Borbe za Trebinje 1944.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Nakon dvonedeljnih burnih događaja sa velikim brojem prevrata, Trebinje je 5. oktobra 1944. zauzela 29. hercegovačka divizija NOVJ ojačana delovima Druge dalmatinske brigade, uništivši pritom gotovo ceo bataljon 369. legionarske divizije i pridružene nemačke i domobranske jedinice. Time su poremećeni planovi Armijske grupe F u kojima je Trebinje igralo važnu ulogu.

Događaji u Trebinju započeli su promenom stava četnika koji su do tada zajedno sa Nemcima držali odbranu Trebinja. 21. septembra oni su pod komandom Vojislava Lukačevića iznenada napali Nemce. Nemci su odbili napad, a nakon pristizanja pojačanja, početkom oktora četnici su se povukli iz oblasti. U prostor koji su do tada oni posedali, ušli su delovi 29. hercegovačke divizije. Time je posada Trebinja dovedena u veoma težak položaj, a njihov pokušaj proboja prema Dubrovniku 5. oktobra okončan je porazom i teškim gubicima.

Ovom bitkom Trebinje je 5. oktobra 1944. konačno oslobođeno od okupatora.

Nezavisna grupa nacionalnog otpora[uredi | uredi kod]

Najavljeni dolazak četničkih jedinica iz Sandžaka i Bosne izazvao je veliko oduševljenje među našim borcima i među stanovništvom Hercegovine… Po dolasku trupa sa strane u Ljubomir kod Trebinja i po izvršenom konsultovanju sa starešinama određen je dan napada na Trebinje i na okolne neprijateljske položaje. Prilikom službenih razgovora zapaženo je kod tih starešina stranih snaga nestrpljenje, žurba i preveliko samopouzdanje. Po svemu je izgledalo, a to se moglo kroz razgovore sa njima i naslutiti, da se radi o iskrcavanju Engleza s kojima je sve utanačeno. Niko od njih ni pojma nije imao o nekoj zasebnoj akciji ni o neslaganjima sa Vrhovnom komandom. Da su te zakulisne stvari bile poznate, starešine Hercegovine kao i njihovi borci sigurno ne bi pristali na akciju. Ovako zbog neobaviještenosti, a i zbog primamljivosti tako ružičasto predstavljenog poduhvata krenulo se sa oduševljenjem u borbu… [1]

Niz događaja krajem avgusta 1944. (smenjivanje Mihailovića i rasformiranje njegovog štaba od strane kralja, kapitulacija Rumunije, približavanje Crvene armije) istakao je kritičnost situacije u kojoj su se našli četnici, odnosno JVuO. Mihailović je 18. jula 1944. godine naredio formiranje Prve grupe jurišnih korpusa na prostoru Sandžaka, istočne Hercegovine i jugoistočne Bosne, i imenovao Vojislava Lukačevića za komandanta. Međutim, grupa oficira na čelu sa Lukačevićem odlučila je krajem avgusta da se distancira od Mihailovića, zatraži primirje sa NOVJ, stupi u neprijateljstvo sa Nemcima i u kontekstu borbe protiv Nemaca poveže se sa Saveznicima. Ova grupa nazvana je nezavisnom grupom nacionalnog otpora. Sačinjavale su je uglavnom istočnohercegovačke, uz neke sandžačke i neke bosanske četničke jedinice.

Njihov opšti plan predviđao je grupisanje u istočnoj Hercegovini, a zatim prodor preko Trebinja na jadransku obalu u zahvatu ušća Neretve. Pošto izjava o prekidu neprijateljstava sa NOVJ nije imala efekta u praksi, da bi obezbedili manevarski prostor, prethodno su morali da odbace delove 29. divizije NOVJ.

Napad na 29. diviziju trajao je od 9. do 14. septembra. Počeo je u oblasti Gacka, a na njega se nadovezao protivnapad 29. divizije prema Nevesinju. Četnička glavnina (oko 2.000 ljudi[2]) izvukla se iz borbenog kontakta i odmarširala prema Trebinju.

