Božidarka Damnjanović Kika

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Božidarka Damnjanović-Marković Kika)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Božidarka Damnjanović Kika
Datum rođenja25. septembar 1920.
Mesto rođenjaMladenovac
Savezna Republika Jugoslavija Kraljevina SHS
Datum smrti17. januar 1996. (76 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
Savezna Republika Jugoslavija SR Jugoslavija
SuprugDraža Marković
Profesijaprosvetna radnica
Članica KPJ od1941.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Narodni heroj od9. oktobra 1953.
Odlikovanja
Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Božidarka Damnjanović–Marković Kika (19201996) je bila partizanski komandant, učesnica oslobodilačkog rata i narodni heroj Jugoslavije.

Nakon rata je bila nosilac visokih društvenih funkcija, narodna poslanica Savezne Skupštine i Narodne skupštine SR Srbije.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođena je 25. septembra 1920. godine u Mladenovcu u porodici u kojoj je bilo četvoro dece. Njen otac Đura bio je bio železničar, rodom iz Kopljara[1]. Osnovnu školu je završila u Mladenovcu, a četiri razreda gimnazije u Smederevskoj Palanci. Do početka Drugog svetskog rata završila je i žensku (domaćičku) zanatsku školu i počela da pohađa stenografsku školu. Kada se njena porodica preselila u Valjevo, Božidarka je ostala da živi u Mladenovcu u stanu svoje kume[1]. Rat je prekinuo njeno dalje školovanje.

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Organizatori ustanka i članovi Komunističke partije Jugoslavije u Kragujevcu sa kojima se povezala tokom leta 1941. godine, dodeljuju joj razne zadatke vezane za podiznje ustanka koje ona sa uspehom obavlja. Dok je radila na pripremi ustanka živela je ilegalno u Mladenovcu. Postala je članicom SKOJ-a krajem juna 1941. godine.

Polovinom oktobra 1941. godine dobrovoljno je stupila u Prvi šumadijski partizanski odred, a iz njega ubrzo prešla u Kosmajski partizanski odred, u kojem je primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije, a zatim je postavljena za člana Povereništva KPJ za mladenovački srez. Ubrzo je bila postavljena za sekretara Povereništva i člana Okružnog komiteta KPJ za mladenovački srez.

Kosmajski partizani

Kada se Kosmajski partizanski odred, zbog Prve neprijateljske ofanzive nemačke okupacione vojske i njenih saveznika, povukao u oblast Sandžaka, na teritoriji Kosmaja ostala je jedna partizanska četa, koja je povremeno izvodila oružane akcije. U svim tim akcijama učestvovala je i Božidarka Damjanović. Od svojih saboraca je dobila nadimak „Kika“.

1942. godine Božidarka Damjanović-Kika, Draža Marković, Andrija Habuš i još jedan partizan našli su se opkoljeni u seljačkoj školi u Granicama, na domak Mladenovca. Tada su uspeli da se uz pomoć bombi probiju iz obruča.[2]

Tokom 1943. godine se udaje za Dražu Markovića, rukovodioca KPJ. Kada je 1943. obnovljen Kosmajski partizanski odred, Kika je u njemu postavljena za zamenika političkog komesara. Učestvovala je u velikom broju borbi koje su šumadijski partizani vodili protiv okupacione Nemačke vojske i lokalnih oružanih formacija u službi okupatora: Specijalne policije, Srpske državne straže i četnika. Pored toga, često su dizane u vazduh železničke pruge, stanice, kamioni i drugi objekti.

U jesen 1944. godine, u vreme borbi za oslobođenje Srbije, Božidаrkа Dаmnjаnović Kikа je komandovala Kosmаjskim pаrtizаnskim odredom.[3] Ovako u to vreme opisuje susret sa njom generаl Milan Žeželj:

Drugаricа Kikа me je impresionirаlа poznаvаnjem tаktike i strаtegije. O njenom junаštvu sаm slušаo još od rаnije. Posle ovog susretа sа Kosmаjcimа, mi smo nаstаvili premа Beogrаdu, а oni su ostаli dа čiste teren od četnikа.

Do kraja rata je bila i u članstvu Okružnog komiteta KPJ za Mladenovac.

Nakon oslobođenja Srbije 1944. godine je učestvovala je u radu Suda časti koji je sudio Žanki Stokić i Simi Panduroviću [4].

Period SFRJ[uredi | uredi kod]

Posle kraja Drugog svetskog rata, bila je aktivna na sledećim političkim funkcijama: pomoćnik predsednika Komisije državne kontrole Narodne Republike Srbije, načelnik Kadrovske uprave Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije i član Izvršnog odbora SUBNOR-a Srbije. Paralelno sa političkim aktivnostima na navedenim funkcijama je završila Učiteljsku školu i od 1952. godine radila na mestu učiteljice, a od 1959. do 1963. godine na radnom mestu direktora u jednoj beogradskoj osnovnoj školi. Bila je i direktor Zavoda za osnovno obrazovanje i obrazovanje nastavnika Socijalističke Republike Srbije.

Od kraja Drugog svetskog rata je više puta bila izabrana za narodnu poslanicu Savezne Skupštine i Narodne skupštine SR Srbije.

Spisateljski rad[uredi | uredi kod]

Još u toku ratu počela je se baviti novinarsko-publicističkim radom u organu Narodnog fronta Srbije „Glas“ i u „Kosmajskom borcu“. Posle rata bila je saradnik lista „Novi dani“ i brojnih drugih publikacija.

Napisala je biografsku knjigu „Ja i moji drugovi“.

Dobitnica je Oktobarske nagrade Grada Beograda.

Odlikovanja[uredi | uredi kod]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja.

Ordenom narodnog heroja odlikovana je 9. oktobra 1953. godine.

Kontroverze[uredi | uredi kod]

Postoje i navodi o tome da je bila raspoređena na radno mesto učiteljice za kaznu jer je na nekom balu strgla zlatnu ogrlicu sa vrata Milene Dapčević uz povik da se oni nisu zato borili[1].

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]