Autarijati i Kelti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Autarijati i Kelti dolaze u dodir u IV vijeku p.n.e, nakon naseljavanja Kelta u Donju Panoniju, oko rijeke Sava i njenog ušća u Dunav. Tu su Kelti potčinili Sinde, Sigine, Graukene i Agatirse, te panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u istočnoj Slavoniji i Sremu.

Autarijati[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Autarijati

U jednom kulturnom razvoju koji je počeo od bronzanog doba Autarijati su, na vrhuncu svog društveno ekonomskog razvoja zauzimali prostor u centralnom Balkanu. Na zapadu su držali prostor gornjih tokova Neretve i Drine, na jugu su bili u sjeveroistočnoj Crnoj Gori do Skadarskog jezera. Istočna granica je bila Morava i na sjeveru Zapadna Morava. Centralni dio obuhvatao je glasinački prostor i tokovi rijeka Tare i Lima. Njihove istočne granice su posljedica širenja na račun Tribala. Na jugu su im susjedi bili Dardanci.

Od sredine V. st. p. n. e. (faza V a Glasinačke kulture) do oko 335. god. p. n. e. Autarijati završavaju teritorijalnu ekspanziju i daljnji društveno-politički, ekonomski i kulturni razvitak. Njihova arheološka nalazišta su malobrojnija i siromašnija, sa mnogo manje autohtonih proizvoda, a primat preuzimaju strani proizvodi. I na kraju nastupa i sam nestanak autarijatske narodnosne i kulturne zajednice koji se čini kao nagli, nenadani prekid bez presedana u istoriji.

Trenutak koji se može uzeti kao početak samog kraja Autarijatske narodnosne zajednice je pohod na Balkan 336/5. god. p. n. e. mladog makedonskog kralja Aleksandra III Argeada. Makedonski kralj uputio se na sjever sa znatnom vojskom kako bi konačno prije svoga planiranog prelaska u Aziju umirio pobune i pacifizirao sjeverne oblasti svoga kraljevstva. Nakon što je porazio tzv. autonomne Tračane, Tribale i Gete, izbio i prešao na drugu stranu Dunava, Aleksandar je primio poslanstva drugih naroda, među kojima su bili i Kelti.

Na povratku, dok se kretao prema zemlji Agrijana i Peonaca, Aleksandar je obaviješten o pobuni ilirskog kralja Klita i taulantskog kralj Glaukija, te da se i Autarijati spremaju da napadnu makedonsku vojsku.[1] Langar, kralj naroda Agrijana, koji se nalazio u pratnji makedonskog kralja, provalio je u autarijatsku zemlju u porječju Južne Morave, opustošio je i opljačkao.[2]

Autarijatska zemlja je 335. god. p. n. e. samo opustošena, ali ne i pripojena Makedoniji. Oni se nigdje ne spominju kao jedan od pokorenih naroda. Nezavisnost Autarijata u odnosu na Aleksandra Makedonskog se vidi i po tome što se oni ne spominju među vojskom koju je Aleksandar predvodio u pohodu na istok, kao što su to bili obavezni učiniti drugi zavisni balkanski narodi.

Čitav Aleksandrov pohod na Balkan opisao je njegovov vojskovođa Ptolomej Lag, kasnije egipatski kralj i osnivač dinastije Ptolomejidi. Za Kelte je napisao da su sa Jadranskog mora, što su prihvatili i grčki pisci (Arijan). Današnji istoričari su podijeljeni.[3] Zaninović smatra da Kelti nisu prešli preko Jadrana i Balkana, već kroz Ljubljanska vrata, zatim u Panoniju, odakle su otišli na Dunav i iskazali lojalnost Aleksandru.

Kelti[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Galski pohod na Balkan

Kelti, doseljeni na obale Dunava i Save, u sklopu svoje ekspanzije, okreću se prema onim teritorijima koje su se nalazile van makedonske uprave, ne želeći uznemirivati makedonske granice i njihovu sferu uticaja za vrijeme Aleksandrovog života. Oni su poslali i drugo miroljubivo poslanstvo Aleksandru u Babilon.

