Bitka za Monte Cassino

Drugi svjetski rat
Datum 17. siječnja - 18. svibnja 1944. Lokacija Monte Cassino, Italija
Sukobljene strane
Ujedinjeno Kraljevstvo Britanska Indija SAD Slobodna Francuska Poljska Kanada Australija Novi Zeland Južna Afrika Italija više...	Treći Reich Talijanska Socijalna Republika
Komandanti i vođe
Harold Alexander Mark Clark Oliver Leese	Albert Kesselring Heinrich von Vietinghoff Fridolin von Senger und Etterlin
Snage
240 000 vojnika 1900 tenkova 4000 zrakoplova	oko 140 000 vojnika nepoznat broj tenkova i zrakoplova
Žrtve i gubici
55 000 žrtava	20 000 žrtava

Bitka za Monte Cassino (poznata još kao Bitka za Rim i Bitka za Cassino) bila je serija od 4 napada Saveznika na Zimsku liniju u Italiji koju su držali Nijemci i Italijani. Cilj je bio proboj do Rima.

Početkom 1944. zapadna polovina Zimske linije bila je pod čvrstom rukom Nijemaca koji su kontrolirali doline rijeka Rapido, Liri i Garigliano, kao i neke od okolnih vrhova i grebenova. Ovi elementi sačinjavali su Gustavovu liniju. Monte Cassino, drevna opatija na vrhu brda, koju je 529. osnovao sv. Benedikt, dominirala je nad obližnjim gradom Cassinom i ulazima u doline Lirija i Rapida, ali Nijemci je nisu zauzeli. Ipak, postavili su vojnike na neke položaje na strmim padinama ispod zidina opatije.

Bojeći se da opatija čini dio njemačkih odbrambenih linija, prvenstveno kao mjesto za izviđanje, Saveznici su je odlučili bombardirati 15. februara, pa su američki bombarderi bacili 1.400 tona bombi na nju. Ruine koje su ostale nakon bombardiranja sada su nudile još bolju zaštitu od zračnih i artiljerijskih napada, pa su njemački padobranci 2 dana poslije zauzeli položaje u ruševinama opatije. Između 17. januara i 18. maja Monte Cassino i Gustavova linija napadnuti su 4 puta od strane Saveznika, a u posljednjem napadu učestvovalo je 20 divizija na liniji dužine 32 km. Njemački branioci konačno su potisnuti s njihovih položaja, ali po veoma skupoj cijeni.

Pozadina

Nakon savezničke invazije na Italiju u septembru 1943. od strane dviju armija pod komandom generala Harolda Alexandera, vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Italiji, uslijedio je napad u smjeru sjevera na 2 fronta, s obiju strana planinskog lanca koji čini "kičmu" Italije. Na zapadnom frontu američka 5. armija, pod komandom general-poručnika Marka Clarka, krenula je iz svoje baze u Napulju uz italijansku "čizmu", dok je na istoku Montgomeryjeva britanska 8. armija napredovala uz jadransku obalu.

Zbog teškog terena, kiše i vješte njemačke odbrane 5. armija sporo je napredovala. Nijemci su pružali otpor s unaprijed pripremljenih položaja na način osmišljen tako da nanesu maksimalnu štetu, a da se odmah zatim povuku, kupujući vrijeme potrebno za formiranje odbrambenih položaja na Zimskoj liniji južno od Rima. Prvobitne procjene da će Rim pasti do oktobra 1943. pokazale su se preoptimističnim.

Iako je 8. armija uspjela probiti njemačku odbrambenu liniju na istoku i zauzeti Ortonu, dalje napredovanje moralo je biti zaustavljeno zbog mećava krajem decembra koje su onemogućile blisku podršku iz zraka i kretanje po oštrom terenu. Maršruta za Rim s istoka koristeći Autoput 5 stoga je isključena kao mogućnost, ostavivši u igri 2 ceste iz Napulja prema Rimu, Autoput 6 i Autoput 7, kao jedine opcije; Autoput 7 (stari rimski Apijski put) išao je duž zapadne obale, ali je južno od Rima vodio kroz Pontijsko blato, koje su Nijemci poplavili, dok je Autoput 6 vodio kroz dolinu Lirija. Nad južnim ulazom u dolinu dominirala su brda iza Cassina. Izvrsno osmatranje s vrhova ovih brda omogućilo je Nijemcima da uoče kretanje savezničkih trupa, spriječe bilo kakvo njihovo napredovanje prema sjeveru i usmjere artiljerijsku vatru na njih. S linijom savezničkog napada ukrštavala se brza rijeka Rapido (otuda joj i ime), koja izvire u centralnim Apeninima i protječe kroz Cassino te u blizini ulaza u dolinu Lirija (gdje se Liri spaja s Rapidom), nakon čega mijenja ime u Garigliano (koju su Saveznici često zvali "Gari"), pod kojim teče do mora. S jako utvrđenim odbrambenim jedinicama na planinama, teškim prelazima preko rijeka (ne samo da je Rapido bio brz već su Nijemci privremeno skrenuli njegov tok prema vrhu doline kako bi je potopili i tako bilo kojim napadačima stvorili najteže moguće uslove za napredovanje kopnom) Cassino je bio ključna tačka Gustavove linije i najteži niz odbrambenih položaja koji su činili Zimsku liniju.

Zbog historijskog značaja 14 stoljeća stare benediktinske opatije, u decembu 1943. vrhovni komandant njemačkih snaga u Italiji, Albert Kesselring, naredio je da samu opatiju ne uključe u svoje odbrambene položaje i o tome obavijestio Vatikan i Saveznike.

Neki saveznički izviđački avioni uočili su njemačke trupe unutar opatije. Opatija je imala izvrstan pogled na okolna brda i doline i stoga je bila prirodna tačka za njemačke artiljerijske osmatrače. Postalo je jasno da će, ako opatija nekad bude srušena, Nijemci zauzeti te ruševine i iskoristiti ih za formiranje odbrambenih položaja. Na kraju, međutim, vojne rasprave u vezi s rušenjem opatije više su se oslanjale na potencijalnu prijetnju (stvarnu ili zamišljenu) nego na njeno stvarno zauzimanje.

Prva bitka

Planovi i pripreme

Plan komandanta američke 5. armije, Marka Clarka, podrazumijevao je da britanski X korpus, koji se nalazio lijevo, na frontu dužine 32 km, krene u napad 17. januara 1944. preko Garigliana blizu obale mora (britanska 5. i 56. divizija). Britanska 46. divizija trebala je napasti u noći 19. januara preko Garigliana ispod mjesta njegovog spajanja s Lirijem kako bi sa desne strane pružila podršku glavnom napadu koji će izvesti američki II korpus. Glavni proboj II korpusa počeo je 20. januara kad je 36. divizija (Teksaška) krenula u napad preko nabujalog Rapida 8 km nizvodno od Cassina. Istovremeno, Francuski ekspedicioni korpus, pod komandom generala Alphonsea Juina, nastavio je sa svojim "desnim krošeom" prema Monte Cairu, vratima za Gustavovu i Hitlerovu liniju. Zapravo, Clark nije vjerovao da ima mnogo izgleda za rani proboj, ali je osjećao da će ovi napadi odvući njemačke rezervne snage od područja Rima na vrijeme za napad na Anzio, gdje je VI korpus (britanska 1. i američka 3. divizija) trebao izvršiti amfibijski desant 22. januara. Saveznici su se nadali da će ovaj desant, zbog elementa iznenađenja i brzog kretanja u unutrašnjost prema Albanskom gorju, koje kontrolira oba autoputa (6 i 7), biti prijetnja za pozadinu branilaca Gustavove linije, kao i za rute snabdijevanja, što bi možda uznemirilo njemačke zapovjednike i uzrokovalo da narede povlačenje sa Gustavove linije na položaje sjeverno od Rima. Iako bi ovo bilo u skladu s njemačkom taktikom iz prethodna 3 mjeseca, saveznički obavještajci nisu shvatili da se strategija povlačenja koristi samo da bi se dobilo na vremenu da se pripremi Gustavova linija, gdje se Nijemci namjeravaju utvrditi. Procjena savezničkih planova stoga je bila preoptimistična.

Prva bitka: plan napada

Britanski inženjeri prelaze Garigliano 19. januara 1944.

5. armija došla je do Gustavove linije tek 15. januara nakon 6 sedmica teških borbi da probije posljednjih 11 km kroz položaje na Bernhardtovoj liniji, tokom čega je izgubila više od 16.000 vojnika. Jedva da je imala vremena pripremiti novi napad, da se i ne spominju odmor i reorganizacija koji su zaista trebali 5. armiji nakon 3 mjeseca žestokih borbi sjeverno od Napulja. Međutim, zbog činjenice da bi vrhovni saveznički zapovjednici učinili desantne čamce dostupnima samo do početka februara, desant na Anzio morao se izvršiti krajem januara, uz koordinirani napad na Gustavovu liniju 3 dana poslije.