Četnički napad na Trebinje[uredi | uredi kod]

Kad je ostvario koncentraciju oko 4.000 boraca u oblasti Trebinja, Lukačević se odlučio za napad. Okolnost koja mu je išla u prilog je široka saradnja Trebinjskog korpusa JVuO sa nemačkim trebinjskim garnizonom. Počev od februara 1944. ojačani 1. bataljon 369. puka zajedno sa četnicima držao je ovu oblast, fomirajući zajedničke patrole i borbene grupe.

Tu je bataljon ostao do početka oktobra, zajedno sa četnicima obezbeđujući to područje.[3]

Četnici su držali punktove šire spoljašnje odbrane Trebinja, dok su Nemci i legionari držali unutrašnji pojas odbrane i neke istaknute tačke na komunikacijama. 21. septembra[4] četničke snage koje su bile u redovnom kontaktu i saradnji sa posadom, izvele su iznenadan prepad na legionarske i ustaško-domobranske posade na bunkere spoljnje odbrane Trebinja, na Hum i Poljice.

20 (24?) septembra bili smo iznenađeni od strane četnika, koji su do tada išli sa nama u patrole i akcije, pa su se i tog jutra kao obično pojavili i bili prihvaćeni, tako što su zaposeli spoljašnje bunkere Trebinja. Posade bunkera tako su sve pale u zarobljeništvo. Malo zatim stigla je do puka - jer u Trebinju su takođe bile i neke pukovske jedinice - poruka o prekidu bratstva po oružju od nekog majora Lukačevića, potpisana od veziste koji je bio moj prijatelj. Istovremeno zahtevano je od puka da četnicima preda sve Hrvate, dok će nemačkom osoblju biti dozvoljen slobodan odlazak. Nakon konsultovanja sa divizijom, komandant puka pukovnik Fišer odbio je zahtev i pripremio trupe za odbranu. Borba je, u skladu sa najavom četnika, počela u 21 čas. Hrvati su se dobro borili, jer su se bojali da bi u zarobljeništvu bili ubijeni. Napadi četnika bili su odbijeni. Nekoliko dana kasnije (28. 9.?) Trebinje je izbavljeno nailaskom trupa 118. lovačke divizije. Zajedno sa njima, oblast su napustili i četnici, koji su pretrpeli teške gubitke. Oni su bili toliko oslabljeni, da su morali prepustiti oblast Trebinja. Mnogi naši saborci, koji su tokom ispada četnika pali u njihovo zarobljeništvo, tom prilikom su oslobođeni i vratili su se u trupu. Prema njihovim izjavama, bili su tretirani pristojno.[5]

Četnici su, na ovaj način, zarobili oko 350 legionara, žandarma, italijanskih fašista i domobrana i zaplenili njihovo naoružanje: 2 tenka, 3 topa, 1 oklopni voz, 8 minobacača, 50 automatskih oruđa, i veće količine pušaka i municije.[4] Nakon toga, Lukačević je 22. septembra posadi Trebinja uputio ultimatum. Pošto je komandant 369. puka, pukovnik Fišer, odbio ultimatum, 22. septembra u 21 čas počeo je opšti napad oko 2.000 četnika na Trebinje. Noćni napadi ponovljeni su i tokom naredne dve noći, ali su svi završeni neuspešno. 25. septembra intervenisao je od Dubrovnika prema Trebinju ojačani 3. bataljon 750. puka 118. lovačke divizije koji je razbio četnička osiguranja na Radovan-ždrijelu i probio se u pomoć garnizonu u Trebinju, čime je otklonjen neposredni pritisak na grad. Istog dana, sticajem okolnosti, ispoljen je pritisak na četnike od Južnohercegovačke operativne grupe i delova Druge dalmatinske brigade, iz pravca Ljubomira i Korjenića.

Nakon pada Bileće 2. oktobra u ruke 29. divizije NOVJ i koncentrisanja snaga prema Trebinju, četnici su napustili Popovo polje.

Napad NOVJ na Trebinje[uredi | uredi kod]

Nagli odlazak četnika omogućio je 29. diviziji da bez borbe posedne mnoge važne položaje spoljašnje odbrane Trebinja, i tako dovede garnizon u neposrednu opasnost. Trebinje je bilo veoma važna pozicija u planovima Armijske grupe F, jer je preko njega trebala biti uspostavljena veza 21. brdskog i 5. SS korpusa. međutim, s obzirom na neposrednu ugroženost posade, komanda divizije donela je odluku o evakuaciji.

