Bijelci
Za porodicu leptira, vidite članak Bijelci (leptiri).Bijelci (ijek.) ili belci (ek.), jedna od tri glavne ljudske rase, uz mongoloide i negroide, prema danas odbačenoj rasnoj podjeli ljudske vrste. Nazivaju se još i evropoidi i kavkazoidi.
Genetska istraživanja krajem 20. vijeka opovrgnula su postojanje različitih rasa, tako da se danas u naučnom svijetu govori o rasama samo kao nametnutom kulturnom obrascu koji su Evropljani pripisali različitim populacijama za vrijeme svoje teritorijalne ekspanzije od početka 15. vijeka.[1]
Ako se dakle govori u kategorijama stare klasifikacije Homo sapiensa obzirom na boju kože, i neke druge karakteristike koje su posljedica življenja u određenim klimatskim uvjetima a ne genetike, tada možemo reći da su bijelci danas najraširenija rasa na Zemlji zbog procesa kolonizacije, koji je zapaočeo još za antičke Grčke, tako da su se raširili od Evrope preko Sjeverne Amerike, Australije, Južne Amerike sve do Afrike i Azije u kojima su ipak samo manjina.
Bijelci (pripadnici bijele rase) imaju neke naslijednje tjelesne karakteristike:
- boja kože im je blijeda (iako i među njima ima velikih razlika)
- boja očiju im varira od svijetlo plave do tamno smeđe
- muškarci su dlakavi po prsima, nogama, rukama i bradi
- imaju relativno dugi i uski nos
- imaju relativno uske usnice
Između dva svjetska rata, kad su rasne teorije bile jako en vogue, bila je jako popularna i podjela samih evropeida na osnovu njihovih karakteristika na tri osnovne podskupine;
- sjeverna svijetla skupina: nordidi i paleoevropidi
- srednja skupina (kraćih glava): alpidi, dinaridi i armenidi
- južna temnija skupina (duljih glava): mediteranidi, orijentalidi i indidi
Meyers Blitzov Leksikon koji je u to vrijeme izlazio u Njemačkoj dijelio je evropeide (bijelce) na: nordide, dinaride, mediteranide, alpide, istočnebaltide - ukrajinide, turkide, beduinide i afganide.
Historija[uredi | uredi kod]
Teorija o različitim rasama bila je nešto poput naučne činjenice, od 17. vijeka kad se počela formulirati sve do polovice 20. vijeka kad su nova otkrića počela rušiti temelje te teorije.
Švedski botaničar Carolus Linnaeus otac suvremene taksonomije, prvi je napravio između 1735. - 1759. klasifikaciju rasa Homo sapiensa, po njemu ih je bilo 5 a to su bili; Homo americanus, Homo africanus, Homo europaeus i Homo asiaticus.[1] Na njega se nadovezao njemački fiziolog Johann Friedrich Blumenbach koji je isto tako nabrojao 5 rasa, koje se po njemu ipak nisu jako razlikovale (zbog mješanja među njima) to su bile: Američka (indijanci), Malajska, Etiopska, Mongolska i Kavkaska (bijelci).[1]
Od kad je 1900 Gregor Mendel došao do svojih zakonitosti nasljeđivanja i drugi naučnici počeli su se baviti genetikom i kromosomima, nadajući se da će tako doći do naučnih činjenica o genetskoj različitosti rasa. I dok su neka istraživanja krvnih grupa polovicom 20. vijeka ukazivala na neke pravilnosti, konačno raspetljavanje genetskog koda dovelo je do otkrića da ne postoje nikakve genetske razlike među rasama.[1]
