Bosanski Petrovac u rimskom dobu

Bosanski Petrovac u Rimskom carstvu, zajedno sa najvećim dijelom ilirske teritorije, našao se nakon Oktavijanovog pohoda na Ilire u periodu 35. - 33. g. p.n.e. Formalno osnivanje provincije Ilirik bilo je 27. god. p.n.e.

Jedan broj gradinskih naselja iz predrimskog doba je uništen tokom Batonovog ustanka 6-9. god. Kasnije, pacifikacijom Ilirika, dio gradina, onih sa većih kota, je napušten, a stanovništvo preseljeno u plodne doline, što je bila državna rimska politika osiguranja mira od novih potencijalnih ilirskih ustanaka. Društvena organizacija plemenske zajednice Ilira (Deuri, Sardeati ili Japodi, i dalje je nejasno) na Petrovačkom polju, dolaskom Rimljana nije se bitnije promijenila. Nastavili su živjeti u okvirima svoje teritorijalne zajednice - civitas, pod vodstvom svojih prvaka (principes, praepositil), ali pod nadzorom rimskih prefekata, kao uostalom i ostala ilirska plemena. Koliko je poznato, prvi peregrini su rimsko građansko pravo stekli početkom 2. st. (Trajan, Hadrijan), a konačno za Karakale

Petrovačko polje je za Rimljane imalo u prvom redu prometni značaj, kao raskršće putova za doline Une i Sane. Naseljavanja (obično rimskih ratnih veterana) ovdje i nije bilo. Romanizacija je bila spontana i spora. Ni u ovoj se konzervativnoj sredini društveni razvitak ne razlikuje mnogo od drugih civitates u planinskom zaleđu Dalmacije

Komunikacije

Osnovne rimske putne komunikacije kroz provinciju Ilirik bile su:

• Akvileja - Dirahion (Drač), uz obalu Jadranskog mora
• Akvileja - Emona (Ljubljana) - Siscia (Sisak) - Sirmium (Sremska Mitrovica) - Singidunum (Beograd), Viminacijum, uz rijeke Savu i Dunav

Klaudijev put

Navedene ceste su međusobno bile povezane sa nekoliko putnih pravaca u smjeru jug - sjever. Jedan od njih bio je pravac Salona - dolina rijeke Sane, kao veza Salone sa Panonijom. Prvi dio trase do planine Uilice kod Bosanskog Grahova dužine 77,5 rimskih milja, urađen je za vrijeme prefekta Dolabele. Nastavak ceste do doline Sane, završen je 47/48. god. n. e, u vrijeme cara Klaudija - via Claudia, a kasnije je cesta sagrađena do Siska.

Put je na petrovačko područje dolazio iz pravca Drvara, neposredno ispred naselja Oštrelja Poslije toga put se šumom spuštao u Petrovačko polje preko zaseoka Šekovca (Vedro Polje). Dalje je išao južno od Bukovačkog brda i nastavljao prema Barama.

U Bari, kod vrela Vojvodnjača, postojali su svi uslovi da se odmore umorni putnici i stoka jer je put od Drvara preko Oštrelja bezvodan. Danas ovdje nema vidljivih ostataka rimskih zdanja, čemu je razlog intenzivna obrada zemljišta, koje je najbolje na petrovačkom području. Ali, da se ovdje nalazila jedna rimska naseobina tipa putne stanice vidi se po velikoj količini pronađene rimske zidne i krovne opeke, temeljnih zidova, i drugih nalaza. Čak se i njive pored izvora Vojvodnjače nazivaju Ciglane zbog velikog broja iz njih izvađenih rimskih cigli.

Miljokaz u selu Bara kod Bosanskog Petrovca, na lokaciji Gorinčani

Miljokazi

O putnom pravcu još uvijek svjedoče miljokazi (krajputaši) pored puta i natpisi na njima. Jedan miljokaz je pronađen u Krivodolu prije Oštrelja, jedan u samom Oštrelju, i na kraju jedan u Jelačića dolu. Nakon spuštanja u Petrovačko polje, na njivi Jezerina nađen je miljokaz koji je pronašao Dimitrije Sergejevski), ali je kasnije nestao.

U Gorinčanima je nađen miljokaz sa oznakom LVI, a drugi u Zdenom dolu koji je nestao. Oba su sa područja Bara.