S povlačenjem četnika prostor oko Trebinja postao je slobodan, pa su se partizani mogli infiltrirati. Tih dana stiglo je naređenje za napuštanje Trebinja. Povlačenje je bilo zakazano za subotu, 7.10.[6]

U Trebinju 1. bataljon (bez 3. čete) 369. legionarskog puka, ojačan 3. baterijom 369. artiljerijskog puka, 5. četom domobranske 1. bojne 9. posadnog zdruga, te žandarmima i mesnom milicijom. U napadu na Trebinje i osiguranju napada učestvovale su 10, 12, 13, i 14 hercegovačka brigada iz sastava 29. divizije, i dva bataljona Druge dalmatinske brigade.

4. oktobra partizanski izviđači zapazili su miniranje nekih objekata u Trebinju i druge pripreme za evakuaciju, pa je štab divizije naredio da se odmah pređe u napad. Četiri bataljona Južnohercegovačke operativne grupe (13. i 14. brigade) upućena su na komunikaciju prema Dubrovniku sa zadatkom da onemoguće izvlačenje osovinskih snaga iz Trebinja, dok su dva bataljona 13. brigade i dva bataljona Druge dalmatinske prešle u napad na sam grad. Uprkos snažnom otporu, bataljoni Druge dalmatinske uskoro su zauzeli železničku stanicu i prodrli prema centru. Zapovednik garnizona, komandant 369. puka pukovnik Fišer (nem. Fischer) doneo je odluku o proboju. Formirana je kolona koja se zaputila prema Dubrovniku dok su zaštitnice još zaustavljale napredovanje snaga NOVJ kroz Trebinje. Međutim, kolona pukovnika Fišera napadnuta je i presečena od delova 14. brigade kod Dražin Dola i Mostaća. Prema Dubrovniku se probio samo pukovnik Fišer sa čeom jurišnih topova, dok je glavnina snaga odbačena, i vratila se ka Trebinju. Ove snage tokom noći 4/5. oktobra utvrdile su se u kasarni Hrupjela u toku noći 4/5. oktobra i nastavile sa upornom odbranom, dok je ostali deo Trebinja bio oslobođen.

Prema podoficiru Tajmeru iz 1. bataljona 369. puka, do neuspeha ovog proboja došlo je usled grešaka u komandovanju, zbog kojih posada nije na vreme krenula iz Trebinja za svojim komandantom, pa se na mostu u Mostaću suočila sa čvrstom odbranom partizana koji su u međuvremenu zaposeli most i bunker.[7]

Tokom 5. oktobra iz pravca Dubrovnika prema Trebinju upućena je nemačka borbena grupa „Šulce" nem. Schultze (ojačani lovački bataljon) u cilju deblokade i prihvata posade Trebinja. Nakon oštre borbe, napad ove grupe odbijen je od 1. i 3. bataljona 12. hercegovačke brigade.

Istog dana oko 17. časova kapetan Dajninger (nem. Deininger) koji je nakon odlaska pukovnika Fišera preuzeo komandu u Trebinju naredio je proboj u cilju spajanja sa borbenom grupom Šulce. Međutim, proboj se loše odvijao. U cilju olakšanja proboja, trebalo je da snage borbene grupe Šulce najpre izvrše artiljerijsku pripremu. Međutim, njihove granate počele su padati na Dainingerovu grupu u nastupanju.[7] Dainingerova grupacija naišla je kod Zasada i Mostaća na položaje 3. i 4. bataljona 14. hercegovačke brigade i tu bila zaustavljena i odbačena, našavši se tako u unakrsnoj vatri između jedinica koje su ih gonile iz Trebinja i jedinica koje su im zatvarale izlaz. Tokom noći ova grupa potpuno je uništena sa izuzetkom oko 30 vojnika na čelu sa Dajningerom koji su se spasili preplivavanjem nabujale Trebišnjice, i maršem bosih nogu do Duži i Ivanice. 6. oktobra Trebinje je bilo slobodno.

Postoji nesaglasnost u pogledu datuma između zapisa podoficira Tajmera (nem. Teimer) iz 1. bataljona 369. puka i divizijskog dnevnika 29. divizije. Prema Tajmerovom zapisu, napad na Trebinje i proboj pukovnika Fišera odvijao se 7. oktobra, a proboj kapetana Dainingera i katastrofa njegovog bataljona 8. oktobra, dok se prema dnevniku 29. divizije radilo o 4. odnosno 5. oktobru. Prema Tajmeru, svi zarobljeni Nemci bili su streljani.

