Bitka kod Timbre

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka kod Timbre
Dio vojnih pohoda Kira Velikog
Lidija na zapadu karte Male Azije Lidija na zapadu karte Male Azije
Datum decembar 547. pne.
Lokacija Timbra u Lidiji
Ishod Odlučna perzijska pobjeda
(Lidija pripojena Perzijskoj Monarhiji)
Casus belli Invazija Kira Velikog na Lidijska Monarhija
Sukobljeni
Lidijska Monarhija
babilonski plaćenici
arapski plaćenici
egipatski plaćenici
spartanski plaćenici
Perzijska Monarhija
arapski plaćenici
Vođe
Krez od Lidije
Artakam od Frigije
Aribej od Kapadokije
Aragd od Arabije
Gabed od Helesponta
Kir Veliki
Arsam
Histasp
Gobrias I.
Harpag
Aglaitad
Megabiz I.
Krizant
Madat
Abradat
Andamijant
Araspa
Rambaka
Tanaoksar
Tigran
Embas
Artouka
Datama
Alkeuna
Ratin
Gadat
Amorg (Tambrada)
Eufratza
Dauha
Karduha
Artaoz
Artagerso
Farnuh
Azijadat
Adusije
Vojne snage
>100.000[1]
420.000 rezervnih trupa
300 bojnih kola[2]
105.000
(moderne procjene)
30.000[3] do 50.000[4]
196.000 rezervnih trupa
300 deva
700 bojnih kola
(300 angažiranih)
5-6 opsadnih tornjeva[2]
49.000
(moderne procjene)
Posljedice
Gubici:
Veliki
Gubici:
Minimalni

Bitka kod Timbre (547. pne.) je bila odlučujuća bitka između lidijskog kralja Kreza i perzijskog vladara Kira Velikog. Nakon što je Krezov pohod na Perzijsku Monarhiju nekoliko mjeseci ranije zaustavljen u taktički neodlučnoj bitci kod Pterije, Kir je unatoč početku zime odbio raspustiti vojsku te krenuti u pohod protiv Lidije[5] nadajući se kako je Krez već raspustio svoju vojsku[6]. Ipak, kada su se vojske susrele na ravnici sjeverno od lidijskog glavnog grada Sarda, ispostavilo se kako su Lidijci bili trostruko brojniji od perzijske vojske. Ipak, Kir Veliki ih je vojno potpuno potukao te nakon dvotjedne opsade zauzeo Sard čime je Lidijska Monarhija bila osvojeno, odnosno pripojena Perzijskoj Monarhiji.

Suprostavljene snage[uredi - уреди | uredi izvor]

Plan Kira Velikog bio je uhvatiti lidijskog kralja Kreza nespremnog za bitku, no Krez je kod Timbre imao dva do tri puta veću vojsku od perzijske. Čuvši kako im se približava perzijska vojska, brzo su naoružali svoje vojnike i krenuli u susret Perzijancima.

Prema Ksenofontu, Kir je imao ukupno 196.000 ljudi pod oružjem, od čega je bilo 31-70 tisuća Perzijanaca. Njihove jedinice sastojale su se od 20.000 pješaka koji su uključivali strijelce i praćkaše, te 10.000 elitnih pješaka poznatijih kao Perzijski besmrtnici. Osim navedenih snaga, Perzijanci su imali i izvrsnu konjicu, 20.000 lakih pješaka, te 20.000 kopljanika. Svi redovi perzijske vojske nosili su štit, osim strijelaca i praćkaša. Ostale trupe činilo je 42.000 Arapa, Armenaca i Medijaca, koju su sveukupno brojali 126.000 pješaka. Također, u perzijskoj vojsci sudjelovalo je i 300 deva, 300 bojnih kola, te 5-6 opsadnih tornjeva koji su pojedinačno primali po 20 vojnika. Budući kako su se na bojnim kolima nalazili po jedan građanin i jedan vojnik, ukupan broj vojnika iz navedenih redova iznosio je iznad 1000.

