Baojia

Izvor: Wikipedia

Sistem baojia (kineski: 保甲pinyin: bǎojiǎ) je naziv za sistem sprovođenja zakona i građanske kontrole nad vlašću koji je u osmislio Wang Anshi, kineski carski velikodostojnik u službi dinastije Song, i to kao dio opsežne reforme državne uprave (tzv. "Nove politike") u periodu 1069-1076.[1] Njega su, uz određene preinake, primjenjivale i kasnije kineske vlade, uključujući i Republiku Kinu u prvoj polovici 20. vijeka.

Struktura[uredi - уреди]

Wang Anshijev originalni sistem je predviđao da se cjelokupno stanovništvo države na manje cjeline, odnosno svojevrsne upravne jedinice. Najniža i najosnovnija od njih bila je bao (straža), koja se sastojala od deset porodica. Na njenom čelu se nalazio službenik po imenu baozhang.[2] Starješine baoa su dobile ovlasti da održavaju red i zakon, prikupljaju poreze i vode lokalne javne radove. Osnovna zamisao je bila da se smanji potreba za plaćenim državnim službenicima, kao i njihova sklonost da za niže i rutinske upravne poslove koriste najamnike što je sa sobom povlačilo korupciju i brojne zloupotrebe.[1]

Sistem je izmijenjen u doba dinastije Ming gdje je "bao" promijenio službeni naziv u jia(desetina); umjesto toga je deset jia (ili sto porodica) tvorilo bao. Svaka jia je posjedovala vlastiti grb/oznaku, a na njenom čelu je bio "jiazhanga" (kapetan) koji se redovno rotirao iz redova svake od deset porodica. Kapetan svake bao bio je baozhang.[2] Dinastija Ming je godine 1548. donijela propise o baojia sistemu koji su se trebali primjenjivati u cijelom Carstvu, ali je njihovu primjenu ostavila diskrecijskoj ocjeni regionalnih službenika u okruzima.[3]

Sistem je stoga varirao u odnosu na razne provincije. U nekim oblastima jia se sastojala od samo četiri, a u nekim od trinaest prodica. U nekim okruzima Jiangnana postojala je međurazina zvana dang (savez), koja se sastojala od trideset porodica i na čijem je čelu bio dangzhang.[2]

Dinastija Qing je dodatno povećala sistem. Deset domaćinstava su sada tvorila jednu pai, deset paija (sto domaćinstava) je tvorilo jednu jia, a deset jia (hiljadu domaćinstava) je tvroila jednu bao. U nekim oblastima - kao Okrugu Baodi u sjeveroistočnom Hebeiju (današnji distrikt Baodi, Tianjin) najniži od takvih polu-službenika bio je xiangbao, čiji je zadatak bio nadzor nad dvadeset sela i koji je služio kao svojevrsni tampon između običnog naroda i vlasti.[4] U doba Qinga se sistem baojia počeo primjenjivati po cijeloj Kini.[1] Suvremeni kineski historičari drže da je tada uglavnom predstavljao "formalnost".[5]Godine 1835. se baojia počeo primjenjivati uglavnom u svrhu prikupljanja poreza, ali ne previše efikasno, što je dovelo do brojnih zloupotreba i pobuna.

Nakon uvođenja republikanskog režima, struktura je ostala ista, s time da je uveden lianbao (pridruženi bao), koji se sastojao od nekoliko baoa na razini distrikta.[6] Godine 1919. je sistem nalik baojia počeo primjenjivati nacionalistički [[Pokret 4. maja] kako bi što efikasnije provodio pokret japanske robe.[7] Kuomintanški general He Yingqin ga je, pak, nastojao primijeniti kao izvor regruta, ali bez nekog naročitog uspjeha. [6]

Tonarihumi, sistem sličan baojia je 23. decembra 1933. uveo Japan nakon uspostave vlasti nad Mandžurijom. Stanovništvo je podijeljeno na jedinice pod imenom pai koje su sastojale od deset porodica kojima je na čelu bio lokalni starješina paizhang. Vlasti su uvele sistem kolektivne kazne zvan lianzhuo; prema njemu su za prijestupe jednog člana morali biti kažnjeni svi članovi paija. Zamisao je bila da će paizhang zbog toga nadzirati sve osobe u svom paiju. Japan je taj sistem ukinuo nako eskalacije rata s Kinom, kada je uvedena centralizirana uprava.[8]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 Mote, Frederick W. (2003). Imperial China 900-1800 (Illustrated izd.). Harvard University Press. str. 918–919. ISBN 978-0-674-01212-7. 
  2. 2.0 2.1 2.2 Brook, 37.
  3. Brook, Timothy (2005). The Chinese State in Ming Society (Illustrated izd.). Routledge. str. 36. ISBN 978-0-415-34506-4. 
  4. Li, 42.
  5. Li, Huaiyin (2005). Village governance in North China, 1875-1936 (Illustrated, annotated izd.). Stanford University Press. str. 42–43. ISBN 978-0-8047-5091-2. 
  6. 6.0 6.1 Van de Ven, Hans J. (2000). Hans J. Van de Ven. ur. Warfare in Chinese history (Illustrated izd.). BRILL. str. 356–361. ISBN 978-90-04-11774-7. 
  7. Wasserstrom, Jeffrey N. (1997). Student Protests in Twentieth-Century China: The View from Shanghai (Illustrated izd.). Stanford University Press. str. 66–67. ISBN 978-0-8047-3166-9. 
  8. MacKinnon, Stephen R.; Diana Lary, Ezra F. Vogel (2007). Stephen R. MacKinnon, Diana Lary, Ezra F. Vogel. ur. China at war: Regions of China, 1937-1945 (Illustrated izd.). Stanford University Press. str. 140–142. ISBN 978-0-8047-5509-2.