Basarab I
| Basarab I | |
|---|---|
| |
| Basarab I, freska u Argeșu | |
| Vojvoda Vlaške | |
| Vladavina | oko 1310. – oko 1352.[a] |
| Prethodnik | Radu Negru ili Tihomir |
| Nasljednik | Nikola Aleksandar |
| Supruga | doamna Margareta |
| Djeca | Teodora Vlaška Nikola Aleksandar |
| Dinastija | Basarab |
| Otac | Tihomir |
| Rođenje | 1271. ili 1280. (mjesto nepoznato) |
| Smrt | 1351. ili 1352. Câmpulung |
| Vjera | kršćanstvo |
Basarab I. (1271/1280. – Câmpulung, 1351/52.), bio je vojvoda Vlaške kneževine najvjerojatnije između 1310. i 1352. godine. Rumunska historiografija ga ponekad spominje kao "Întemeietorul" (osnivač), zbog njegove uloge u proširenju srednjevjekovne Vlaške.
Sjedinio je rumunske zemlje s obje strane rijeke Olta,[1] a pobjedom nad kraljem Karlom I. Robertom u bitci kod Posade oslobodio ih ugarskoga vrhovništva,[1] i tako je postigao neovisnost Vlaške. Sudjelovao je u napadaju na srpsku državu Stefana Uroša III Dečanskoga.[1] Porazio ga je bugarski car Mihajlo Šišman u bitki kod Velbužda 1330. Prema njemu je nastao pokrajinski naziv "Besarabija".[1]
O životu Basaraba nemamo niti točnih mjesta niti preciznih datuma, iako nema sumnje u njegovo postojanje i utjecaj na zbivanja lokalne historije. Njegovo ime je kumanskog podrijetla i znači "otac kralj".[2][b] No, najmanje četiri kraljevska dokumenta iz 14. stoljeća spominju Basaraba kao Vlaha.[3] Prema ugarskim izvorima, Basarabov otac Thocomerius (mađarski: Tihamér, Tihomir)[4][5] bio je vjerojatno prvi vojvoda koji je vladao cijelom Vlaškom, negdje između 1290. i 1310.
Basarab je vjerojatno stupio na historijsku pozornicu tijekom rata između moćne Kraljevine Ugarske i pravoslavnih država na sjeveru Balkanskog poluotoka, kada je postao vazal kralja Karla Roberta. U jednom aktu iz 24. jula 1324, prvi historijski dokument u kojem se spominje, ugarska kancelarija ga priznaje za "našeg prekoalpskog vojvodu[6] i bana severinskog". Međutim, već u diploni od 18. jula 1325. spominje se kao "transalpski Bazarab, nevjeran kraljevoj svetoj kruni",[4][7] što ukazuje na njihovo neprijateljstvo uzrokovano zauzimanjem Severinske banovine i napadom na južne krajeve Ugarskog kraljevstva.
Godine 1327. papa Ivan XXII. ga navodi "pobožnog katolika".[8] U to vrijeme u gradu Severinu je postojala jedna katolička misija podređena Kaločko nadbiskupiji (v. Kaloča) i pravoslavni egzarhat podređen Carigradskom patrijarhatu.
Godine 1328. Basarab je predvodio pohod protiv Tatara na ušćima Dunava nad kojima je preuzeo kontrolu i zalagao se za uspostavu đenovljanskih emporija San Giorgio, Caladda, Chilia i Licostomo (blizu današnje Periprave) na Dunavu, što mu je donijelo nove trgovačke prihode.[9]
Basarab je zatim poslao jedan kontingent Vlaha u podršku bugarskog Mihajla Šišmana u napadu na Srpsko kraljevstvo, ali je njihova združena vojska poražena 28. jula 1330. u Bitci na Velbuždu i Mihajlo Šišman ubijen. Ubrzo nakon toga mađarski Karlo I. napao je Vlašku s ciljem povratka kontrole nad njom. U septembru 1330. Karlo Robert Anžuvinski je poduzeo pohod u Vlašku protiv svog premoćnog vlaškog vazala, od kojeg je upravo bio vratio titulu "bana Severina". Nakon tri dana borbi, 12. novembra 1330. Vlasi su zarobili i gotovo uništili ugarske postrojbe u bitci kod Posade. Karlo Robert je izbjegao zarobljivanje biježajući prerušen u konjušara, te je pritom morao nezavisnost Kneževine Vlaške, koja se tada prostirala od Dunava do Crnog mora. Jedan od najpreciznijih izvještaja o ovoj bitci je "Bečka oslikana kronika" (Wiener Bilderchronik).