Određeni historičari tvrde kako je Krez zapovjedao vojnom silom od 420.000 ljudi, koja je uključivala 60.000 Babilonaca, te 300.000 pješaka i 60.000 konjanika iz Lidije, Frigije, Kapadokije, te okolnih zemalja. Također, spominje se i 120.000 Egipćana i 300 bojnih kola sa oko 500 vojnika.

Ove brojke postavio je Ksenofont, a unatoč tome kako postoji sumnja modernih historičara u njihovu ispravnost, one daju realan omjer snaga između dviju vojski. Ipak, smatra se kako je otprilike polovica od navedenih vojnika sudjelovala u bitci kod Timbre.

Bitka[uredi - уреди | uredi izvor]

Brojčanu inferiornost Kirove vojske antički izvori temelje na pretrpljenim gubicima u bitci kod Pterije. Krez je zahvaljujući blizini jonskih luka gubitke brzo nadokandio grčkim, egipatskim i drugim plaćenicima.

Kir Veliki odlučio se na defenzivnu taktiku, s time da je svoje najjače snage - tešku pješadiju i konjicu postavio na krilima, dok je središte držalo lako pješaštvo i strijelci kojima su podršku pružali opsadni tornjevi.

Perzijance je najviše zabrinjavala lidijska konjica, ali je Kirov general Harpag na temelju iskustva kod Pterije došao na genijalnu ideju. Primijetivši kako su lidijski konji nenaviknuti na prizor i miris deva[7], odlučio je na dotad transportne deve postaviti naoružane jahače i organizirati ih kao prvu jedinicu bojnih deva u historiji. Oni su postavljeni na ključna mjesta u perzijskom borbenom rasporedu.

Kada su lidijski konjanici krenuli u napad nastojeći obuhvatiti i opkoliti brojčano slabiju perzijsku vojsku, njihov je napad prvo dezorganiziran vatrom strijelaca s opsadnih tornjeva, da bi u ključnom trenutku na njih krenule jedinice na devama[8]. To je dovelo do sveopće pomutnje u lidijskim redovima. Dio lidijskih konjanika, svjestan da ne može koristiti svoje uspaničene konje, pokušao se boriti pješke ali se ispostavilo kako to nije u stanju. To je dovelo do kolapsa lidijskog borbenog poretka i razbijanja lidijske vojske. Njeni ostaci su se povukli pod zidine Sarda. Prema Herodotu, dio egipatskih plaćenika se na bojnom polju predao Kiru Velikom koji ih je odlučio zadržati u Maloj Aziji.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon bitke kod Timbre svi lidijski teritoriji bili su anektirani Perzijskoj Monarhiji, uključujući i grčke polise u Joniji i Eoliji što je kasnije dovelo do sukoba Perzijanaca i Grka. Preostali lidijski vojnici povukli su se u grad Sard[8], koji je osvojen nakon kratkotrajne opsade. Prema grčkom historičaru Herodotu, perzijski vladar Kir Veliki poštedio je Krezov život i uzeo ga kao savjetnika, što proturječi nekim prijevodima Nabonidovih kronika u kojima se navodi kako je lidijski kralj bio pogubljen[9][10]. Bitka kod Timbre je postala jednom od najvažnijih antičkih bitaka i zbog toga što je omogućila prvi neposredni kontakt Stare Grčke s Perzijskom Monarhijom što je kao posljedicu imalo grčko-perzijske ratove, ali i vjekovnu olakšanu trgovačku i kulturnu razmjenu.

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Antička djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Moderna djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Paul K. Davis: „100 odlučnih bitaka: od antike do sadašnjosti“ (100 Decisive Battles: From Ancient Times to the Present), Santa Barbara, 1999.
  • Alexander Campbell: The Millennial Harbinger, 1. svezak, IX., 1830.
  • Dorling Kindersley: „Vizualni pregled kroz 5000 godina ratovanja“ (Visual Journey Through 5000 Years of Combat), London, 2005., str. 19.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]