Lovački bataljon, koji je trebalo da nas prihvati, nije mogao da na juriš pređe most, i, teško potučen, bio je odbačen nazad. Tako je ljudstvom zavladala duboka rezignacija. Neki koji su se smatrali dobrim plivačima, pokušali su da pobegnu preko nabujale reke sa razbacanim stenjem i kamenitim obalama. „Bolje udaviti se nego pasti u ruke partizana!" Neki pak nisu uspeli da pređu i mi smo slušali njihove očajničke pozive u pomoć. Na drugoj obali polako se prikupila mala grupa, među kojima i kapetan Daininger. Prirodno, radi plivanja odbacili smo cipele, i morali smo drhteći od hladnoće bosonogi da se probijamo kroz bodljikavi gustiš i karst prema Dubrovniku. Nakon veoma teškog marša do trinaest časova - reku smo preplivali oko ponoći - stigli smo do nemačkog položaja kod Ivanice i bili spaseni. Iz našeg bataljona, nažalost, vrlo malo ljudi izbeglo je katastrofu. Naša grupica brojala je 18 ljudi. Svi Nemci bili su streljani u kamenolomu kod Trebinja.[8]

Rezultat i posledice[uredi | uredi kod]

Delovi 369. divizije u borbi za oslobođenje Trebinja pretrpeli su gubitke od oko 350 poginulih i zarobljenih, a takođe je ubijeno ili zarobljeno i oko 80 domobrana. Zadobiven je znatan ratni plen - između ostalog i 4 topa 75 mm i 800 pušaka, U borbama 4. i 5. oktobra poginulo je 10 boraca 29. divizije, dok ih je 12 bilo ranjeno. Poginula su i dva borca Druge dalmatinske brigade.

369. divizija pretrpela je nakon iskrcavanja 26. dalmatinske divizije i Prve tenkovske brigade NOVJ 15. oktobra još niz teških poraza na Pelješcu, kod Stona i u Vukovom klancu. Ovi porazi omeli su evakuaciju 118. lovačke divizije, koja je bila predviđena za upotrebu u Panoniji. Uprkos zadržavanju ovih snaga, 5. SS korpus nije uspeo da vrati inicijativu u svoje ruke i organizuju napad za ponovno posedanje Trebinja. 18. oktobra oslobođen je Dubrovnik, pa je teret povezivanja nemačkih formacija pao na 21. korpus iz Crne Gore. međutim, i snage 21. korpusa pretrpele su neuspeh i bile zaustavljene ispred Nikšića, a zatim proterane iz Boke kotorske i Cetinja. Komanda Jugoistoka stoga je morala da traži alternativna ređenja za proboj 21. korpusa iz okruženja.

Nakon poraza kod Trebinja, četnici su nastojali da obnove saradnju sa Nemcima. Pregovore je vodio Vukašin Perović, politički delegat za Mostarski srez.[9][10][11] Po njegovom zahtevu četnici su pustili sve zarobljenike "njemačke i hrvatske narodnosti“ zarobljene kod Trebinja.[12] Pošto je njegova koncepcija propala i pošto je postao smetnja sklapanju novog sporazumu sa Nemcima, ostavši bez pristalica, Lukačević se u decembru predao britanskoj bateriji kod Bileće koja je bila pridodata snagama Drugog udarnog korpusa. Britanci su Lukačevića predali snagama NOVJ. U avgustu 1945. osuđen je na smrt i streljan.

