Branko Surla

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
BRANKO SURLA
Branko Surla
Datum rođenja1922.
Mesto rođenjaVrtoče, Bosanski Petrovac
 Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti23. april, 1944
Mesto smrtiKušići, Ivanjica

Srbija Srbija
Profesijazemljoradnik
Član KPJ odJuni 1942
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
U toku NOB-akomandant
bataljona Desete krajiške brigade
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Narodni heroj od24.juli 1953.

Branko Surla (Vrtoče, Bosanski Petrovac, 1922 — Kušići, Ivanjica, 23 april, 1944), narodni heroj Jugoslavije, komandir vrtočke čete i trećeg bataljona Desete krajiške brigade.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Branko je rođen 1922. godine u Vrtoču kod Bosanskog Petrovca, u siromašnoj zemljoradničkoj porodici. Tu je završio osnovnu školu, a potom, kao prva muška glava u kući, preuzima na sebe očevu ulogu o zbrinjavanju porodice jer je otac krenuo na rad po Jugoslaviji i Francuskoj. Sve te okolnosti u kojima je Branko odrastao bile su presudne u formiranju njegovog lika: bio je odvažan, odlučan, ponosit i gord mladić. Po izgledu je bio visokog rasta, snažan, fizički jak i zdrav.

Kada se 27.jula 1941. godine oglasio prvi ustanički pucanj u Bosanskoj krajini, Branko je stupio u redove ustanika u svom Vrtoču i kao borac naoružan puškom, a zatim i puškomitraljezom, ostaje u Vrtočkoj četi do juna 1942.godine. Tada je prešao u Petrovačku omladinsku četu, a već početkom avgusta 1942. godine, u rejonu Gornje Sanice, kompletna četa ulazi u sastav Prve krajiške brigade i postaje Prva četa Trećeg bataljona. Taj naziv četa je nosila tokom čitavog rata, ali Brankovom velikom zaslugom ona je dobila još jedno ime, istina nezvanično, i jasnu odrednicu - Surlina četa.

Branko je član SKOJ-a postao marta, a član KPJ juna 1942. godine.

Svoj borbeni put u sastavu brigade Branko je započeo kao desetar, a nekoliko mjeseci kasnije postao je i vodnik voda. Već u prvim borbama kod Kupresa, Mrkonjić Grada, na Manjači i prilikom oslobođenja Jajca Branko se ističe kao neustrašiv borac i bombaš, tako da se o njegovom junaštvu već naveliko pričalo među borcima u četi, u Trećem bataljonu, pa i u ostalim bataljonima brigade. Bio je dosta nagao i brz, i kao da je želio da u svakoj borbi podnese najveći teret. Te osobine je ispoljavao gotovo uvijek, ubijeđen da će ličnim primjerom najbolje pokazati kako treba neprijatelja tući. Kao desetar, vodnik voda, a kasnije i komandir čete, Branko je najkraćim vojničkim riječnikom saopštavao odluke i izdavao naređenja, uvijek naglašavjući da se postavljeni zadatak mora izvršiti, a onda bi u toku akcije svoje komandno mjesto "postavio" u streljačkom stroju čete ili, još češće, ispred nje.

U septembru 1942. godine Treći bataljonje u borbama na Manjači sa svoje dvije čete nanio velike gubitke ustaškom "Gorskom zdrugu". Dok je Bogdan Vukša, komandir Prve čete, izdavao naređenje da svi borci prije polaska na juriš skinu obuću, Branko je, odmah i nestrpljivo, iskočio iz stroja čete i, pokazujući na svoje već rascvjetale seoske opanke, rekao da je on srpeman i može krenuti u juriš. Tu neodoljivu želju Branko je, zajedno sa ostalim borcima svoje čete, u noćnom jurišu iskalio u punoj mjeri: za nepun sat borbe prosto su pregazili jaka utvrđenja i neprijatelja potukli do nogu.

