Banje u mahali Ilidži u Gornjem Šeheru

Banje u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru nalaze se u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija oko 1660. godine piše: “...Ilidža na latinskom jeziku se kaže banja. Kako izvan ovog šehera na rubu bašća (bāg) ima jedno toplo vrelo (ilice), ono je dobilo ime Banja. Kako je, opet, u ono doba na njenoj ivici postojao jedan šeher, on je dobio ime Luka. To se kasnije u narodnom govoru jedno s drugim spojilo i on je nazvan Banja Luka.

Na sjednici komisije za očuvanje nacionalnih spomenika održanoj 25. do 31. januara 2005. godine u Sarajevu, banje su proglašene za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Nacionalni spomenik čine: mjesto i ostaci Ebinog hauza, banja u sastavu kuće Muharema Gušića (Maslin hauz), banja u sastavu kuće Bisere Šeranić, tri banje sa termalnom vodom u kući Demirovića, Osmančevića banja, mjesto i ostaci banje Žbana, banja Direklija u stijeni uz obalu Vrbasa, mjesto i ostaci banje Šugavica, kao i banja Ilidža (Kraljičina Ilidža ili Trokića vrelo) uz obalu Vrbasa.

Lokacija

U podnožju Šehitluka (Banj brda) , uz desnu obalu rijeke Vrbas, na udaljenosti oko 5 kilometara južno od centra Banje Luke pojavljuje se nekoliko izvora termo-mineralne vode.

Historija

Osamdesetih godina 20. vijeka, prilikom radova na izgradnji Banjsko-rekreacionog centra «Gornji Šeher», otkriveno je oko 600 komada rimskih bakrenih novčića koji se povezuju sa korišćenjem termalnih voda i ukazuju na običaj «stipem iacere» (rimski običaj bacanja novčića u izvore vode u slavu božanstva ili zdravlja imperatora).

Područje sa sumpornim vrelima pominje se 1554. godine u Sofi Mehmed-pašinoj vakufnami pod nazivom Ilidža, a zatim u popisu mahala 1604. godine u kom se pominje džamija-Ilidžanska, čiji se osnivač Mahmud Čelebi. Na tom mjestu razvila se istoimena mahala sa džamijom, a znatno kasnije i mekteb. Najstariji objekti mahale bili su izgrađeni natkriveni bazeni-hauzi.

Svi hauzi su bili međusobno spojeni potokom tople vode na kome su bili drveni mostići, a uz samu obalu, i dva manja zidana mlina, stupe, tabačke naprave, koji su mogli da rade i za vrijeme velikih zima. Postojalai su do početkom 20. vijeka, kada su stradali u poplavi. Za vrijeme austrougarske vladavine mahala Ilidža nije doživjela neke veće promjene. Sagrađeni su most čelične rešetkaste konstrukcije, vojno kupatilo Žbana i nekoliko objekata u austrijskom provincijskom stilu.

Opis

Objekat hauza je jednoprostorne dispozicije i kvadratne osnove. Dno bazena je pošljunčano, a visina od dna bazena do unutrašnje kote tjemena kupole iznosi otprilike 830 cm. sa bazenom dubine oko 800 cm. Uz bazen su četiri podužno postavljene drvene klupe za odmor kupača.

Specifičnosti mahale Ilidža je izgradnja stambenih objekata, gdje se termalna voda (prosječne temperature iznose od 33 do 36 stepeni Celzijusa) uvodila unutar objekta u zasebnu prostoriju kuće sa kadom za kupanje ), ili se banja nalazila u objektu izgrađenom pored kuće, ili se bazen gradio u dvorištu kuće.

Literatura

• Alija Bejtić - Banja Luka pod turskom vladavinom, Arhitektura i teritorijalni razvitak grada u 16. i 17. vijeku, «Naše starine» I (Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine), Sarajevo.