Savremena tumačenja[uredi | uredi kod]

Među autorima četničke emigracije, navodi se da su Nijemci napustili Trebinje dva dana poslije četničkog povlačenja, i da su u Trebinje "bez puške" ušle jedinice NOVJ.[13]

Literatura[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. http://www.pogledi.rs/bosanska-golgota-jvuo/
  2. Danilo Komnenović, Muharem Kreso, str. 340
  3. Franz Schraml, str. 81. (nem. Dort blieb das Batl. bis Anfang Oktober und sicherte, gemeinsam mit Cetniks, den Raum.)
  4. 4,0 4,1 Danilo Komnenović, Muharem Kreso, str. 344
  5. Franz Schraml, str. 94. (nem. Über die Ereignisse beim I./Gren.-Rgt. 369 berichtet Unteroffizier Teimer: „Um den 20. (24.?) 9. wurden überraschend von den Cetniks, die bisher gemeinsam mit uns auf Spähtrupps und in die Einsätze gegangen waren, die äußeren Bunker um Trebinje in Besitz genommen, indem sie wie gewöhnlich in der Frühe vor den Bunkern erschienen und eingelassen wurden. Die Besatzungen dieser Bunker gerieten daher alle in Gefangenschaft. Kurz darauf traf beim Regiment — das wie auch einige Rgt.-Einheiten ebenfalls in Trebinje lag - die Aufkündigung der Waffenbrüderschaft ein, unterzeichnet nach der Mitteilung eines mir befreundeten Funkers von einem Major Lukačević. Gleichzeitig wurde das Rgt. aufgefordert, sämtliche Kroaten unserer Einheiten den Cetniks zu übergeben, dafür würde dem deutschen Personal freier Abzug gewährt werden. Der Rgt.-Kdr., Oberst Fischer, lehnte nach Rückfrage bei der Division, die Forderung ab und die Truppe richtete sich zur Verteidigung ein. Der Kampf begann laut Ankündigung der Cetniks genau 21 Uhr. Die Kroaten schlugen sich hervorragend, da sie fürchteten, bei Gefangennahme von den Cetniks getötet zu werden. Die Angriffe der Cetniks konnten abgewehrt werden. Trebinje wurde wenige Tage später (am 28. 9.?) von Truppen der 118. Jäg.-Div. von Dubrovnik her entsetzt. Gemeinsam mit ihnen wurden die Cetniks, die starke Verluste erlitten hatten, vertrieben und die Umgebung gesäubert. Sie wurden dabei so geschwächt, daß sie den Raum um Trebinje aufgeben mußten. Viele unserer Kameraden, die bei dem Abfall der Cetniks in Gefangenschaft geraten waren, kamen bei dieser Gelegenheit frei und fanden zur Truppe zurück. Nach ihren Aussagen waren sie anständig behandelt worden.")
  6. Franz Schraml, str. 99 (nem. Durch den Abzug der Cetniks war der Raum um Trebinje frei geworden, so daß die Partisanen einsickern konnten. In diesen Tagen kam der Befehl zur Räumung Trebinjes. Der Abmarsch war für Samstag, den 7. 10., festgesetzt.)
  7. 7,0 7,1 Franz Schraml, str. 99 .
  8. Franz Schraml, str. 99 (nem. Das Jägerbatl., das uns entgegenstoßen sollte, hatte die Brücke auch nicht erstürmen können und war, schwer angeschlagen, zurückgeworfen worden. So bemächtigte sich der Truppe tiefe Resignation. Mancher, der sich ein guter Schwimmer glaubte, wagte die Flucht über den stark angeschwollenen und an den Ufern mit Felsen durchsetzten Fluß. ,Lieber ertrinken, als in die Hände der Partisanen fallen!' Manche aber schafften die Überquerung nicht und wir hörten ihre verzweifelten Hilferufe. Am andern Ufer sammelte sich langsam eine kleine Schar, unter ihnen Hptm. Deininger. Da wir natürlich unsere Schuhe vor dem Schwimmen weggeworfen hatten, mußten wir nun, naß und vor Kälte zitternd, auf bloßen Füßen den Weg durch den Karst und die dornige Macchie in Richtung Dubrovnik suchen. Nach einem sehr bösen Marsch erreichten wir gegen dreizehn Uhr - um Mitternacht waren wir über den Fluß geschwommen — die deutschen Vorposten bei Ivanica und waren gerettet. Von unserem Batl. waren leider nur sehr wenige der Katastrophe entronnen. 18 Mann zählte unser Häuflein... Alle Deutschen seien im Steinbruch bei Trebinje erschossen worden.)
  9. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut Beograd - dokument 89
  10. Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 90
  11. Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 126
  12. Zbornik NOR-a XIV/4, dokument 89
  13. Aleksa Tepavčević, Borba za slobodu, sećanje na četničku borbu 1941-1950, Hamilton – Kanada 1987, str. 172.