Kubanski rat za nezavisnost

Kubanski rat za nezavisnost
Kubanski vođa Calixto García (desno) i američki general William Ludlow (lijevo) s kubanskim pobunjenicima 1898. godine
Datum 24. veljače 1895. – 5. veljače 1898. Lokacija Kuba Ishod Kubanska pobjeda Američka intervencija i prekid kolonijalne uprave tokom Španjolsko-američkog rata (1898) Pariški sporazum Američka vojna uprava Nezavisnost Kube
Sukobljene strane
Kraljevina Španjolska Španjolska Kuba Španjolski Filipini	Kuba Sjedinjene Države
Komandanti i vođe
Arsenio Linares Manuel Macías Ramón Blanco Valeriano Weyler Patricio Montojo Pascual Cervera	Máximo Gómez Calixto García José Martí † Antonio Maceo † Nelson A. Miles William Shafter George Dewey William T. Sampson
Snage
240.000 redovnih vojnika 60.000 dobrovoljaca	Nepoznato
Žrtve i gubici
4032-9413 umrlih u borbi >40.000 od bolesti	Kuba 5180 umrlih u borbi 3437 od bolesti Sjedinjene Države 385 umrlih u borbi 2061 od bolesti
U ratu je preminulo gotovo 300.000 Kubanaca od gladi i bolesti

Kubanski rat za nezavisnost (španjolski: Guerra de Independencia cubana ili Guerra de 1895) je bio posljednji od tri rata u procesu ostvarivanja kubanske nezavisnosti, a koji je uslijedio nakon Desetogodišnjeg i Malog rata. Sukob je trajao ukupno tri godine, a s tim da su posljednja tri mjeseca sukoba, tokom kojih je došlo do američke intervencije na kubanskoj strani, eskalirala u višemjesečni Španjolsko-američki rat, u kojem je Španjolska također doživjela poraz. Američka intervencija na Kubi pomogla je u dokidanju španjolske kolonijalne vlasti, međutim historičari danas nisu složni oko pravih motiva američke intervencije, slažući se jedino u tome da je žuti tisak uvelike doprinio prenaglašavanju španjolskih zločina prema Kubancima.

Pozadina i pripreme

Nakon Desetogodišnjeg rata, Kuba je ušla u period relativnog mira. Tokom tog perioda je došlo do serije socioekonomskih promjena koje su revolucije učinile neizbježnom. Naime, 1886. godine je došlo do ukidanja ropstva na Kubi, a oslobođeni robovi su se pridružili stratama farmera i urbane, radničke klase; brojni veleposjednici su propali, a došlo je i do osjetnog smanjenja broja šećerana. Gospodarsko opadanje preživjele su tek velike kompanije i plantažeri. Ubrzo je došlo do dotoka američkog kapitala na Kubu te se ona, iako formalno pod španjolskom vlašću, počela sve više oslanjati na američko gospodarstvo. Uz to, na Kubi je u tom periodu, mada nepovezano, došlo do formiranja prvih radničkih pokreta.

Istovremeno je José Martí, jedan od vodećih kubanskih revolucionara, godine 1881. stigao u Sjedinjene Države, nakon što je 1878. godine po drugi puta deportiran u Španjolsku. Tamo je Martí počeo skupljati podršku kubanskih emigranata, posebice onih s južne Floride. Martí se zalagao za revoluciju i prekid španjolske vlasti, ali je istovremeno lobirao protiv američke aneksije Kube, što je bila želja nekolicine američkih i kubanskih političara. Nakon dogovora s raznim patriotskim klubovima po Sjedinjenim Državama, Antilima i Latinskoj Americi, godine 1892. dolazi do proglašenja "Kubanske revolucionarne partije", organizacije koja je za cilj imala nezavisnost Kube i Portorika. Martí je izabran za partijskog delegata, a njegovim je djelovanjem 1894. godine došlo do zaključenja priprema za početak revolucije.