Oko 1351. Basarab je sagradio pravoslavnu crkvu u Câmpulungu. Međutim, njegovo ime je odsutno na pravoslavnim osmrtnicama i nije pokopan u Curtea de Argeș gdje je natpis vjerojatno trebao zamijeniti njegovu nestalu grobnicu. Budući da je bio katolik, pokopan je možda u dominikanskom samostanu u Câmpulungu, osim ako nije poginuo na bojnom polju.[9]
Od supruge čije nam ime nije poznato, imao je najmanje dvoje popisane djece, Nikolu Aleksandra, koji će naslijediti Vlašku i vladati između 1352. i 1364, i Teodoru, koja će se 1320. udati za bugarskog cara Ivana Aleksandra. Njegova unuka Anča je posljednja carica Srpskog carstva.
Od sredine 14. stoljeća nadalje njegovo se ime javlja u srpskim, mađarskim, moldavskim i poljskim izvorima kao naziv za Vlašku, a od 15. stoljeća kao naziv za područje Budžaka,[c] a pritom je naziv se počeo odnositi na cijelo područje između rijeka Pruta i Dnjestra.[d]
- ↑ Basarabova vladavina počinje prije 1324, najvjerojatnije oko 1310, a prestaje između 1351. i 1352.
- ↑ Naime na kumanskome Basar znači "vladati", dok aba znači "otac". Tu tezu podržavaju Norman Manea i Matei Cazacu i većina rumunskih historičara. U kasnom 19. stoljeću, rumunski književnik i akademik Bogdan Petriceicu Hasdeu (1838-1907) predložio je ideju da je njegovo ime autohtono, od riječi ban što znači "vladar", i dačke riječi saraba što znači "glava", glas još uvijek prisutan u nekim rumunjskim regijama kao sarâmb. Slično, bizantolog Petre Năsturelu tumači naziv "Besserem-Bem" iz turskih kronika kao iskrivljeno ime "Bessarion-ban". Ipak danas ta etimologija je zanemarena.
- ↑ Budžak, historijska regija, današnja okolica Izmajila, te Izmailska oblast i južna Moldavija.
- ↑ Današnja Republika Moldavija.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Basarab I”. Hrvatska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2013-2025.
- ↑ Vásáry 2005: str. 151.
- ↑ Cazacu 2013: str. 27–29.
- ↑ 4,0 4,1 Cazacu 2013: str. 27–28.
- ↑ Vásáry 2005: str. 151–153.
- ↑ Vásáry 2005: str. 150: "Woiuodam nostrum Transalpinus".
- ↑ Vásáry 2005: str. 153.
- ↑ Sălăgean 2005: str. 194
- ↑ 9,0 9,1 Pippidi 2006: str. 60.
- Cazacu, Matei; Mureșan, Dan Ioan (2013). Ioan Basarab, un domn român la începuturile Ţării Românești. Chișinău: Ed. Cartier.
- Coman, Marian (2012). „Land, lordship and the making of Wallachia”. Studia Slavica et Balcanica Petropolitana 1 (11): 79–94.
- Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. ISBN 0-472-08260-4.
- Kristó, Gyula (1988) (hu). Az Anjou-kor háborúi. Zrínyi Kiadó. ISBN 963-326-905-9.
- Pippidi, Andrei (2006). Byzantins, Ottomans, Roumains. Pariz: éd. Honoré Champion. str. 60. ISBN 2745312936.
- Sălăgean, Tudor (2004). Pop, Ioan-Aurel; Bolovan, Ioan. ur. Istoria României: Compendiu. Cluj-Napoca: Institutul Cultural Român. str. 133–207.
- Spinei, Victor (1986). Moldavia in the 11th–14th Centuries. Editura Academiei Republicii Socialiste România.
- Spinei, Victor (2009). The Romanians and the Turkic Nomads North of the Danube Delta from the Tenth to the Mid-Thirteenth century. Brill. ISBN 978-90-04-17536-5.
- Vásáry, István (2005). Cumans and Tatars: Oriental Military in the Pre-Ottoman Balkans, 1185–1365. Cambridge University Press. ISBN 0-521-83756-1.
Basarab I
| ||
| Kraljevske titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Radu Negru ? Tihomir ? |
 Vojvoda Vlaške oko 1310. – oko 1352. |
Slijedi: Nikola Aleksandar |