Put je dalje išao prema selu Bravski Vaganac gdje je na izlazu pronađen miljokaz. I danas se u Bravskom polju vide ostaci rimske ceste (Klaudijeva puta). Miljokazi su pronađeni i u Kapljuhu, Jasenovcu, Klenovcu i kod prevoja Lanište, odakle se cesta spušta prema dolini Sane.

Krak ceste prema Bihaću

Iz putne stanice u Bari odvajao se krak puta prema dolini Une kod Bihaća. Išao je južnim obodom Petrovačkog polja, dolazio do Vrtoča i dalje prema Ripču i Raetiniumu u (Bihaću). Uz ovu cesta bilo je nekoliko od ranije podignutih ilirskih gradina: gradina u Koluniću, jedan od najvećih objekata te vrste sa ostacima snažnog rimskog trostrukog kamenog bedema na nasipu jedne prethistorijske gradine, gradić na Žutoj glavici, Kadinjača, Bjelajski Vaganac i Vrtoče. Sve su sa zidovima u malteru, tehnikom koju su starosjedioci preuzeli od Rimljana, i bunarom kao nezaobilaznim elementom naselja, pa se čini da je centar peregrinske civitas bio oko Kolunića i Revenika. Na tome pravcu ima više izvora, dok je današnji pravac ceste bezvodan. Time je i ova oblast bila integralno uključena u rimsku saobraćajnu mrežu i na taj način otvorena za brži nastup romanizacije.

Ovu cestu u svojim radovima pominje istraživač Domaszewski nazivajući je "japodskom cestom" (Bosanski Petrovac - Bihać - Metulum). Tragovi joj nisu otkriveni, u pitanju je put drugog reda.

Krak ceste prema Bosanskoj Krupi

Drugi krak iz Bara išao je sjevernim obodom Petrovačkog polja, pored Vođenice i Krnjeuše.

Zapadno od Vođenice leži ruševina, koju narod naziva „Drenovac". Sagrađena je od opeke i maltera, pa se zaključuje da je iz rimskog doba.

U Krnjeuši je bilo drugo, nešto značajnije rimsko naselje, takođe izraslo na domaćem supstratu. Tragovi rimskog naselja iz 2-3 vijeka, nalaze se iznad sadašnjeg pravoslavnog groblja, sa ostacima rimske arhitekture i opeke. Odavde potiče više stela (nadgrobnih ploča) ili dijelova stela. To su ploče od krečnjaka, čije se dimenzije kreću u okviru v(0,6-1,8), š(0,5-0,7), d(cca 0,2), u metrima.

Naseobine i utvrđenja

Veliki broj gradinskih naselja uništen je tokom pacifikacije Ilirije, mnoga su napuštena, a stanovništvo preseljeno u plodne doline, što je bila državna rimska politika osiguranja mira od novih potencijalnih ilirskih ustanaka. Društvena organizacija plemenske zajednice Ilira, dolaskom Rimljana nije se bitnije promijenila. Nastavili su živjeti u okvirima svoje teritorijalne zajednice -civitas, pod vodstvom svojih prvaka, ali pod nadzorom rimskih prefekata, kao uostalom i ostala ilirska plemena. Arheološki je potvrđeno da su slijedeće gradine bile i rimska utvrđenja ili naselja:

