Benediktinski samostan sv. Marije u Splitu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ženski samostan sv. Marije de Taurello je bio ženski rimokatolički samostan u Splitu. Samostan je iz 12. stoljeća. Nalazi se blizu gradske ribarnice. U njemu su bile sestre benediktinke.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

U samostan se ulazilo kroz atrij koji je vodio u dvorište. Iz dvorišta se ulazilo u crkvu. U crkvi su bile dvije kapele i sakristija. Na južnom se zidu samostana nalazi grb splitske obitelji Cipci. Datira iz 14. stoljeća. Na samostanski je zid uzidan uzidan prigodom dogradnje samostana u 17. ili 18. stoljeću. Bio je dijelom gotičkog višedijelnog prozora.

1711. je godine u ovom samostanu podignuta kapela posvećena Gospi. Dopuštenje za gradnju dao je nadbiskup Stjepan Cupilli 14. kolovoza 1711., kapelu je dao podići donator Ivan Vicko Dumaneo a nadbiskup Cupilli je blagoslovio 24. lipnja 1716. kapelicu, nakon što su svi radovi bili gotovi. Kapela je sadržavala jednu štovanu sliku Gospe s Djetetom. Slika je još onda bila stara. 1819. je prenesena u crkvu na Sustipanu. Samostanu je pripadala kuća Jurašin, koju je davao u najam.

Samostan je ukinut 1807. godine, za Napoleonove vlasti. Nakon što je ukinut, inventar mu je raspršen ili uništen. Država je ovaj samostanski sklop prvo rabila za vojarnu. Poslije je ovaj prostor služio kao skladište duhana i za žandarmeriju. Dio objekta pripao je u ruke privatnih ili inih pravnih osoba. 1819. je Vicko Andrić za ovaj prostor projektirao kazalište. Do 20. stoljeća samostan je bio ruševina.

Samostansko povijesno okružje od 19. st. i poslije bilo je ovakovo: grad Split je zadnjih desetljeća Austro-Ugarske bio poharan višedesetljetnom gospodarskom krizom, obračunima autonomaša i talijanaša s narodnicima, a potom je ojačalo beskritično romantizirano viđenje južnoslavenske državne zajednice koju se idoliziralo u utjecajnim krugovima. Srpstvo su neki utjecajni intelektualci idolizirali, izdižući Kraljevinu Srbiju kao Pijemont Južnih Slavena, u isto vrijeme zatomljujući hrvatstvo. Kraj rata dočekao je bez privrednog života, u oskudici, skupoćama, besposlici, siromaštvu, besparici građana i lokalne uprave, neučinkovitoj administraciji, mnoštvu hrvatskih izbjeglica iz Zadra te pored vlastitih gladnih, mnoštvu izgladnjelih seljaka iz Zagore. Gomilama je jačala boljševička ideja, a inozemne su suhozemne i pomorske vojske i diplomacija lazili po Splitu, argoviravši si prava i vlast. Prijetila je iminentna talijanska okupacija, jer su već okupirali bližu i dalju okolicu. Prometne su komunikacije zastale. U tom su okružju nabujale dvije krajnosti: komunisti, koji su onda bili jugoslavenski unitaristi i još jedna jugoslavenska unitaristička struja, orjunaška, a hrvatska je struja trpila. Jugounitaristi su uspjeli preuzeti vlast te je grad živio pod terorom organizacije jugoslavenskih nacionalista koji su svaku primisao na hrvatstvo i katolištvo okrutno, batinaški gušili.

Ovaj je samostan bio metom žrtvom posrbljivačkog pohoda Srba na Split. Srbi su već dugo imali ambiciju napraviti srpsku pravoslavnu crkvu usred Splita te posrbiti taj grad. Za vrijeme Austro-Ugarske to im nije uspjelo. U Kraljevini SHS za vlasti velikosrpskih hegemonista i njihovih pristaša, splitskih orjunaša ukazala im se velika prigoda. Srbi su se pak od 1890. primicali Splitu s naseljeničkim i osvajačkim nakanama. Iako je 1890. u izrazito katoličkom Splitu od 15707 stanovnika, u kojem su postojala pored katolika još 102 židovska vjernika i samo tri pravoslavne obitelji, već uoči prvog svjetskog rata postojao je Odbor za gradnju pravoslavne crkve. To pokazuje koje su bile nakane. Da bi se ostvario projekt podizanja pravoslavne crkve, Stevo Perović, poklonio je za tu svrhu svoje zemljište koje se nalazilo blizu Realne gimnazije. Zemljište je poslije prodano općini.

Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine srpska je vojska ušla u Split. Zbog romantične zanesenosti ali i osobnih interesa i izdajstva domaćih Hrvata, splitsko narodnjaštvo i hrvatstvo općenito nisu se uočljivo opirali agresivnom pritisku koji je dolazio s istoka. Atribut hrvatskog doslovno je brisan iz javne upotrebe; primjerice Hrvatska čitaonica postaje 1919. Jugoslavenska čitaonica, Hrvatski dom 1921. postaje Sokolski dom. Hrvati su se polako ali sporo budili. To povoljno okružje Srbi su obilato koristili. Općinske su vlasti Srbima dopustile u prostorima ruševina katoličkog samostana privremeno vezati konje. Privremeni je vez vremenom postao stalni, to jest katolički je samostan postao konjušnica. Poslije su vlasti u samostanskom sklopu smjestile žandarmerijsku postaju. 1921. je u dvorištu ovog samostana sagrađena prva pravoslavna kapela u Splitu. Posvećena je 1924. godine. U nju se ulazilo iz Domaldove ulice, a poslije s Obrova. Iste te 1921. godine osnovana je u Splitu teroristička organizacija jugoslavenskih nacionalista, organizacija ekstremista koja je za cilj uzdignut na razinu svetosti imala borbu protiv Hrvata, koje je nazivala "krajnjom desnicom" (radićevce i frankovce) ili "krajnjom ljevicom" (komuniste).