Prvi napad: X korpus slijeva (17. januar)

Prvi napad izvršen je 17. januara. U blizini obale, britanski X korpus (56. i 5. divizija) prešao je Garigliano (2 dana kasnije isto je uradila 46. divizija na desnom boku), zadavši generalu Von Sengeru, komandantu XIV oklopnog korpusa i odgovornom za odbranu Gustavove linije na njenom jugozapadnom dijelu, ozbiljne brige u vezi s mogućnošću 94. pješadijske divizije da odbrani liniju. Odgovarajući na Von Sengerovu zabrinutost, Kesselring naređuje da 29. pješadijska i 90. motorizirana divizija, koje su se nalazile u području Rima, osiguraju pojačanje. Postoje neke špekulacije o tome šta je moglo biti da je X korpus imao dovoljno vojnika u rezervi da iskoristi svoj uspjeh i izvrši odlučujući proboj. Korpus nije imao viška ljudi, ali sigurno je da bi bilo vremena da se promijeni opći plan bitke i otkaže ili izmijeni centralni napad američkog II korpusa kako bi vojnici bili dostupni da isforsiraju stvari na jugu prije nego njemačka pojačanja stignu na svoje položaje. Kako se ispostavilo, komanda 5. armije nije obratila dovoljno pažnje na slabost njemačkih položaja i plan je ostao nepromijenjen. Dvije divizije iz Rima stigle su do 21. januara i stabilizirale njemačke položaje na jugu. Međutim, plan je u jednoj stvari ipak bio uspješan jer je odvukao Kesselringove rezervne trupe na jug. Tri divizije X korpusa izgubile su 4.000 vojnika tokom prve bitke.

Glavni napad: II korpus u centar (20. januar)

Posada njemačkog Panzera IV pokušava ga osposobiti za kretanje nakon štete pretrpljene u borbama oko Monte Cassina.

Centralni proboj koji je izvršila američka 36. divizija počeo je 3 sata po zalasku Sunca 20. januara. Nedostatak vremena za pripremu značio je da je prilaz rijeci još uvijek bio opasan zbog neočišćenih minskih polja i improviziranih ubojitih naprava, a tehnički jako zahtjevan prijelaz preko rijeke nije bio do kraja isplaniran i uvježban. Iako je jedan bataljon 143. regimente uspio preći Rapido na južnoj strani San Angela, a 2 čete 141. regimente na sjevernoj, bili su izolirani većinu vremena, a savezničke oklopne trupe nikad nisu bile u mogućnosti preći rijeku, što ih je ostavilo veoma ranjivim na protivnapade tenkova i samohodnih topova 15. motorizirane divizije generala Eberharda Rodta. Južna grupa bila je prisiljena da se vrati preko rijeke do sredine jutra 21. januara. General-major Geoffrey Keyes, komandant II korpusa, izvršio je pritisak na general-majora Freda Walkera iz 36. divizije da odmah obnovi napad. Dvije regimente još jednom su napale, ali s nimalo više uspjeha protiv dobro utvrđene 15. motorizirane divizije. 143. regimenta prebacila je 2 bataljona preko rijeke, ali opet nisu imali tenkovsku podršku i bili su razoreni kad je Sunce izašlo narednog dana. 141. regimenta također je prebacila 2 bataljona i uprkos nedostatku tenkovske podrške uspjeli su napredovati 1 km. Međutim, nakon svanuća narednog dana i oni su pokošeni te su do večeri 22. januara praktično prestali postojati; samo 40 ljudi vratilo se do savezničkih položaja. Ovaj napad skupo je koštao 36. diviziju: u 48 sati ubijeno je, ranjeno ili nestalo 2.100 vojnika.

Pokušaj II korpusa sjeverno od Cassina (24. januar)

Prva bitka: Sjeverni sektor, 24. januar-11. februar 1944.

Sljedeći napad pokrenut je 24. januara. Američki II korpus, čija je 34. pješadijska divizija pod komandom generala Charlesa W. Rydera predvodila napad, uz francuske trupe na desnom boku, krenuo je u napad preko poplavljene doline Rapida sjeverno od Cassina prema planinama iza njega s namjerom da poslije skrenu ulijevo i napadnu Monte Cassino s visine. Iako je prelazak preko rijeke olakšan činjenicom da je Rapido plići sjeverno od Cassina, poplava je objema jedinicama otežala kretanje prema prilazima. Preciznije, oklopna vozila mogla su se kretati jedino stazama prekrivenim čeličnim pločama i 34. diviziji trebalo je 8 dana krvavih borbi na poplavljenom terenu da potisne 44. diviziju generala Friedricha Franeka i uspostavi uporište u planinama.

Francuske snage zadržane na desnom boku

Na desnom boku marokansko-francuske trupe s početka su dobro napredovale protiv njemačke 5. planinske divizije pod komandom generala Juliusa Ringela, osvojivši položaje na padinama njihovog glavnog cilja, Monte Cifalca. Isturene jedinice alžirske 3. divizije također su zaobišle Monte Cifalco i zauzele Monte Belvedere i Colle Abate. General Juin bio je uvjeren da se koristeći sjevernu maršrutu Cassino može zaobići, a njemačke odbrambene trupe istjerati, ali njegov zahtjev da rezervne trupe zadrže ovaj impuls napredovanja odbijen je, a jedna preostala rezervna regimenta (36. divizije) poslana je kao pojačanje 34. diviziji. Do 31. januara Francuzi su stali kod Monte Cifalca, koji je još bio u njemačkim rukama, a s kojeg se pružao čist pogled na francuske i američke bokove i rute snabdijevanja. Dvije marokansko-francuske divizije izgubile su 2.500 vojnika u borbama oko Monte Belvederea.

II korpus u planinama sjeverno od Cassina

Na američku 34. diviziju (uz pomoć 142. regimente 36. divizije) spao je zadatak da se bori južno duž lanca brda, prema grebenu na južnom kraju Manastirskog brda. Odatle su se mogli probiti dalje u dolinu Lirija iza branilaca Gustavove linije. To je bilo vrlo teško: planine su bile stjenovite, sa mnogo gromada i ispresijecane uvalama i jarugama. Kopanje zaklona u stjenovitom terenu nije dolazilo u obzir, a svaka od spomenutih geomorfoloških karakteristika bila je izložena vatri s okolnih uzvišenja. Ni s uvalama nije bilo ništa bolje pošto su bile obrasle štipavcem koji nije pružao nikakav zaklon, zasijane minama, improviziranim ubojitim napravama i skrivenom bodljikavom žicom. Nijemci su imali 3 mjeseca da pripreme odbrambene položaje koristeći dinamit i da nagomilaju zalihe municije i opreme. Nije bilo prirodnih skloništa, a vrijeme je bilo kišovito i ledeno.

Do početka februara američka pješadija zauzela je stratešku tačku blizu zaseoka San Onofrio, udaljenog nešto više od 1 km od opatije, a do 7. februara jedan bataljon došao je do Kote 445, zaobljenog vrha brda odmah ispod manastira i udaljenog manje od 370 m. Jedna američka jedinica uspjela je izvršiti izviđanje odmah ispod zidina opatije koje su bile nalik stijenama, a monasi su svjedočili razmjeni vatre između američkih i njemačkih patrola. Ipak, pokušaje zauzimanja Monte Cassina prekinula je žestoka mitraljeska vatra s padina ispod manastira. Uprkos svom velikom trudu i borbi, 34. divizija nikad nije uspjela zauzeti posljednje redute na Brdu 593 (Nijemcima poznato kao Brdo kalvarije), koje je držao 3. bataljon njemačke 2. padobranske regimente, a koje je dominiralo grebenom prema manastiru.

Posljedice

11. februara, nakon neuspješnog završnog trodnevnog napada na brdo i grad Cassino, Amerikanci su se povukli. Nakon 2 i po sedmice teških borbi, II korpus bio je istrošen. Akcije 34. divizije u planinama smatrane su jednim od najboljih poduhvata od strane bilo kojih vojnika tokom rata. Zauzvrat su pretrpjeli gubitke od oko 80% u pješadijskim bataljonima (oko 2.200 vojnika).

Na vrhuncu bitke u prvim danima februara general Von Senger und Etterlin premjestio je 90. diviziju s fronta na Gariglianu na položaje sjeverno od Cassina i bio je toliko uznemiren stepenom osipanja jedinica da je "skupio svu veličinu svojih ovlasti da zatraži da se bitka za Cassino prekine i da zauzmemo sasvim novu liniju... zapravo, položaj sjeverno od mostobrana u Anziju". Kesselring je odbio zahtjev. U ključnom trenutku Von Senger je bio u mogućnosti angažirati 71. pješadijsku diviziju ostavivši 15. motoriziranu na svom mjestu.

Tokom bitke bilo je prilika kada su se, uz mudriju upotrebu rezervnih trupa, obećavajuće pozicije mogle pretvoriti u odlučujuće poteze. Neki historičari sugeriraju da se ovaj neuspjeh u kapitaliziranju početnog uspjeha može pripisati nedostatku iskustva generala Clarka. Međutim, vjerovatnije je da je on, jednostavno, imao previše toga uraditi budući da je bio odgovoran i za napade na Cassino i na Anzio. U prilog ovom stajalištu ide nesposobnost generala Truscotta, kao što će biti spomenuto kasnije, da kontaktira s njim u ključnom trenutku proboja u Anziju u vrijeme četvrte bitke kod Cassina. Dok je general Alexander odabrao (zbog savršeno logične argumentacije za koordinaciju) da napadi na Cassino i Anzio budu pod komandom jednog zapovjednika odlučivši da front na Gustavovoj liniji podijeli između američke 5. i britanske 8. armije, Kesselring je odlučio formirati odvojenu 14. armiju sa zadatkom da se bori kod Anzija, ostavivši Gustavovu liniju samo u rukama 10. armiju generala Heinricha von Vietinghoffa.