• Gradina u Koluniću, s unutrašnjim platoom velike površine, nalazi se na ispranom i ogoljenom mjestu koje dominira centralnim dijelom Petrovačkog polja. Ima trostruki zemljani nasip, s ulazom na sjevernoj strani. Širina bedema na zapadnoj strani je 5 m. Rimljani su bedem ojačali zidom. U unutrašnjosti ima više manjih kružnih bedema. Pronađeni su novčići. Bila je centar peregrinske civitas.
• Gradina Crkvine, Vrtoče. Život u gradini se nastavio u rimskom periodu iz koje su Rimljani kontrolisali krak ceste Salona - Sisak koji se od naselja Bara odvajao prema Raetiniumu u dolini Une. U srednjem vijeku u gradini se nalazio vjerski objekat i nekropola stećaka. Jedan dio stećaka ostao je do današnjih dana, raspoređenih uz srpsku pravoslavnu crkvu.
• Crkvina, Krnjeuša, sa tragovima rimskog naselja, arhitekture i opeke. Odavde potiče stela i više ulomaka stela.
• Mala Gradina, Lisčijak, Krnjeuša, uz drugi rimski put za dolinu Une, kroz današnja naselja Vođenicu i Krnjeušu. Nalazi se skoro u ravni Petrovačkog polja, a to je odgovaralo i Rimljanima radi kontrole putnog pravca za dolinu Une. Pronađeno je mnoštvo rimskog materijala i nekoliko nadgrobnih ploča.
• Velika Gradina, Lisčijak, Krnjeuša,
• Bijela crkva (Crkvina), Busije, sa ostacima rimske zgrade, temeljnih zidova, cigle i novčića.
• Gradina, Bjelajski Vaganac, rimsko naselje. Pronađena rimska cigla.
• Drenovac, Vođenica, ostaci zidova rimske građevine izrađeni kombinacijom opeke i maltera. Na čitavoj površini nađeni su fragmenti keramike i kućnog posuđa.
• Bukovača. Do vrha brda Stražbenice ide put od kamena i krečnog maltera, u vidu serpentina, čiji tragovi na pojedinim dionicama su vidljivi i danas. Gradina je iz ilirskog periodu, dok je u doba rimske vladavine u njoj bila rimska posada. Fortifikacija je značajnijih gabarita, oko 400 metara. Temelji su joj još vidljivi.

Miljokaz kod Stražbenice nalazio se uz nekadašnju rimsku cestu Salona - Siscia i jedan je od 7 komada pronađenih na području Bosanskog Petrovca. Postavljeni su istovremeno u doba cara Klaudija, sredinom prvog stoljeća nove ere. Rađeni su od istog, moguće bračkog kamena, u istoj radionici.

U ravnom dijelu Bukovače nalazi se ruševina, kao duguljasta (20m.) humka i prostire se pravcem sjever - jug. Jednom prilikom se provalila pa je Dimitrije Sergejevski ustanovio da se radi o grobnici ns svod zidanoj bijelim kamenom iz rimskog perioda. Na natpisnoj ploči otkrio je epigrafski natpis.

Početkom prošlog stoljeća na lokalitetu je nađeno mnoštvo zemljanog posuđa. Sve je ovo navelo Batu Kačara, stanovnika sela Bukovača i arheologa amatera da otpočne sa početnim istraživanjima i probnim sondiranjem vrha ovoga brda. Rezultat njegovih istraživanja su:

• Srebrni novčić Antonia Pia (138–161 g.) i nekoliko bakarnih rimskih novčića, od kojih je jedan vladara Proba (276–282 g.), vjerovatno iz kovnice u Sisciji (Sisak)
• Bronzani nakit za ukrašavanje ženske kose
• Nekoliko bronzanih prstenova i narukvica
• Izrazito profilirane fibule sa potpornom gredom koja je u formi duge uske pločice. Uloga ove grede – pločice je da sa tetivom učvrsti oprugu. Prema svim karakteristikama može se uvrstiti u determiniranu varijantu V.12 posebno raširenu na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Specifičnost ove varijante je deset spiralnih navoja na opruzi. Zanimljiv detalj koji ih izdvaja u posebnu grupu je i glava fibule, koje je u formi elipse, kružnog presjeka u najdebljem dijelu. Luk im je naglaššeno izvijen sa ukrasnim detaljima u obliku jednostrukih ili višestrukih diskova ili sličnih prstenastih zadebljanja. Držač igle je dug i najčešće trougaonog presjeka. Primjerci ove varijante osciliraju u dimenzijama od minijaturnih do masivnih. Hronološki okvir njihovog korištenja stavlja se u period od 1. do 2. stoljeća.
• Lukovičasta fibula za koju se veže bitan društveni kontekst. Nosile su se najčešće na desnom ramenu, sa glavom fibule okrenutom nadolje, i nosili su ih prvenstveno muškarci, vojna lica. Vremenom ih je počelo nositi i civilno stanovništvo, te žene i djeca. Unatoč svim konstatiranim promjenama, konstanta lukovičastih fibula je da su odražavale rimsku društvenu hijerarhiju.
• Keramički dijelovi razbijenog posuđa.
• Potkove. Sa velikom sigurnošću se može pretpostaviti da je masovnija upotreba potkova počela u periodu kasnog Rimskog Carstva, a što se može pretpostaviti i za primjerke sa lokaliteta Stražbenica, koji bi se mogli staviti u period kasne antike i ranog srednjeg vijeka.