Splitski su Srbi dobili svoju pravoslavnu parohiju. Travnja 1922. osnovana je Pravoslavna općina a za to im je opet pribavljeno zemljište na kojem bi sagradili crkvu, nalazilo se na Putu kraljice Marije. Odmah je formiran Odbor za gradnju srpske pravoslavne crkve. Čak je bilo predviđeno da Split bude eparhijsko središte, time da preuzmu tu funkciju Šibeniku. Tih je godina zahvaljujući planskoj i konstantnoj protekciji iz Beograda te budalasto naivnom zanosu mnoštva domaćeg stanovništva "osloboditeljima", pravoslavlje i veličanje srpstva na štetu Hrvata cvjetalo. Hrvatski su se mediji teško mogli tomu odupirati. Hrvatska riječ i Hrvatska sloga bile su zabranjene, orjunaši su upadali u njihove prostore i spaljivali naklade, dok se režimsko Novo doba rugalo hrvatstvu. Hrvatski misleći intelektualci i stranke trpili su progone i službena (policijska) zlostavljanja i ne-službena zlostavljanja (orjunaška), koje je vlast indiskretno podržavala i diskretno poticala.

Zemljište na Putu kraljice Marije Srbima nije odgovaralo. Općinske su im vlasti opet izašle ususret. U zamjenu su im dale novo zemljište.

1925. je za SPC zamijenila prostor na Obrovu za 50 tisuća površine na potezu od Starog placa do sadašnjeg Katoličko-bogoslovnog fakulteta,[1] praktično cijeloi kompleks bbivšeg samostana Svete Marije, odnonso vojarne. Poslije toga Srbima su ambicije narasle, osobito otkad je lipnja 1925. godine novi prota došao za paroha, prota koji je bio umješan u društvenim djlatnostima i dramatiziranju, zbog čega se pravoslavlje nametnulo za ideološku snagu. Najavilo se da će se žandarmerija uskoro iseliti i srušiti cijeli starinski katolički objekt, a sagraditi novi pravoslavni hram.

Do 1933. useljavanjem je broj pravoslavaca u Splitu narastao na 2000, od one 3 pravoslavne obitelji iz 1890. 1933. je godine sklop dobila Srpska pravoslavna crkva, koja je ovdje htjela podignuti monumentalno veliku crkvu sv. Save koja se trebala podignuti na mjestu srušenog katoličkog samostana i okolnih građevina. Nacrte je dao arhitekt Aleksandar Deroko (docent sa beogradskog Tehničkog fakulteta). Rujna 1935. se godine ruši stara katolička crkva i dio zgrada iz samostanskog sklopa. Tad su našli ulomak pilastra s križem i natpisom te dio zabata oltarne pregrade s natpisom na kojem se spominje sv. Benedikt i sv. Skolastika. Jedan je nalaz danas u splitskom Arheološkom muzeju, a drugi je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.

Građevinski su radovi nastavljeni i nađeno je još ulomaka. 1937. je godine Tutorstvo Srpske pravoslavne crkve te nalaze darovalo Arheološkom muzeju. Dio pronađenih elemenata datira iz 11. stoljeća i starohrvatsko doba (pleterna ornamentika), a dio je još iz rimskog doba: antičke stele, ulomci sarkofaga, elementi s grčkim i rimskim natpisima, kanelirani pilastri, korniži, pilonići, romanički kapitelići, stupići, a bilo je i baroknih okvira.

Svibnja 1939. godine posvećeni su temelji pravoslavne crkve Sv. Save. Srećom, ne po Derokovim nacrtima, nego po projektima arhitekata Cicilianija i Baldasara.

Građevinski radovi na izgradnji srpske crkve prekinuti su 1941. godine. Dotad su izgradili zidove i stupove visoke 8 metara, od predviđenih 28 metara plus krov s kupolom i križem. Izvorno planirani stil bio je neobizantski stil. [2]

Nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

1987. su ondašnje vlasti dale dozvolu, kada su zadani okviri kolika će biti crkva, odnosno do koje visine će biti, koliki će krov imati.[1] U nekim je elementima prilagođen ambijentu. Prema tom izmijenjenom projektu projektanta Branka Pešića, koji je projektirao veliku crkvu sv. Save u Beogradu, pravoslavna crkva sv. Save trebala bi biti visoka 28 metara pa bi zajedno s kupolom i pravoslavnim križem bila četiri metra viša od krovova susjednih zgrada.[2] Time bi se ispunila namjera projektanata iz Kraljevine Jugoslavije, koji su namjeravali udariti na katoličku vizuru grada Splita, jer bi pored zvonika sv. Duje štrčala pravoslavna crkva sv. Save, a taj je prostor trebao postati novim središtem Splita, koje bi bilo otmjenije od Narodnog trga.

Zbog napadno velikih dimenzija i udar na vizuru grada, projekt neprestano izaziva velike kontroverzije[2] a većinski se katolici protive ovom zahvatu.

Od katoličkog je samostana danas ostao trag u imenu ulice koja se zove kraj sv. Marije.

Treba ga razlikovati od franjevačkog samostana Uznesenja Marijina na Poljudu.

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 http://www.slobodnadalmacija.hr/Mozaik/tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/37031/Default.aspx Pravoslavna crkva na Obrovu spremna za obnovu] Slobodna Dalmacija, piše Franka Babić, 7. siječnja 2009.
  2. 2,0 2,1 2,2 Splitski protojerej: Sv. Sava će dobiti krov ili tamo razapinjemo šator!, piše Sandi Violić, 21. siječnja 2013.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]