Povučene američke jedinice zamijenio je Novozelandski korpus (2. novozelandska i 4. indijska divizija) iz britanske 8. armije na jadranskom frontu. Komandant ovog korpusa bio je general-poručnik Bernard Freyberg.

Druga bitka: Operacija "Osvetnik"

Druga bitka: plan napada

Pozadina

Pošto se II korpus suočavao s teškom prijetnjom u Anziju, Freyberg je bio pod jednako teškim pritiskom da pokrene napad u Cassinu koji bi olakšao situaciju II korpusu. Stoga je još jednom napad počeo, a da napadači nisu bili potpuno pripremljeni. Također, komanda korpusa nije u potpunosti procijenila teškoću dovođenja 4. indijske divizije na položaj u planinama i njenog snabdijevanja na grebenima i u dolinama sjeverno od Cassina (koristeći mule duž 11 km dugih kozijih staza na terenu koji pruža potpun pogled na manastir, izloženih preciznoj artiljerijskoj vatri - odatle naziv Dolina smrti). Ovo je evidentirano u zabilješkama general-majora Howarda Kippenbergera, komandanta novozelandske 2. divizije, nakon rata:

Siroti Dimoline (brigadir Dimoline, v. d. komandanta 4. indijske divizije) proživio je strašne trenutke pokušavajući dovesti svoju diviziju na položaj. Nikad zapravo nisam shvatio teškoće sve dok nisam prošao tim terenom nakon rata.

Freybergov plan bio je nastavak prve bitke: napad sa sjevera duž planinskih grebena te napad s jugoistoka duž željezničkih linija i zauzimanje željezničke stanice prekoputa Rapida nešto više od 1 km južno od Cassina. Uspjeh bi stegao Cassino u obruč i otvorio dolinu Lirija. Međutim, Freyberg je obavijestio svoje nadređene kako vjeruje, s obzirom na okolnosti, da ne postoji više od 50% šansi za uspjeh ofanzive.

Uništavanje opatije

Mišljenja nekih savezničkih oficira bila su fiksirana na veliku opatiju na Monte Cassinu: iz njihove perspektive, upravo je opatija - i njena pretpostavljena upotreba od strane Nijemaca za artiljerijsko osmatranje - spriječila proboj Gustavove linije.

Britanska štampa i C. L. Sulzberger iz The New York Timesa često su i uvjerljivo te sa dosta (često izmišljenih) detalja pisali o njemačkim osmatračnicama i artiljerijskim pozicijama unutar opatije. Vrhovni komandant savezničke avijacije na Sredozemlju, general-poručnik Ira Eaker i general-poručnik Jacob Devers (zamjenik generala Henryja Maitlanda Wilsona, vrhovnog komandanta savezničkih snaga na Sredozemnom frontu) lično su tokom jednog leta uočili "radiotoranj... njemačke uniforme kako se suše u dvorištu opatije; [i] mitraljeske položaje 46 m od zidina opatije". General-major Geoffrey Keyes iz II korpusa također je nekoliko puta preletio iznad opatije; zatim je izvijestio obavještajce 5. armije da nije primijetio nijedan dokaz da su Nijemci u opatiji. Kad je obaviješten o tvrdnjama drugih da su vidjeli Nijemce u opatiji, rekao je: "Gledali su toliko dugo da im se priviđaju stvari".

Mišljenje u komandi Novozelandskog korpusa, kao što je navedeno u Kippenbergerovim zabilješkama, bilo je da Nijemci koriste opatiju kao glavni osmatrački punkt za artiljeriju budući da je tako savršeno smještena za tu svrhu da se nijedna vojska ne bi mogla suzdržati od toga. Ne postoje jasni dokazi za ovo, ali on je zapisao da je, s vojne tačke gledišta, trenutna zauzetost opatije bila beznačajna:

Ako ne bude zauzeta danas, možda će biti sutra i nije izgledalo da bi neprijatelju bilo teško dovesti rezervne trupe u nju tokom napada ili da se njihove trupe sklone tu ako budu potisnute s vanjskih položaja. Bilo je nemoguće narediti trupama da jurišaju na brdo na čijem je vrhu netaknuta građevina poput ove, koja može pružiti savršen zaklon od vatre stotinama pješadinaca koji će u kritičnom trenutku biti spremni za protivnapad... Neoštećena, bila je savršeno sklonište, ali je zbog uskih prozora i ravnog profila bila nepovoljna kao borbeni položaj. Razorena bombardiranjem, bila je samo nazubljena gomila srušenih zidova izložena vatri iz topova, minobacača i aviona u brišućem letu, ali i smrtonosna zamka u slučaju ponovnog bombardiranja. Uglavnom, mislio sam da bi Nijemcima bilo korisnije ako je ne bombardiramo.

General-major Francis Tuker, čija će 4. indijska divizija imati zadatak da napadne brdo, dao je svoju procjenu situacije. U nedostatku detaljnih izvještaja obavještajaca u štabu 5. armije, u napuljskoj knjižari pronašao je knjigu iz 1879. u kojoj su se nalazili detalji o konstrukciji opatije. U svojoj poruci Freybergu zaključio je da bi opatija, bez obzira na to da li je trenutno bila u njemačkim rukama, trebala biti uništena kako bi se spriječilo njeno efektivno zauzimanje (tj. ono koje bi Nijemcima dalo prednost). Također je istakao da, budući da su zidovi opatije visoki 45 m, a građeni od kamenih blokova debljine i do 3 m, inženjeri ne bi mogli ništa učiniti i da je jedino rješenje bombardiranje tzv. blockbuster bombama, pošto bi bombe od 450 kg bile "gotovo beskorisne". Tuker je rekao da ne može biti naveden da napadne "osim ako je garnizon doveden do bespomoćnog ludila neprestanim zračnim i artiljerijskim bombardiranjem danju i noću".

11. februara 1944. v. d. komandanta 4. indijske divizije, brigadir Harry Dimoline, zatražio je bombardiranje opatije. Tuker je iz bolničkog kreveta u Caserti, gdje se oporavljao od ozbiljnog napada tropske groznice (koja mu se u međuvremenu vratila), ponovo iznio svoj stav o bombardiranju opatije. Freyberg je sutradan podnio svoj zahtjev. Ovaj zahtjev uveliko su proširili planeri u avijaciji, a vjerovatno su ga podržali i Eaker i Devers. Oni su tražili priliku da pokažu mogućnosti američke avijacije u podršci kopnenim snagama. General Clark iz 5. armije i njegov šef štaba, general-major Alfred Gruenther, ostali su neuvjereni u "vojnu nužnost". Predajući poziciju II korpusa Novozelandskom korpusu, brigadni general J. A. Butler, zamjenik komandanta američke 34. divizije, rekao je: "Ne znam, ali ne vjerujem da je neprijatelj u manastiru. Sva vatra dolazila je s padina ispod njegovih zidina. Konačno, Clark, "koji nije želio bombardiranje manastira", "stisnuo" je vrhovnog komandanta savezničkih trupa u Italiji, generala Harolda Alexandera, da preuzme odgovornost: "Rekao sam: 'Dajte mi direktnu naredbu i uradit ćemo to' i on ju je dao."

B-17 "Leteća tvrđava" iznad Monte Cassina, 15. 2. 1944.

U bombašku misiju 15. februara ujutro poslana su 142 teška bombardera B-17 "Leteće tvrđave", te 47 B-25 Mitchella i 40 B-26 Maraudera (srednji bombarderi). Oni su na opatiju ukupno bacili 1.150 tona zapaljivih i bombi s razornim eksplozivom, pretvorivši čitav vrh Monte Cassina u zadimljenu gomilu ruševina. Između bombaških napada artiljerija II korpusa također je granatirala brdo. Mnogi saveznički vojnici i ratni dopisnici radosno su uzvikivali dok su posmatrali ovaj prizor. Eaker i Devers također su gledali; neko je čuo da je Juin rekao "...ne, nikad neće prispjeti nigdje na ovaj način". Clark i Gruenther odbili su prisustvovati i ostali su u štabu. Istog tog popodneva i narednog dana, u agresivnom nastavku, otvorena je dodatna artiljerijska baražna vatra i poslano je još 59 lovaca-bombardera koji su ponovo gađali ruševine opatije. Njemački položaji na Koti 593 iznad i ispod opatije ostali su netaknuti.

Zračni napad, međutim, nije bio koordiniran između zračne i kopnene komande: tajming su određivale zračne snage, pretvarajući svoj pohod u zasebnu operaciju, uzimajući u obzir vremenske prilike, i pokušavajući ga uskladiti s potrebama na drugim frontovima ne obavijestivši o tome kopnene snage. Zaista, indijske trupe na Zmijskoj glavi ostale su u iznenađenju kad je bombardiranje zapravo počelo. Napad je izvršen 2 dana prije no što su novozelandske snage bile spremne pokrenuti svoj glavni napad. Mnoge jedinice preuzele su položaje od II korpusa tek 13. februara, a osim teškoća u planinama, pripreme u dolini također su usporene teškoćama u snabdijevanju novopridošlih trupa dovoljnom količinog ratnog materijala za napad punih razmjera zbog kontinuirano lošeg vremena, poplave i terena natopljenog vodom.

