također je teško precizno odrediti. Tri najznačajnija imena su Ango Sakaguchi (japanski: 坂口 安吾 , Sakaguchi Ango?; 1906. – 1955.), Osamu Dazai (japanski: 太宰 治 , Dazai Osamu?; 1909. – 1948.) i Sakunosuke Oda (japanski: 織田 作之助 , Oda Sakunosuke?; 1913. – 1947.), međutim među buraiha autore uglavnom se svrstavaju i Jun Ishikawa (japanski: 石川 淳 , Ishikawa Jun?; 1899. – 1987.), Sei Itō (japanski: 伊藤 整 , Itō Sei?; 1905. – 1969.), Jun Takami (japanski: 高見 順 , Takami Jun?; 1907. – 1965.), Tanaka Hidemitsu (japanski: 田中 英光 , Tanaka Hidemitsu?; 1913. – 1949.) i Kazuo Dan (japanski: 檀 一雄 , Dan Kazuo?; 1912. – 1976).[3] Književni kritičar Takeo Okuno navodi i Jūrōa Miyoshija (japanski: 三好十郎 , Miyoshi Jūrō?; 1902. – 1958.) te Taiko Hirabayashi (japanski: 平林 たい子 , Hirabayashi Taiko?; 1905. – 1972.) među buraiha autore. Kōji Aoyama (japanski: 青山光二 , Aoyama Kōji?; 1913. – 2008.), kog su zbog njegovih prijateljstava s Dazaijem i Odom nerijetko svrstavali među buraiha autore, kasnije je tvrdio da su Oda i Dazai bili "čisti" ili "pravi" burahia autori, dok pisci poput Kazua Dana i njega osobno nisu bili pravi buraiha pisci.[4]
U najširem tumačenju ovoga pojma, kada se on ne odnosi na pokret već na dekadenciju općenito, među buraiha autore mogu se svrstati i Junnosuke Yoshiyuki (japanski: 吉行 淳之介 , Yoshiyuki Junnosuke?; 1924. – 1994.), Takehiro Irokawa (japanski: 色川 武大 , Irokawa Takehiro?; 1929. – 1989.), Kenji Nakagami (japanski: 中上健次 , Nakagami Kenji?; 1946. – 1992.) i Shizuka Ijūin (japanski: 伊集院静 , Ijūin Shizuka?; 1950. – 2023.).
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Orbaugh, Sharalyn. Bruce Fulton, Joshoua S. Mostow. ur. The Columbia Companion to Modern East Asian Literature; Part II Japan. Columbia University Press. ISBN 0231113145.
- ↑ Smith, Ian (English). "Darakuron," an essay by Sakaguchi Ango. Translated with a critical essay by Ian Smith, Sakaguchi Ango and the Morality of Decadence. Ph. D. Dissertation; University of Oregon. Arhivirano iz originala na datum February 12, 2006. Pristupljeno April 7, 2006. »Sakaguchi Ango viewed the end of the war as an opportunity for the Japanese people to discover their own subjective identities. But the only way they could begin to accomplish this, he insisted, was by falling to the very depths of decadence to cleanse themselves of the moral coding to which they not only submitted but actively embraced.«
- ↑ 関川夏央によれば、「『無頼派』とは無頼な人たちのことではない。過当労働の強烈なストレスから依存症に逃避し、心身を痛めて早死にした、まじめすぎる作家たちのことだ。／彼らの依存症は「他者とつながっていたい」を動機とする」（『やむを得ず早起き』小学館 2012年 pp.139-143）
- ↑ 『純血無頼派の生きた時代』の 青山光二さん（2001年8月16日取材） 全国書店ネットワーク e-hon
- Literary Mischief: Sakaguchi Ango, Culture, and the War, edited by James Dorsey and Doug Slaymaker, with translations by James Dorsey. Lanham, MA: Lexington Books, 2010. (Critical essays by Doug Slaymaker, James Dorsey, Robert Steen, Karatani Kojin, and Ogino Anna; translations of "Nihon bunka shikan" [A Personal View of Japanese Culture, 1942], "Shinju" [Pearls, 1942], "Darakuron" [Discourse on Decadence, 1946], and "Zoku darakuron" [Discourse on Decadence, Part II, 1946].)
- Dorsey, James. “Culture, Nationalism, and Sakaguchi Ango,” Journal of Japanese Studies vol. 27, no. 2 (Summer 2001), pp. 347~379.
- Dorsey, James. “Sakaguchi Ango,” in Modern Japanese Writers, ed. Jay Rubin (New York: Charles Scribner's Sons, 2000), pp. 31~48.