Većina ove dragocijenosti je nestala u posljednjem rata. Spletom sretnih okolnosti dio arheološkog materijala se zadesio u Banjaluci i on je sačuvan.

• Crkvina Voćara, Janjila, mala rimska četverougaona građevina, uz ostatke građevinskog materijala. Registrovao ju je Vejsil Ćurčić.
• Grad Risovača, Smoljana, smješten na Latinskom vrhu u blizini izvora Hrsovac, sa ostacima zgrade, vjerovatno rimske utvrde.
• Gradina 2, Smoljana, dimenzije 80x80 m. Potkovičastog je oblika, sa kamenim odbranbenim zidom )samo je južna strana prirodno zaštićena). Površinski nalazi: mnoštvo keramičkih fragmenata, životinjske kosti i kućni lijep. Preko bedema je podignut zid sa malterom i manja kula u rimsko doba.
• Visoki, Jasenovac-Bravsko sa ostacima zidova sa malterom, kasnoantičkog utvrđenja dužine 12 m. Tu je pronađen lijepo otesan meki kamen sa likom i sa latinskim epigrafskim natpisom. Pronađeni su dukat iz vremena cara Teodosija, čiji je lik na jednoj strani, i novčić na kojem su prikazani car Konstantin Veliki i carica Jelena sa krstom u ruci.

Epigrafski natpisi

Knjiga ANTIQVI HOMINES BOSNAE autora Salmedina Mesihović je posvećena analizi antičke epigrafske i onomastičke baštine na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući podacima sa epigrafskih spomenika i iz literarnih vrela knjiga pruža na uvid javnosti više od 800 osoba koje su živjele na prostorima današnje Bosne u skoro šest stoljeća antičkog, historijskog razvitka. I pored oskudnosti podataka iz izvorne građe, u određenom broju slučajeva detektiranje osobnosti je rezultiralo i sadržajnijim osvrtom. Zahvaljujući tome, uspjelo se proniknuti i u određene aspekte individualnih života. Bez pogrebnih natpisa poznavanje života običnih ljudi u vremenima antike na području Bosne bi bilo uznačajnom mjeri osiromašeno.

Petrovačko i drvarsko područje koje se oslanja na porječje Unca predstavlja jedinstvenu geografsku cjelinu iz čega se može predpostaviti drugačija narodnosna pripadnost njegovih ilirskih stanovnika u odnosu na japodsko srednje Pounje. Ivo Bojanovski je iznio tezu da su drvarsko područje naseljavali Sardeati, a petrovačko Deuri. Salmedin Mesihović smatra da su oba područja naseljavali Sardeati. Na Pojtingerovoj karti se nalazi pomen naselja Sarute koje je od Salone udaljeno 51 rimsku milju (između 75 i 77 km.). Sarute je možda bilo ilirsko (narodonosno) središte, a kasnije municipalno, koje se možda nalazilo na drvarskom ili petrovačkom području.

Na vrlo skromnom epigrafskom materijalu sa petrovačkog prostora od svega osam natpisa, dolaze Ulpii, Aelii i Aurelii.

Bukovača

1.U sarkfagu (sanduk za pepeo) iz Bukovače nalazila se i ploča sa natpisom:

Ae7\lius U[.........dom]o Ast[uris(T) [A"!]elio infeli(cissimo) [defun]cto ann[orum] [. .]XXX,

Dimitrije Sergejevski, Spom. 77, 11, br. 10 sa si. Bukovača (sanduk za pepeo). Čini se da nije u pitanju gentile Aelius, nego čitanje domo Asturis(T)

Krnjeuša

Jedan spomenik iz Krnjeuše postavio je svome ocu Maximus Diti (filius), dakle peregrin bez civiteta. Sve su to domaći ljudi, ali već na putu romanizacijo (2. stoljeće).

2.ILJugIII, 1664.

Krnjeuša, Bosanski Petrovac1898. god.Literatura : Sergejevski, 1934:9 - 10, br. 8; Bojanovski, 1988:259,

D M / MAXIMV/SDITIANO/RVM LXX /P V F / H S E

D(is) M(anibus) / Maximu/s Diti an(n)o/rum LXX /p(ius?) v(ixit?) f(ecit) / h(ic) s(itus)e(st)

Bogovima Manima, Maksim Diti, godina 70 za života učini na ovom mjestu je

3.ILJug III, 1665.