Nakon bombardiranja

Monte Cassino u ruševinama

Papa Pio XII nije se oglasio nakon bombardiranja; međutim, državni sekretar Svete Stolice Luigi Maglione otvoreno je rekao glavnom američkom diplomati u Vatikanu, Haroldu Tittmannu, da je bombardiranje bilo "...kolosalna greška... jako glupa stvar".

Iz svih istraga koje su uslijedile jasno je da su jedini ljudi koji su ubijeni u bombardiranju opatije bili 230 italijanskih civila koji su u opatiji tražili utočište. Nema dokaza da su bombe koje su tog dana bačene na opatiju ubile ijednog njemačkog vojnika. Međutim, uzevši u obzir nepreciznost bombardiranja (procijenjeno je da je samo 10% bombi iz teških bombardera, bačenih s velike visine, pogodilo opatiju), bombe jesu pale na druga mjesta ubivši nešto njemačkih, ali i savezničkih vojnika, iako to nije bilo s namjerom. Zaista, 16 bombi pogodilo je bazu V korpusa u Presenzanu, 27 km od Monte Cassina, i eksplodiralo samo nekoliko metara od prikolice u kojoj je general Clark sređivao papirologiju.

Dan nakon bombardiranja, s prvim zracima Sunca, većina preostalih civila pobjegla je iz opatije. Ostalo je samo oko 40 ljudi: 6 monaha, koji su preživjeli u dubokim kriptama opatije, njihov 79-godišnji opat Gregorio Diamare, 3 farmerske porodice koje su živjele u opatiji, napuštena djeca ili ona koja su ostala siročad, teški ranjenici i oni koji su bili na samrti. Nakon baražne artiljerijske vatre, ponovnog bombardiranja i napadâ 4. indijske divizije na greben, monasi su odlučili napustiti svoj uništeni dom 17. februara oko 07:30 s ostalima koji su se mogli kretati. Stari opat vodio je grupu niz stazu za mule prema dolini Lirija, recitirajući molitvu. Nakon što su stigli u njemačku stanicu za prvu pomoć, neki od teže ranjenih, koje su monasi nosili na rukama, prebačeni su u vojnu ambulantu. Poslije sastanka s njemačkim oficirom monasi su odvezeni u manastir Sant'Anselmo. 18. februara opat se susreo s komandantom XIV oklopnog korpusa, general-poručnikom Fridolinom von Sengerom und Etterlinom. Jedan monah, Carlomanno Pellagalli, vratio se u opatiju; kad su ga njemački padobranci kasnije vidjeli kako tumara opatijom, mislili su da je duh. Nakon 3. aprila nije više viđen.

Njemački padobranci na Monte Cassinu

Danas je poznato da su Nijemci imali dogovor s monasima da ne koriste opatiju za vojne svrhe sve dok su oni (monasi) u njoj. Nakon njenog uništenja, padobranci 1. njemačke padobranske divizije zauzeli su ruševine i pretvorili ih u tvrđavu i osmatračnicu, što je postalo ozbiljan problem za savezničke napadačke snage.

Bitka

U sljedećoj noći nakon bombardiranja jedna četa 1. bataljona Kraljevske regimente Sussex (jedna od britanskih jedinica u sklopu 4. indijske divizije) napala je ključnu Kotu 593 sa svog položaja udaljenog 65 m od Kockavicinog grebena. Napad nije uspio, a četa je prepolovljena gubicima.

Naredne noći istoj regimenti naređeno je da napadne u broju jednakom bataljonu. Početak je bio izuzetno loš. Artiljerija se nije mogla direktno koristiti za gađanje Kote 593 zbog blizine i rizika da od njenog granatiranja nastradaju savezničke trupe. Zbog toga je planirano granatiranje Kote 575 s koje su neprijatelji vatrom pokrivali branioce Kote 593. Topografija terena bila je takva da granate ispaljene na Kotu 575 moraju letjeti jako nisko iznad Kockavicinog grebena, a tokom borbe neke su pale među napadačke čete koje su se okupljale. Nakon reorganizacije, napad je počeo u ponoć. Borba je bila brutalna, često prsa u prsa, ali su odlučni branioci izdržali i bataljon Sussex opet je poražen, pretrpjevši i ovog puta gubitke veće od 50%. U 2 noći regimenta Sussex izgubila je 12 od 15 oficira i 162 od 313 vojnika koji su učestvovali u napadu.

U noći 17. februara izvršen je glavni napad. 6. radžputanska regimenta napala je Kotu 593 preko Kockavicinog grebena, a istrošena regimenta Sussex zadržana je u rezervi. 9. Gurka regimenta trebala je napasti Kotu 444. U međuvremenu, 2. Gurka regimenta imala je zadatak da očisti padine i uvale u direktnom napadu na opatiju. Teren je bio jako težak, ali vladala je nada da će Gurke, koje su sa Himalaja i koje se jako dobro snalaze na planinskom terenu, uspjeti izvršiti zadatak. No, ova se nada pokazala slabom. Borba je ponovo bila brutalna, ali nije postignut nikakav napredak, a gubici su bili veliki. Radžputanci su izgubili 196 oficira i vojnika, 9. Gurka 149, a 2. Gurka 96. Postalo je jasno da je napad propao i 18. februara Dimoline i Freyberg opozvali su napad na opatiju.

U drugoj polovini glavnog napada 2 čete Maorskog bataljona iz Novozelandske divizije isforsirale su prelazak preko Rapida i pokušale zauzeti željezničku stanicu u Cassinu. Namjera je bila osigurati perimetar kako bi inženjerske jedinice napravile nasip preko kojeg bi tenkovi mogli doći u podršku. Uz pomoć skoro stalno prisutne dimne zavjese koju je uzrokovala saveznička artiljerija i zbog koje njemačke baterije na brdu nisu mogle dobro gađati, Maori su uspjeli zadržati svoje položaje u većem dijelu dana. Njihova izolacija i nedostatak tenkovske podrške, kao i protivtenkovskog oružja rezultirali su beznadnom situacijom, no tad je konačno počeo tenkovski protivnapad 18. februara popodne. Maorima je naređeno da se vrate do rijeke kad je komandi postalo jasno da pokušaji proboja ni u planinama ni duž nasipa neće biti uspješni. Bilo je veoma tijesno. Nijemci su bili veoma uzbunjeni zauzimanjem željezničke stanice i, prema zabilježenom razgovoru između Kesselringa i Von Vietinghoffa, komandanta 10. oklopne divizije, nisu očekivali da će njihov protivnapad uspjeti.

Treća bitka

Treća bitka: Plan napada

Planovi

Za treću bitku odlučeno je da, dok traju zimski uvjeti, prelazak preko Rapida nizvodno od Cassina nije privlačna opcija (nakon loših iskustava u prvim dvjema bitkama). "Desni kroše" u planinama također je bio skup neuspjeh, pa je odlučeno da se pokrenu 2 simultana napada sa sjevera duž doline Rapida: jedan prema utvrđenom gradu Cassinu, a drugi prema brdu s opatijom. Ideja je bila da se očisti put kroz suženje između grada i brda kako bi se omogućio prilaz željezničkoj stanici na jugu, a time i dolini Lirija. Britanska 78. pješadijska divizija, koja je stigla krajem februara i stavljena pod komandu Novozelandskog korpusa, prešla bi zatim Rapido nizvodno od Cassina i počela proboj prema Rimu.

Niko od savezničkih zapovjednika nije bio zadovoljan ovim planom, ali nadali su se da će uvodno bombardiranje iz teških bombardera biti njihov adut. Bila su potrebna 3 dana lijepog vremena i napad je odgađan 21 uzastopni dan, pa su trupe morale čekati u hladnoći i vlazi na bolje vremenske prilike. Stvari je pogoršao i gubitak majora Kippenbergera, komandanta 2. novozelandske divizije, koga je ranila mina, nakon čega je izgubio oba stopala. Zamijenio ga je brigadir Graham Parkinson. Dobra vijest bila je da je njemački protivnapad u Anziju propao i da je opozvan.

