Autokino

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Autokino u Bruxellesu 2008.

Autokino ili autobioskop, odnosno drive-in kino (engl. drive-in theatre) je naziv za pozornicu na otvorenom na kojoj se nalazi platno, odnosno opremljenu za prikazivanje filmova, pri čemu publika umjesto sjedala koristi vlastita motorna vozila (najčešće automobile). Posjetiocima filmski zvuk pruža auto-radio, odnosno emisije na posebnim frekvencijama; u prošlosti su se u istu svrhu koristili vanjski zvučnici, odnosno posebni zvučnici koje se priključivalo na pojedinačna vozila.

Autokino je prvi put izgrađeno 1933. godine u gradu Camden u američkoj državi New Jersey, čiji je osnivač Richard Hollingshead bio vlasnik lokalne kemijske tvornice. Njegovo autokino je operiralo samo tri godine, ali je koncept stekao popularnost širom SAD i potakao druge vlasnike, ali i hollywoodske studije da se pozabave nizom tehničkih pitanja vezanim uz kvalitetu zvuka.

Kao razlozi za popularnost autokina se najčešće navodi to da je omogućavala porodicama da gledaju filmove zajedno sa bebama ili malom djecom, koje se moglo paziti bez da se smetalo druge gledatelje; zbog veće privatnosti su također uživala popularnost među parovima koji su ih birali kao mjesto za randevue. Sa druge strane, vlasnicima su pružali mnogo manje profita od redovnih kino dvorana jer su se filmovi mogli prikazivati jedino iza sumraka, odnosno noću.

Autokina su vrhunac popularnosti doživjela 1950-ih i 1960-ih godina. Tada je, pak, s obzirom da se porodična publika sve više orijentirala kao televiziju kao glavni izbor zabave, postala omiljeno odredište prije svega mlađe publike, ali i postala predmetom konzervativnih kritika zbog navodnog širenja "nemorala". Ta se reputacija, pak, počela odražavati i na njihov program, kojim su od 1960-ih počeli sve više dominirati eksploatacijski filmovi, uključujući seksploatacijske, a od početka 1970-ih su se, slično kao i u grindhouse dvoranama znali prikazivati i hardcore pornografski filmovi.

Sumrak autokina je otpočeo 1970-ih, pri čemu se kao razlog navode sve veće cijene benzina izazvane naftnim krizama, ali i uvođenje ljetnog računanja vremena; konačni udarac autokinima je zadala pojava videorekordera, koja je ciljanoj publici omogućila da "masne" sadržaje gleda u svojim domovima. Autokina su se, međutim, u nekim područjima održala do današnjeg dana, dijelom zbog nostalgiji sklone publike, a dijelom da bi im pružila danas rijetki i neuobičajeni doživljaj gledanja filmova.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]