Početak rata do američke intervencije

Dana 25. prosinca 1894., Martí isplovljava iz Floride za Kubu s tri broda, praćen vojnicima i oružjem. Iako su ubrzo ostali bez dva broda, put se nastavio. Oružani ustanak započeo je 24. veljače 1895. godine, serijom manjih ustanaka diljem otoka, ali s ograničenim uspjehom. Najveći neuspjesi bili su u centralnom dijelu otoka, gdje su ustanci bili neuspješni zbog loše koordinacije, a vođe ustanaka su mahom pohapšeni. Uz to, ustanak u Havani je spriječen prije nego je uopće započeo. Dana 25. ožujka 1895., José Martí i Máximo Gómez u Dominikanskoj Republici donose manifest iz Montecristija, u kojem su iznijeli kubansku politiku u ratu za nezavisnost u nekoliko točaka:

• U ratu će podsjednako sudjelovati i ljudi bijele i ljudi crne rase;
• Sudjelovanje svih crnaca je bilo ključno za pobjedu;
• Španjolci koji se nisu usprotivili ratu trebaju biti pošteđeni;
• Privatna ruralna imanja ne smiju biti oštećena;
• Revolucija treba donijeti novi ekonomski zamah na Kubi.

Kako su godine odmicale, inicijalni kubanski uspjeh je jenjavao. Španjolci su počeli slati sve više trupa i do 1897. godine su kubanci bili brojčano nadjačani. Sjedinjene Države su već godinama pokazivale snažan interes za kubansku nezavisnost i upravo su u ovom periodu američki tabloiti počeli senzacionalistički preuveličavati španjolske zločine nad Kubancima. Daleko od toga da tih zločina nije bilo, ali američki su mediji cijelu situaciju preuveličali kako bi pridobili američku javnost na kubansku stranu.

Incident s brodom USS Maine

Tokom mandata Williama McKinleyja, Amerikanci su u siječnju 1898. godine poslali ratni brod USS Maine u prijateljski posjed Kubi, želeći javno pokazati svoju zabrinutost španjolskim djelovanjem u ratu. Dana 15. veljače iste godine, Maine je pogođen snažnom eksplozijom u kojoj je ubijeno 258 članova posade; brod je potonuo u luci. Istražna komisija je tada zaključila kako je brod eksplodirao zbog sudara s minom, međutim kasnije istrage su utvrdile kako se vjerojatno radilo o eksploziji unutar samoga broda, iako pravi razlog i okolnosti eksplozije nikada nisu razjašnjeni. McKinley je pokušao očuvati mir, međutim ubrzo je shvatio kako je takav put besmislen te je predložio oružanu intervenciju.

Španjolsko-američki rat

Španjolsko-američki rat se odvio brzo i odlučno, a u četiri mjeseca njegova trajana, Amerikanci nisu pretrpjeli teži poraz. Već tjedan dana nakon objave rata, George Dewey, čija je flota bila smještena u Hong Kongu, kreće prema Filipinima i bez ijednog izgubljenog života potpuno uništava tamošnju španjolsku flotu. Na Kubi, američke trupe su se usidrile nedaleko od Santiaga te su, nakon nekoliko početnih uspjeha, krenuli prema luci. Bitka kod Santiaga de Cube bila je najveća pomorska bitka Španjolsko-američkog rata u kojoj su Amerikanci potpuno uništili španjolske brodove.

Kada su vijesti o padu Santiaga stigle do Sjedinjenih Država, slavilo se na ulicama od Bostona do San Francisca. Novinske agencije su slale izvjestitelje na Kubu i Filipine, odakle su ovi slavili svoje nove nacionalne heroje. Shvativši da je poraz neizbježan, Španjolska je 17. srpnja 1898. godine podnijela zahtjev za mirom. Dana 10. prosinca iste godine, potpisan je Pariški sporazum, kojim je priznata kubanska nezavisnost, mada je ista završila pod američkom vojnom upravom do formaliziranja same nezavisnosti.

Uz to, Španjolska je nakon rata morala prepustiti Guam i Portoriko Sjedinjenim Državama, umjesto plaćanja reparacija, te Filipine za cifru od $20,000,000.

Literatura

• Kagan, Robert, (2006) Dangerous Nation (New York: Alfred A. Knopf), pp. 357–416
• Krohn, Jonathan. (May 2008) Review: "Caught in the Middle" -John Lawrence Tone. War and Genocide in Cuba 1895-1898 (2006) [1], H-Net, May 2008
• McCartney, Paul T. (2006) Power and Progress: American National Identity, the War of 1898, and the Rise of American Imperialism (Baton Rouge: Louisiana State University Press), 87-142
• Silbey, David J. (2007) A War of Frontier and Empire: The Philippine-American War, 1899-1902 (New York: Hill and Wang), pp. 31–34.
• Tone, John Lawrence. (2006) War and Genocide in Cuba 1895-1898, Chapel Hill: University of North Carolina excerpt and text search
• Trask, David F. The War with Spain in 1898 (1996) ch 1 excerpt and text search

Kubanski rat za nezavisnost na Wikimedijinoj ostavi