Bitka

Treća bitka počela je 15. marta. Nakon što je u roku od 3 i po sata (počevši od 08:30) iz aviona bačeno 750 tona 450-kilogramskih bombi s odgođenim paljenjem Novozelanđani su napredovali pod strahovitom baražnom paljbom iz 746 komada artiljerijskog oružja. Uspjeh je zavisio od iskorištavanja paralizirajućeg efekta ovog bombardiranja. Ipak, ono nije bilo skoncentrirano: samo je 50% bombi palo milju udaljenosti od meta ili manje, a 8% unutar radijusa od 900 m, ali je između njega i granatiranja ubijeno oko polovine od 300 padobranaca u gradu. Branioci su se okupili brže no što su Saveznici očekivali, a savezničke tenkove usporavali su krateri od bombi. Uprkos tome, Novozelanđanima je uspjeh bio nadohvat ruku, ali je do večeri, kad je naređen novi napad na lijevom boku, već bilo prekasno: odbrana se reorganizirala, a što je bilo još kritičnije, kiša je ponovo počela padati, iako su prognoze govorile suprotno. Pljusak je poplavio kratere od bombi, pretvarajući ruševine u baruštine i potpuno onemogućivši komunikaciju budući da radiooprema nije mogla izdržati toliku vodu i vlagu. Tamni kišni oblaci također su zaklonili mjesečinu, otežavajući zadatak čišćenja ruta kroz ruševine. U noći su Novozelanđani zauzeli brdo sa dvorcem i Kotu 165, a, kako je i planirano, dijelovi indijske 4. pješadijske divizije, kojom je sad zapovijedao general-major Alexander Galloway, napali su Kotu 236, a zatim Kotu 435, Dželatovo brdo. U konfuziji borbe jedna četa 9. Gurka regimente išla je maršrutom koja je zaobilazila Kotu 236 i zauzela Kotu 435 dok je napad 6. radžputanske na Kotu 236 odbijen.

Do kraja dana 17. marta Gurke su držale Dželatovo brdo (230 m od opatije) u snazi od jednog bataljona (iako su im rute snabdijevanja ugrožavali njemački položaji na Koti 236 i u sjevernom dijelu grada), a dok je grad još bio žestoko branjen, novozelandske jedinice i tenkovi prošli su kroz suženje i zauzeli stanicu. Ipak, Nijemci su i dalje bili u stanju pojačati trupe u gradu i vješto su "podvaljivali" snajperiste u dijelove grada za koje se pretpostavljalo da su očišćeni.

Za 19. mart bio je planiran odlučujući napad na grad i opatiju, uključujući i iznenadni tenkovski napad 20. oklopne brigade koja se probijala duž tzv. Cavendisheve ceste od Caire do farme Albaneta (koju su inženjeri pripremili zaštićeni mrakom), a odatle dalje prema opatiji. Međutim, iznenadni i žestoki protivnapad njemačke 1. padobranske divizije iz opatije na brdo sa dvorcem uništio je bilo kakvu mogućnost za napad na opatiju s tog brda, kao i sa Dželatovog, dok su tenkovi, koji nisu imali podršku pješadije, onesposobljeni do popodneva. U gradu su napadači ostvarili slab napredak i inicijativa je općenito prešla na stranu Nijemaca, čiji su položaji u blizini brda sa dvorcem, koje je bilo kapija za položaje na Manastirskom brdu, onemogućavali bilo kakav rani uspjeh Saveznika.

20. marta Freyberg je poslao dijelove 78. pješadijske divizije u bitku da bi, prvo, povećao broj vojnika u gradu kako se Nijemci ne bi ponovo infiltrirali u očišćena područja te, drugo, da bi pojačao položaje na brdu sa dvorcem kako bi dijelu trupa omogućio da zatvori 2 rute između Manastirskog brda i tačaka 175 i 165 koje su Nijemci koristili za dovođenje pojačanja za odbranu grada. Saveznički zapovjednici osjećali su da su na rubu uspjeha dok se žestoka borba nastavila 21. marta. Ipak, branioci su bili odlučni te je napad na Kotu 445 s namjerom da se blokira ruta za njemačka pojačanja propao "za dlaku", dok je u gradu napredovanje Saveznika išlo kuću po kuću.

23. marta Alexander se susreo sa zapovjednicima svojih jedinica. Izraženo je dosta mišljenja u vezi s mogućnošću pobjede, ali bilo je očito da su novozelandske i indijske divizije bile iscrpljene, došavši na izmak snage. Freyberg je bio uvjeren da se bitka ne može nastaviti i opozvao je napad. Njemačka 1. padobranska divizija, koju je Alexander nekoliko sedmica kasnije u razgovoru sa generalom Kippenbergerom opisao kao "najbolju diviziju u njemačkoj vojsci", pretrpjela je dosta gubitaka, ali je dobila bitku.

Posljedice

Naredna 3 dana provedena su u stabiliziranju fronta i izvlačenju izoliranih Gurki sa Dželatovog brda te detašmana 24. novozelandskog bataljona koji je držao Kotu 202 u sličnoj izolaciji. Saveznički redovi su reorganizirani tako što su iscrpljena 4. indijska i 2 novozelandske divizije povučene, a zamijenile su ih britanska 78. divizija (u planinama) i 1. mehanizirana brigada (u gradu). Štab Novozelandskog korpusa raspušten je 26. marta, a kontrolu je preuzeo britanski XIII korpus. Tokom svog boravka na prvim linijama kod Cassina 4. indijska divizija izgubila je 3.000 ljudi, dok je Novozelandska imala 1.600 poginulih, ranjenih ili nestalih.

I njemački branioci platili su visoku cijenu. 23. marta u dnevniku njemačkog XIV korpusa zabilježeno je da je snaga bataljonâ na prvim linijama varirala između 40 do 120 vojnika.

Četvrta bitka

Četvrta bitka (Operacija "Dijadema"): plan napada Saveznika

Alexanderova strategija

Strategija generala Alexandera u Italiji bila je "prisiliti neprijatelja da u Italiji angažira maksimum svojih snaga u vrijeme pokretanja invazije preko La Manchea". Okolnosti su mu dale dovoljno vremena da pripremi veliku ofanzivu kako bio postigao ovaj cilj. Njegov plan, koji je proistekao iz Juinove ideje da se zaobiđe oko Cassina i da trupe u planinama zauzmu Aurunci i tako prekinu Gustavovu liniju, bio je da se veći dio britanske 8. armije, pod komandom general-poručnika Olivera Leesea, premjesti s jadranskog fronta i priključi američkoj 5. armiji kako bi pokrenule napad duž 30-kilometarskog fronta između Cassina i mora. 5. armija (američki II korpus i Francuske ekspedicione snage) bila bi lijevo, a 8. armija (XIII korpus i 2. poljski korpus) desno. Sa dolaskom proljeća popravilo bi se i stanje terena i bilo bi moguće pripremiti velike formacije i tenkovske jedinice.

Planiranje i pripreme

Plan za Operaciju "Dijadema" bio je da američki II korpus na lijevoj strani napadne uz obalu duž Autoputa 7 prema Rimu. Francuski korpus njemu zdesna napao bi s mostobrana na Gariglianu (koji je prvobitno formirao X korpus u prvoj bici u januaru) prema Aurunskim planinama, koje su predstavljale barijeru između ravnice uz obalu i doline Lirija. Na desnoj strani poljski II korpus (3. i 5. divizija) pod komandom generala Władysława Andersa, sastavljen većinom od vojnika koji su preživjeli izgnanstvo u Sibir (mjera koju je SSSR sproveo nakon što je okupirao Poljsku 1939), olakšao je situaciju 78. diviziji u planinama iza Cassina 24. aprila i pokušao bi izvesti zadatak koji je porazio 4. indijsku diviziju u februaru: izoliranje opatije i proboj oko nje u dolinu Lirija u pokušaju spajanja s probojem XIII korpusa i stezanja položaja kod Cassina. S obzirom na to da je poljski II korpus brojčano bio daleko jači od 4. indijske divizije, postojala je nada da će uspjeti dovoljno zaposliti njemačke odbrambene jedinice kako ne bi mogle paljbom pružati podršku jedne drugima. Poboljšani vremenski uvjeti, uvjeti tla i zalihe također bi bili važni faktori. Još jednom, obuhvatni manevar poljskog i britanskog korpusa bio bi ključan za ukupni uspjeh. Kanadski I korpus bio bi držan u rezervi, spreman iskoristiti očekivani proboj. U trenutku kad njemačka 10. armija bude poražena američki VI korpus probio bi se s linija na plaži kod Anzija kako bi odsjekao Nijemce koji se povlače u Albansko gorje.

Zbog veličine trupa, trebala su 2 mjeseca za njihovo prebacivanje na položaje. Trupe su se morale kretati u manjim formacijama kako bi se zadržali tajnost i element iznenađenja. Američka 36. divizija poslana je na obuku za amfibijski desant te su postavljeni putokazi i kreirana lažna radijska komunikacija kako bi se stvorio utisak da je planiran desant s mora sjeverno od Rima. Ovo je planirano kako bi se njemačke rezervne trupe držale dalje od Gustavove linije. Kretanje trupa u područjima za napad bilo je ograničeno na noć, a oklopne jedinice koje su se premještale s Jadranskog fronta ostavljale su iza sebe lažne tenkove i vozila kako bi napuštena područja izgledala nepromijenjeno neprijateljskim izviđačima iz zraka. Varka je bila uspješna. Najkasnije do kraja drugog dana završne bitke kod Cassina Kesselring je procijenio da su Saveznici imali 6 divizija naspram njegove 4 na linijama oko Cassina. Zapravo ih je bilo 13.