Krnjeuša, Bosanski Petrovac 1898. god.Literatura : Literatura : Sergejevski, 1934:10, br. 9

D M

D(is) M(anibus) / [

4.CILIII, 14973a

Krnjeuša, Bosanski Petrovac, Oktobar 1898. god.Literatura :Pač, 1900:174 -175, 1902:106-107, br. 1; fig. 42 u. 43; Bojanovski, 1988:259

D AN / LXET•FILIO/M•V•RVSTI/CVS•SIT•REL /AN•X•P•M•T / P•S•P

] d(efuncto?) an(norum) / LX et filio / M(arcus) U(lpius?) Rusti/cus sit(?) rel(?) /

an(norum) X p(lus) m(inus) t(itulum) / p(ecunia) s(ua) p(osuit)

5.CILIII, 14973b

VEM[..] / […]X[

Krnjeuša, Bosanski Petrovac Oktobar 1898. god.Literatura : Pač, 1900:174 – 175, sl. 5

6.CILIII, 14974

Krnjeuša, Bosanski PetrovacOktobar 1898. god.Literatura : Pač, 1900:175, sl. 6; Isto, 1902:106-107, br. 2; fig. 44; Čremošnik,1957:223 – 224, sl. 3; Bojanovski, 1988:259, fus.

M / IA VRS / INFE / ISSIM /ILIO VR/ NO AN VIII / NE M REN

[D(is)] M(anibus) / [Ulp]ia(?) Urs/[ina] infe/[lic]issim[o] /

[f]ilio Ur/[si]no an(norum)VIII / [be]ne m[e] ren[ti]

Jasenovac (Bravsko)

7. ILJug III, 1661.

Jasenovac, Bravsko, Bosanski Petrovac, Literatura : Sergejevski, 1934:11-12, br. 11

MIVSAI / VSIXXI / OSVISFINV / ARATR / VOBIINIIMII / R I I I / P I I I A P SV I I /PVTISVMISOC / IPIIITITISIMII

] / [---]mius Ai[---] / [---]usi[---]XXI[---] / [---]o suis f(---) inv/[---]aratr / [s]uo beneme/renti / [---]pe ap[---]suit / [---]ruti suae soc/[r]ui pie(n){ti}tis(s)im(a)e

Smoljana

8. CILIII, 14014 U blizini ceste, sjeverno od Bosanskog Petrovca, nađen je nadgrobni natpis na pločici koji potiče iz kasnog doba Rimskog Carstva i koji otkriva postojanje jedne porodice aurelijevskog gentilnog imena koja je imala posjed na prostoru današnjeg sela Smoljana. Slabo uparana slova naginju na uncijalno pismo. Na rubu (profllu) je cik-cak ornamenat i koncentrični krugovi. Tekst glasi:

Literatura : Pač, 1894:351 – 352, sl. 13; Bojanovski, 1988:259, fus. 13

D M / AVRELIISFORTVNIONIETFELICIS/SIMEQVIVIXSERVNTANVSXC /FECITENEMMIMORIAMAVRELIA /

QVARTAAVRELIO ROCINOCARIS /SIMOMARITOETSIBIIPSAIVS / QVIVIXSERVNTNVNOANNOS /??XIXPROCINVSVIXANOSLXXX

D.M. Aureliis Fortunioni et Felicissim(a)e.........Aurelia Quarta Aurelio [P]rocino carissimomarito___ Procinus vixiit) an(n)os (Oznaka - LXXX, CIL III 14014 = Pač, WM BH IV, 1896, 256,Fig. 20,

Vrtoče

Na nadgrobnim pločama u Vrtoču je natpis na latinskom, sa imenom umrlog, godine života i mnoštvom geometrijske i druge ornametike (palma, riblja kost, polumjesec, srcoliki list, rozeta, vijenac i sl.).

Ono što spomenike s petrovačkog područja posebno približava sepulkralnoj umjetnosti Pounja jesu dvostruko zasvođene niše (dvostruka volta), što ih dalje veže za Norik i Panoniju.

Literatura

• Vejsil Ćurčić, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, godina 1902 - STARINE IZ OKOLINE BOSANSKOG PETROVCA
• Vjenceslav Radimski, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, godina 1894 – s.229-255
• Karl Pač, NOVE RIMSKE EPIGRAFSKE TEČEVINE BiH - Glasnik Zemaljskog muzeja 1900. godina