Prilikom napada na grad Jajce, 24. septembra 1942. godine, Prva četa dobila je specifičan i vrlo delikatan zadatak: da se neopaženo provuče kroz neprijateljevu odbranu i da sa početkom opšteg napada likvidira neprijateljsku artiljeriju, stvori pometnju u njegovoj odbrani i na taj način olakša napad ostalim jedinicama. Četa se pritajeno provukla kroz tri neprijateljska obruča i pri nailasku na četvrti, jako utvrđene artiljerijske položaje, Branko je prvi, sa svojom desetinom, uskočio u neprijateljske rovove i doprinio da četa osvoji ovo jako branjeno utvrđenje. Tom prilikom je kao od šale bacao ručne bombe i uzvikivao: "0va će bolje pogoditi ..."

I u narednim borbama kroz Bosansku krajinu: Bihać, Bosanski Novi, Sanski Most, Topića brdo, kao i u okršajima za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive, Branko je sa četom i svojim saborcima nizao uspjehe, čeličio se iz borbe u borbu, pa mu je povjerena dužnost vodnika voda u istoj četi. U borbama kod Topića brda, decembra 1942. godine, bio je lakše ranjen, a januara 1943. godine, kada je u borbama kod Benkovca po drugi put ranjen kroz podlakticu desne ruke, nije se htio odvajati od svoje čete i liječiti u bolnici, govoreći da on može pucati i lijevom rukom. I zaista, nikad nije tražio predaha ni odmora i kao da mu je borbi i okršaja uvjek malo bilo.

Volio je da se javno čuju i istaknu zasluge njegovih boraca i njega među njima naročito kada su se na četnim konferencijama i partijskim sastancima analizirale prethodne akcije. A kako i ne bi kad je bio pravi delija na megdanu, neustrašiv jurišlija i bombaš, disciplinovan borac i čvrst komunista. Na takvim i sličnim sastancima Branko je znao izvlačiti vojničke zaključke i ukazivati na uočene slabosti, zalažući se da svi borci budu dosljedni i disciplinovani u izvršavanju svih borbenih zadataka. Svojim primjerom borbenosti, prodornosti i tačnosti uživao je autoritet i ugled uzornog starješine, mada nije najbolje umio uspostaviti lične kontakte i razviti komunikativnost sa svojim saborcima.

U srednjoj Bosni, krajem aprila 1943. godine, Branku je, u dvadeset prvoj godini života, ukazano veliko i zasluženo povjerenje, postavljen je za komandira čete, koju će veoma uspješno voditi kroz borbe u srednjoj i istočnoj Bosni, na Lepenici kod Kiseljaka, prilikom paljenja aviona u Rajlovcu. Zatim učestvuje u borbama u Srbiji do završetka Šeste neprijateljske ofanzive.

Prvu borbu sa bugarskim fašistima brigada je vodila kod Kremne, noću 18. novembra 1943. godine. Neprijatelj je bio organizovao jaku odbranu sa rovovima i bunkerima. U prvom jurišu boraca brigade nije postignut značajni uspjeh. Surla je sa ručnim bombama prošao kroz rovove, pa je kroz međuprostor koji je komandir Branko bombama napravio, prošla četa, i Kremna je zauzeta.

Za ovaj podvig Prvu četu je pohvalio vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito, što je ostao jedinstven primjer u našoj revoluciji da se ovakva priznanja uručuju jedinicama ranga čete.

Na izmaku šeste neprijateljske ofanzive, po velikom snijegu i jakoj hladnoći, 7. januara 1944. godine, u rejonu sela Orahovice kod Goražda, vodeći borbu sa njemačkim izviđačima Branko je i po treći put ranjen. Nakon prezdravljenja premješten je za komandanta Trećeg bataljona Desete Krajiške brigade. Njegova četa se i dalje zvala Surlina četa.

U rejonu sela Kušića kod Ivanjice, smrtno je pogođen mitraljeskim rafalom iz neprijateljskog aviona 23. aprila 1944. godine, kao komandant Trećeg bataljona Desete krajiške brigade. Za osvjedočeno junaštvo, podvige i vještinu rukovođenja u toku narodnooslobodilačkog rata, posmrtno je, 24. jula 1953. godine, proglašen za narodnog heroja Jugoslavije.

Literatura[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Bogdan Vukša - Narodni heroj Branko Surla”. Opštinski odbor SUBNOR, 1974 -PETROVAC U NOB, knjiga 6. Pristupljeno 9. 2. 2016.