Bitka

Prvi napad na Cassino (11-12. maja) počeo je u 23:00 granatiranjem velikih razmjera iz 1.060 komada artiljerijskog oružja na frontu 8. armije i još 600 na frontu 5. armije koje su izvršili Britanci, Amerikanci, Poljaci, Novozelanđani, Južnoafrikanci i Francuzi. Za sat i po napad je bio u toku u svim sektorima. Po danjem svjetlu američki II korpus postigao je malo napretka, ali su njihove kolege iz 5. armije, Francuske ekspedicione snage, ostvarile svoje ciljeve i u širokoj formaciji približavale su se 8. armiji zdesna u Aurunskim planinama, stežući njemačke položaje između dviju armija. Na frontu 8. armije XIII korpus izvršio je 2 jako osporena prijelaza preko Rapida (i to britanska 4. pješadijska i indijska 8. pješadijska divizija). Od presudne važnosti bilo je to što su do jutra inženjeri iz 8. indijske divizije generala Dudleya Russella uspjeli premostiti rijeku omogućivši tenkovima 1. kanadske oklopne brigade da je pređu i pruže vitalnu podršku (koja je tako nedostajala Amerikancima u prvoj i Novozelanđanima u drugoj bici) u odbijanju neizbježnih protivnapada njemačkih tenkova koji će uslijediti.

U planinama iznad Cassina, prikladno nazvano Brdo kalvarije (Monte Calvario ili Kota 593 na Zmijskoj glavi) zauzeli su Poljaci, ali su ga odmah potom ponovo zauzeli njemački padobranci. Tri dana poljski napadi i njemački protivnapadi nanosili su teške gubitke na objema stranama. Poljski 2. korpus izgubio je 281 oficira i još 3.503 vojnika u napadima na 4. padobransku regimentu pukovnika Ludwiga Heilmanna dok napad nije opozvan. "Svega 800 Nijemaca uspjelo je odbiti napade dviju divizija", a područje oko planina pretvorilo se u "minijaturni Verdun". U rano jutro 12. maja poljske pješadijske divizije naišle su na "tako razornu minobacačku, artiljerijsku i puščanu vatru da su vodeći bataljoni potpuno izbrisani".‬

Do popodneva 12. maja mostobrani na Rapidu su se povećavali uprkos žestokim protivnapadima dok se osipanje trupa nastavilo na obali i u planinama. Do 13. maja pritisak je počeo davati rezultate. Njemačko desno krilo počelo je popuštati pred 5. armijom. Francuski korpus zauzeo je Monte Maio i bio je u poziciji da u dolini Lirija pruži značajnu podršku sa boka 8. armiji, protiv koje je Kesselring upotrijebio sve dostupne rezervne trupe kako bi dobio na vremenu da se prebaci na drugi pripremljeni odbrambeni položaj, Hitlerovu liniju, oko 13 km u pozadini. 14. maja marokanski gumijeri, idući kroz planine paralelno sa dolinom Lirija, područjem koje je bilo nebranjeno jer se smatralo da je nemoguće proći tim terenom, prišli su njemačkoj odbrani sa boka dok su pružali materijalnu podršku XIII korpusu u dolini.

1943. godine gumijeri su bili kolonijalne trupe okupljene u 4 grupe marokanskih tabora (GMT). Svaka od njih sastojala se od 3 slobodnije organizirana tabora (otprilike ekvivalentna bataljonima) specijalizirana za planinsko ratovanje. Juinov Francuski ekspedicioni korpus činili su Komanda marokanskih gumijera (KGM) (s 1, 3. i 4. GMT-om) generala Augustina Guillaumea s ukupno 7.800 vojnika, što je blizu snage jedne divizije, uz još 4 konvencionalnije divizije: 2. marokanska pješadijska, 3. alžirska pješadijska, 4. marokanska planinska i 1. divizija Slobodne Francuske.‬

15. maja britanska 78. divizija došla je iz rezerve na liniju XIII korpusa prolazeći kroz divizije na mostobranima kako bi izvela zaokret i izolirala Cassino od doline Lirija. 17. maja poljski 2. korpus krenuo je u svoj drugi napad na Monte Cassino. Pod stalnom artiljerijskom i minobacačkom vatrom sa snažno utvrđenih njemačkih položaja i s malo prirodnih zaklona koji bi bili zaštita, borba je bila svirepa i povremeno prsa u prsa. Pošto je savezničko napredovanje u dolini Lirija ugrožavalo njihovu rutu snabdijevanja, Nijemci su se odlučili povući sa brda oko Cassina na nove odbrambene položaje na Hitlerovoj liniji. U ranim satima 18. maja 78. divizija i 2. korpus povezali su se u dolini Lirija 3 km zapadno od Cassina. Na uzvišenjima iznad grada preživjeli iz druge ofanzive Poljaka bili su tako istrošeni da je "trebalo vremena da se pronađu ljudi sa dovoljno snage da se popnu nekoliko stotina metara do vrha". Jedna patrola 12. podoljske konjičke regimente konačno je došla do vrha i podigla poljsku zastavu iznad ruševina. Jedini ostatak odbrambenih trupa bila je grupa od 30 njemačkih ranjenika koji se nisu mogli kretati. "Poljaci su, u svom drugom pokušaju, zauzeli Monte Cassino i put prema Rimu bio je otvoren". Na kraju rata Poljaci su "...sa gorkim ponosom podigli spomen-obilježje na [padinama] planine".‬

Posljedice

Hitlerova linija

Jedinice 8. armije napredovale su uz dolinu Lirija, a 5. armija uz obalu do Hitlerove linije (preimenovane u Sengerovu liniju na Hitlerovo insistiranje kako bi se minimizirao njen značaj u slučaju da bude probijena). Novi napad koji je uslijedio odmah zatim nije uspio, pa je 8. armija tada odlučila uzeti malo vremena kako bi se reorganizirala. Dopremanje 20.000 vozila i 2.000 tenkova kroz probijenu Gustavovu liniju bio je glavni zadatak, za čije je izvršenje trebalo nekoliko dana. Naredni napad počeo je 23. maja. Poljski 2. korpus napao je Piedimonte San Germano (koji je branila čuvena 1. padobranska divizija), a kanadska 1. pješadijska divizija (tek pristigla kao rezerva 8. armije) krenula je u centar. 24. maja Kanađani su probili liniju i njihova 5. oklopna divizija nahrupila je kroz tu rupu. 25. maja Poljaci su zauzeli Piedimonte i linija je doživjela slom. Put za napredovanje prema sjeveru i Rimu i još dalje bio je čist.

Proboj kod Anzija

Nakon što su Kanađani i Poljaci krenuli u napad 23. maja, general Lucian Truscott, koji je zamijenio general-poručnika Johna P. Lucasa na mjestu komandanta VI korpusa, pokrenuo je račvasti napad koristeći 5 (3 američke i 2 britanske) od 7 divizija na mostobarnu u Anziju. 14. armija, koja se suočavala s ovim probojem, bila je bez ijedne oklopne divizije jer je Kesselring poslao tenkove na jug da pomognu 10. armiji u borbama kod Cassina. Jedna jedina oklopna divizija, 23. oklopna, bila je sjeverno od Rima, gdje je očekivala nepostojeći desant s mora koji su Saveznici lažirali, tako da je bila nedostupna za borbu.

Clark osvaja Rim, ali ne uspijeva zarobiti njemačku 10. armiju

Do 25. maja, nakon što se njemačka 10. armija u potpunosti počela povlačiti, VI korpus krenuo je prema istoku, kako je i planirano, s namjerom da je odsiječe. Do sljedećeg dana bio bi s obiju strana rute za povlačenje i 10. armija, zajedno sa svim Kesselringovim jedinicama koje su joj bile poslane u pomoć, bila bi u zamci. U ovom trenutku, začuđujuće, general Clark naredio je Truscottu da promijeni svoju liniju napada sa sjeveroistočne, koja je išla prema Valmontoneu na Autoputu 6, na sjeverozapadnu, koja je vodila direktno prema Rimu. Razlozi za ovu Clarkovu odluku nisu jasni i kontroverze okružuju cijelu stvar. Većina komentatora ukazuje na Clarkovu ambiciju da bude prvi koji će ući u Rim iako neki sugeriraju da je razmišljao o tome da dadne potrebni odmor svojim umornim trupama (novi smjer napada zahtijevao je od njegovih trupa da izvrše frontalni napad na njemačke položaje na Cezarovoj liniji). Truscott je kasnije u svojim memoarima napisao da se "Clark pribojavao da Britanci pripremaju nečasne planove kako bi oni prvi ušli u Rim"; ovo mišljenje donekle ima podršku i u samim Clarkovim zapisima. Međutim, Alexander je jasno odredio granice među jedinicama prije bitke i Rim je dodijeljen 5. armiji. 8. armija stalno je podsjećana da je njen zadatak da se bori protiv 10. armije i uništi je što je više moguće, a zatim zaobiđe Rim i krene prema sjeveru (što je, zapravo, i uradila, potisnuvši 10. armiju oko 360 km prema Perugi u 6 sedmica).

U tom trenutku Truscott je bio šokiran. Zapisao je:

...Bio sam zapanjen. Ovo nije bilo vrijeme da se krene prema sjeverozapadu, gdje je neprijatelj još uvijek bio jak; trebali smo maksimum naših snaga usmjeriti na prolaz kod Valmontonea kako bismo osigurali uništenje njemačke armije koja se povlačila. Ne bih se povinovao naredbi, a da prije toga ne bih razgovarao sa generalom Clarkom lično. (...) [Međutim,] on nije bio na liniji na plaži i nije bio dostupan čak ni putem radija. (...) Takva je bila naredba koja je obustavila glavni pokušaj jedinica s linije na plaži u prolazu kod Valmontonea i spriječila uništenje 10. armije. 26-og naredba je stupila na snagu.

Također je napisao:

Nikad nisam sumnjao da bi strateški ciljevi u Anziju bili u potpunosti postignuti da se general Clark držao instrukcija general Alexandera i da 26. maja nije promijenio smjer mog napada na sjeverozapad. Biti prvi koji će ući u Rim bila je jadna kompenzacija za ovu izgubljenu priliku.

Prilika je zaista propuštena i 7 divizija 10. armije uspjele su se probiti do sljedeće odbrambene linije, Trazimenske, gdje su se uspjele povezati sa 14. armijom i zatim uz borbu povući do snažne Gotske linije sjeverno od Firence.

Rim je pao 4. juna 1944, samo 2 dana prije desanta na Normandiju.

Ordeni

Za ovu bitku dodjeljivano je više ordena. Jedinice koje su učestvovale u prvom dijelu kampanje dobile su orden "Casino I". Dodatna manja priznanja dodjeljivana su jedinicama koje su učestvovale u posebnim zadacima tokom prvog dijela. To su bila "Manastirsko brdo", "Brdo sa dvorcem" i "Dželatovo brdo".

Jedinice koje su učestvovale u kasnijem dijelu bitke dobile su orden "Casino II".

Svi članovi poljskih jedinica primili su Komemorativni krst Monte Cassina.

Gubici

Osvajanje Monte Cassina imalo je visoku cijenu. Saveznici su izgubili oko 55.000 vojnika, dok se njemački gubici procjenjuju na oko 20.000 poginulih i ranjenih. Ukupni gubici Saveznika tokom četiriju bitaka kod Monte Cassina i desanta na Anzio, uključujući i osvajanje Rima nakon toga (5. juna 1944), iznosili su preko 105.000 ljudi.

Naslijeđe

Evakuacija, blago i značenje

Tokom bitaka drevna opatija na Monte Cassinu, gdje je sv. Benedikt uspostavio Pravilnik koji je upravljao monaštvom na zapadu, potpuno je uništena bombardiranjem i artiljerijskom baražnom paljbom u februaru 1944.

Utovar imovine opatije Monte Cassino za transport u Rim.

Tokom jeseni 1943. dva njemačka oficira, kapetan Maximilian Becker, hirurg u oklopnoj diviziji "Hermann Göring", i potpukovnik Julius Schlegel iz iste jedinice predložili su premještanje vrijednih stvari iz opatije u Vatikan i u Anđeosku tvrđavu (koja je u posjedu Vatikana) prije no što se borbe približe. Oba oficira uvjerila su crkvene vlasti i vlastite nadređene da koriste kamione i gorivo njihove divizije kako bi se ovo premještanje izvršilo. Morali su naći potrebni materijal za kutije i sanduke, identificirati vješte stolare u vlastitim trupama, regrutirati lokalnu radnu snagu (koja je dnevno kao plaću dobijala porcije hrane + 20 cigareta) i zatim rukovoditi "velikim evakuacijskim procesom centriranim oko biblioteke i arhiva", blaga koje "doslovno nema cijenu". U biblioteci, arhivu i galeriji opatije nalazilo se "800 papinskih dokumenata, 20.500 svezaka u Staroj i 60.000 u Novoj, 500 inkunabula, 200 rukopisa na pergamentu, 100.000 drugih rukopisa i odvojenih kolekcija". Prvi kamioni, sa slikama starih italijanskih majstora, bili su spremni za polazak za manje od sedmice nakon što su dr. Becker i Schlegel prvi put došli u Monte Cassino, nezavisno jedan od drugog. Svako vozilo prevozilo je monahe u Rim kao pratnju; u preko 100 kamionskih tura konvoji su iz opatije prevezli skoro sve monahe. Cijeli posao završen je prvih dana novembra 1943. "U 3 sedmice, usred rata koji su gubili, u stranoj zemlji, to je bio priličan poduhvat." Nakon mise u bazilici opat Gregorio Diamare formalno je predstavio potpisane pergamentne svitke na latinskom jeziku generalu Paulu Conrathu namijenjene Schlegelu i Beckeru za "spašavanje monaha i imovine opatije Monte Cassino". Nakon rata Schlegel je proveo 7 mjeseci u savezničkom zarobljeništvu pod sumnjom da je pljačkaš, ali je oslobođen nakon što su monasi opatije svjedočili u njegovu korist.

Monte Cassino i Cassino imaju različito značenje za nacije koje su bile učesnici bitke. Za zapadne saveznike spomenici i (nadgrobni) natpisi zazivaju Boga i domovinu i žrtvu i slobodu; za Poljake oni stoje kao "simbol nade za njihovu zemlju". Za Nijemce i njihove veterane značenje je potpuno drugačije. Monte Cassino "predstavlja hrabrost... njihovih vojnika koji su se branili od materijalne snage Saveznika", njihove brojčane nadmoći i jače vatrene moći, prethodnik događaja koji će uslijediti. "Borili su se sa hrabrošću i velikom umješnošću... Nijemci ovdje nisu imali mrlje od zločina niti je bilo ikakvog užasa koji su sami sebi učinili kao u Staljingradu" i uspjeli su "spasiti blago Monte Cassina i muzeji i galerije u Napulju [stoje kao] stvari od naročitog ponosa".

Američki pogledi na bitku

Službeni stav američke vlade o bombardiranju Monte Cassina značajno se mijenjao u toku 25 godina. Podaci u vezi s postojanjem "nepobitnih dokaza" da se Nijemci koriste opatijom (u vojne svrhe) uklonjeni su iz službenih dokumenata 1961. od strane šefa Ureda za vojnu historiju. Isti ured dobio je pitanje Kongresa 20 godina nakon bitke, a istraga je proizvela izjavu: "Izgleda da, osim malog detašmana vojne policije, u opatiji zapravo nije bilo nikakvih njemačkih trupa" prije bombardiranja. Posljednja korekcija službenih dokumenata Armije SAD-a urađena je 1969. kad je zaključeno da "njemačke trupe nisu bile zauzele opatiju".

Wojtek

U sklopu raznolikih trupa koje su učestvovale u operacijama kod Monte Cassina vjerovatno je najneobičnija pojava bio medvjed iz Irana, nazvan Wojtek. Odgojila ga je i regrutirala 22. četa za artiljerijsku podršku poljskog II korpusa, a tokom borbi nosio je artiljerijske projektile.

Marocchinate

Dan nakon bitke, gumijeri, marokanske kolonijalne trupe u sklopu Francuskih ekspedicionih snaga, divljački su nahrupili po okolnim brdima, pljačkajući naselja. Za neke od ovih neredovnih jedinica navodi se da su počinile zvjerstva nad italijanskim seoskim zajednicama u ovom području. U Italiji su žrtve ovih zločina nazvane Marocchinate (doslovno "marokanizirani", tj. ljudi koji su pretrpjeli djela koja su počinili Marokanci).

Groblja i memorijalni centri

Monte Cassino: poljsko ratno groblje

Poljski trubač, stariji kaplar Emil Czech, svira Hejnał mariacki, oglašavajući pobjedu.

Komemorativni krst Monte Cassina

Odmah nakon prekida borbi kod Monte Cassina poljska vlada u egzilu (u Londonu) ustanovila je Komemorativni krst Monte Cassina u znak sjećanja na učešće Poljaka u osvajanju ove strateške tačke. Upravo je u ovom periodu poljski tekstopisac Feliks Konarski, koji je učestvovao u bici, napisao vojnu pjesmu Crveni makovi na Monte Cassinu. Kasnije je sagrađeno i impozantno groblje, koje je vidljivo za bilo koga ko posmatra područje iz obnovljene opatije.

U groblju Komisije Komonvelta za ratne grobove na zapadnoj periferiji Cassina sahranjeni su britanski, novozelandski, kanadski, indijski i južnoafrički vojnici, kao i Gurke; Francuzi i Italijani zakopani su uz Autoput 6 u dolini Lirija, a Amerikanci u Anziju. Njemačko groblje nalazi se oko 2 milje (3,2 km) sjeverno od Cassina u dolini Rapida.

2006. godine u Rimu je otkriven spomenik u čast savezničkih vojnika koji su se borili i poginuli da oslobode grad.

Povezano

• Bernhardtova linija
• Bitka kod San Pietra
• Brazilske ekspedicione snage
• Desant na Anzio
• Evropski front u Drugom svjetskom ratu
• Italijanski front (2. svjetski rat)
• Linija "Barbara"
• Zimska linija

Literatura

Na engleskom

Atkinson, Rick (2007). The Day of Battle: The War in Sicily and Italy, 1943-1944. New York City: Henry Holt. ISBN 0-8050-6289-0.  Blaxland, Gregory (1979). Alexander's Generals (the Italian Campaign 1944-1945). London: William Kimber. ISBN 0-7183-0386-5.  Bloch, Herbert (1979). The bombardment of Monte Cassino (February 14-16, 1944): A new appraisal. Tipografia Italo-orientale.  Böhmler, Rudolf (1964). Monte Cassino: a German View. London: Cassell. OCLC 2752844.  Clark, Lloyd (2006). Anzio: The Friction of War. Italy and the Battle for Rome 1944. London: Headline Publishing. ISBN 978-0-7553-1420-1.  Davis, Norman (1982). God's playground, volume II. Štamparija Univerziteta Columbia. ISBN 0-231-05352-5.  d'Este, Carlo (1991). Fatal Decision: Anzio and the Battle for Rome. New York: Harper. ISBN 0-06-015890-5.  Ellis, John (2003). Cassino: The Hollow Victory: The Battle for Rome January–June 1944. Aurum Press. ISBN 1-85410-916-2.  Forty, George (2004). Battle For Monte Cassino. Ian Allan Publishing. ISBN 0-7110-3024-3.  Gooderson, Ian (2003). Cassino. London: Brassey's. ISBN 1-85753-324-0.  Hapgood, David; Richardson, David (2002) [1984]. Monte Cassino: The Story of the Most Controversial Battle of World War II (reprint izd.). Cambridge (Massachusetts): Da Capo. ISBN 0-306-81121-9.  Hassel, Sven (2003). Monte Cassino. Cassell Military Paperbacks. Cassel. ISBN 0-304-36632-3.  Hingston, W. G. (1946). The Tiger Triumphs: The Story of Three Great Divisions in Italy. HMSO for the Government of India. OCLC 29051302.  Katz, Robert (2003). The Battle for Rome. Simon & Schuster. ISBN 978-0-7432-1642-5.  Krząstek, Tadeusz (1984). Battle of Monte Cassino, 1944. Poljska agencija "Interpress".  Laurie, Clayton D. (Revizija od 3. 10. 2003) [1994]. Rome-Arno 1944. The U.S. Army Campaigns of World War II. Washington: Centar Armije SAD-a za vojnu historiju. ISBN 978-0-16-042085-6. CMH Pub 72-20. Arhivirano iz originala na datum 2011-04-20. Pristupljeno 2015-04-07.  Majdalany, Fred (1957). Cassino: Portrait of a Battle. London: Longmans, Green. OCLC 536746.  Molony, Brigadier C. J. C.; with Flynn, Captain F. C. (R. N); Davies, Major-General H. L. & Gleave, Group Captain T. P. (2004) [1. izdanje HMSO:1973]. Butler, Sir James. ur. The Mediterranean and Middle East, Volume V: The Campaign in Sicily 1943 and The Campaign in Italy 3rd September 1943 to 31st March 1944. History of the Second World War, United Kingdom Military Series. Uckfield (UK): Naval & Military Press. ISBN 1-84574-069-6.  Molony, Brigadier C. J. C.; with Flynn, Captain F. C. (R. N); Davies, Major-General H. L. & Gleave, Group Captain T. P. (2004) [1. izdanje HMSO:1984]. Butler, Sir James. ur. The Mediterranean and Middle East, Volume VI: Victory in the Mediterranean, Part 1 - 1st April to 4th June 1944. History of the Second World War, United Kingdom Military Series. Revidirao general sir William Jackson. Uckfield: Naval & Military Press. ISBN 1-84574-070-X.  Muhm, Gerhard: German Tactics in the Italian Campaign, http://www.larchivio.org/xoom/gerhardmuhm2.htm Olson, Lynne; Cloud, Stanley (2003). A Question of Honor. Vintage. ISBN 0-375-72625-X.  Parker, Matthew (2004). Monte Cassino: The Hardest-Fought Battle of World War II. Doubleday. ISBN 0-385-50985-5.  Phillips, N. C. (1957). Italy Volume I: The Sangro to Cassino. Official History of New Zealand in the Second World War 1939–45. Wellington, Novi Zeland: Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sektor za ratnu historiju. Arhivirano iz originala na datum 2007-11-17. Pristupljeno 2007-11-28.  Piekalkiewicz, Janusz (1987). Cassino: Anatomy of the Battle. Historical Times. ISBN 0-918678-32-3.  Roberts, Geoffrey (1989). The Unholy Alliance. Stalin's Pact with Hitler. Štamparija Univerziteta Indiana.  Sanford, George (1999). Poland. The conquest of history. Hardwood academic publishers. ISBN 90-5702-346-6.  Simpson, Albert F. (1983) [1951]. „Chapter 10. Anzio”. u: Craven, Wesley Frank; Cate, James Lea. Volume Three. Europe: Argument to V-E Day, January 1944 to May 1945. Section III - Italy. The Army Air Forces in World War II. Štamparija Univerziteta Chicaga u ime Ureda za historiju zračnih snaga. ISBN 978-0-912799-03-2. OCLC 314452493.  Singh, Sarbans (1993). Battle Honours of the Indian Army 1757-1971. New Delhi: Vision Books. ISBN 81-7094-115-6.  Smith, E. D. (1975). The Battles For Monte Cassino. London: Ian Allan. ISBN 0-7153-9421-5.

Smith, Puk. Kenneth V. (1990?). Naples-Foggia 9 September 1943-21 January 1944. U.S. Army Campaigns of World War II. Washington: Centar Armije SAD-a za vojnu historiju. CMH Pub 72-17. Arhivirano iz originala na datum 2016-09-06. Pristupljeno 2015-04-07.  Squire, G. L. A.; Hill, P. G. E. (1992). The Surreys in Italy. Clandon: The Queen's Royal Surrey Regiment Museum.  Stefancic, David (2005). Armies in exile. Štamparija Univerziteta Columbia. ISBN 0-88033-565-3.  Vincent, Isabel (1997). Hitler's silent partner. William Morrow.  Whiting, Charles (1974). Hunters from the Sky, The German Parachute Corps 1940-1945. London: Leo Cooper. OCLC 43073002.  Na francuskom François Lescel (2002), Fédération des Amicales Régimentaires et des Anciens Combattants website article no. 366 (mart 2002) "Goumiers, Goums, Tabors" Arhivirano 2007-03-11 na Wayback Machine-u Na njemačkom Katri'el Ben-Arie (1985). Die Schlacht bei Monte Cassino 1944. Freiburg: Rombach Verlag. ISBN 3-7930-0188-1.  Janusz Piekałkiewicz (1997). Die Schlacht von Monte Cassino. Zwanzig Völker ringen um einen Berg. Augsburg: Bechtermünz Verlag. ISBN 3-86047-909-1.  Heinz Konsalik (2004). Sie fielen vom Himmel. Klagenfurt: Kaiser. ISBN 3-7043-1329-7.  Na italijanskom Gerhard Muhm, La tattica tedesca nella campagna d'Italia, in Linea gotica avamposto dei Balcani, a cura di Amedeo Montemaggi - Edizioni Civitas, Rim, 1993. Dal Volturno a Cassino, Le vicende, i luoghi e gli uomini che hanno segnato gli otto mesi più sanguinosi della Campagna d'Italia. Na poljskom Melchior Wańkowicz (1993). Szkice spod Monte Cassino. Wiedza Powszechna. ISBN 83-214-0913-X.  Melchior Wańkowicz (1989). Bitwa o Monte Cassino. Varšava: Wydawnictwa MON. ISBN 83-11-07651-0.  Melchior Wańkowicz (1990). Monte Cassino. Varšava: PAX. ISBN 83-211-1388-5.  Grupa autora (2000) (poljskom). Monte Cassino: historia, ludzie, pamięć [Monte Cassino: history, people, memory]. Askon. ISBN 83-87545-25-2.  Grupa autora (2004). Monte Cassino. Varšava: Askon. ISBN 83-87545-80-5.  Janusz Piekałkiewicz (2003). Monte Cassino. Agencja Wydawnicza Morex. ISBN 83-7250-078-9.  Zbigniew Wawer (1994). Monte Cassino 1944. Bellona. ISBN 83-11-08311-8.  Na bjeloruskom Pjotra Sič (1963). Сьмерць і салаўі (Smrt i slavuji).  Grupa autora (2004). Беларусы ў бітве за Монтэ-Касіна. Minsk: Беларускі кнігазбор. ISBN 985-6730-76-7.

Vanjski linkovi

SMU's Fotografije Franka J. Davisa iz Drugog svjetskog rata koje sadrže 95 fotografija iz Italije, uključujući 28 fotografija snimljenih neposredno nakon Bitke za Monte Cassino Ilustrirani članak o Bici za Monte Cassino Fondacija "Monte Cassino" Richarda Hartingera Arhivirano 2009-01-09 na Wayback Machine-u Gospodari Monte Cassina, Borbe poljskog II korpusa za manastir Intervju sa Josephom J. Mendittom, pješadincem u Bici za Monte Cassino Arhivirano 2012-12-12 na Archive.is-u iz projekta "Historija veterana" Državnog univerziteta centralnog Connecticuta Dal Volturno a Cassino - informacije o svim događajima vezanim za ovu bitku, uključujući i manje poznate ((ita))

The short film "Combat Bulletin No. 4 (1944)" is available for free download at the Internet Archive [more] The short film "The Liberation Of Rome (1944)" is available for free download at the Internet Archive [more] "Eire Cut Off By Allies, 1944/04/06 (1944)", Internet Archive "Advance on Rome, 1944/05/29 (1944)", inserti na Internet Archiveu "Allies Close On Rome, 1944/06/01 (1944)", inserti na Internet Archiveu

Reference

Bitka za Monte Cassino na Wikimedijinoj ostavi