Sjeverne granice Autarijata su bile okrenute prema Savi i Dunavu, što znači da su oni predstavljali prvu ozbiljniju autohtonu prepreku u budućem keltskom pohodu na Balkan.

Pravci nadiranja Kelta vodili su uz rijeke Moravu i Drinu. Keltska najezda na Autarijate nije bila brza i učinkovita. Autarijati su ipak posjedovali dovoljno unutarnje snage da se suprotstave Keltima i pružaju višegodišnji otpor.

Osnovna prednost Kelta ležala je u njihovom konjaništvu i ubojitim širokim i dugačkim dvosjeklim mačevima (koji su dostizali i 1 m dužine) sa zaobljenim vrhom. To je Keltima uvijek omogućavalo da imaju bolju početnu stratešku prednost u svakom sukobu sa narodima Balkana, koji su bili pretežno pješaci naoružani za borbu izbliza kratkim mačevima ili bodežima.

Poraz Autarijata[uredi | uredi kod]

Kelti su počeli napadati autarijatsku teritoriju krajem trećeg i početkom druge decenije IV. st. p. n. e. (oko 320. godine). Dešavanja na sjevernoj granici više nisu zanimali ni jednog od makedonskih generala-dijadosia (Aleksandrovi nasljednici).

Nivo razaranja, pustošenja, nasilja i svireposti koje su izazvali keltski napadi tokom narednih deset godina bio je nezamisliv za Autarijate. Kelti su poznati kao surovi osvajači koji su kod svih onih naroda koji su na sebi osjetili njihove napade izazivali strah velikih razmjera.[4]

Nakon što su porazili Autarijate, Kelti su imali otvoren prostor za daljnja pustošenja po Balkanu

Legende o porazu[uredi | uredi kod]

Kada govori o keltsko-autarijatskom ratu Polijen jasno naglašava njegovu dugotrajnost i da bi došli do pobjede Kelti su na kraju morali da pribjegnu lukavstvu, po kojem su Kelti zatrovali i hranu i piće, i tako porazili Autarijate.

Najezda "žaba", a neki pisci navode i miševe i ribe, koja se dogodila negdje na periferiji grčko-makedonskog svijeta, spominje se u sedam antičkih izvještaja. Ovoliki broj je dovoljan argument da se prihvati i teza o prirodnoj katastrofi koja je mogla doprinijeti porazu i seobi Autarijata.[5][6]

Selidba[uredi | uredi kod]

Pisani izvori potvrđuju da su se negdje oko 311/310. god. p. n. e. Autarijati nalazili u masovnoj seobi. Justin i Orozije govoreći o dijadohu Kasanderu i njegovim ratovima na Balkanu, spominju Autarijate koji se nalaze u pokretu iz pravca Južne Morave prema Peoniji. Na osnovu ugovora koji je postigao sa njima, Kasander ih je primip kao saveznike i, po Diodoru, naselio kraj planine Orbel (Belasica), a po Justinu i Oroziju na granicama Makedonije.

Jedan dio, poslije napornog marša i iznuren bolestima stigao je do područja ušča Dunava, na područje plemena Geti. Tu se jedan dio kao najamnička vojska, priključio dijadosu Lizimahu koji je vladao Trakijom. Ratovali su u Maloj Aziji. Nemajući u njih povjerenje i bojeći se pobune jedne noći Lizimah je pobio oko 5 000 Autarijata.

Na matičnoj teritoriji je ostao jedan broj koji se vremenom nazvao drugim imenima (Naresi, Glindicioni, Melkumani...), a autarijatsko ime je zauvijek nestalo i prestao je postojati jedinstveni autarijatski politički entitet.[7]

Literatura[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. John Wilkes - Iliri; Laus, Split 2001
  2. Mesihović, 2013, s.103
  3. Marin Zaninović - JADRANSKI KELTI - Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Zagreb, 2001
  4. Mesihović, 2013
  5. „Salmedin Mesihović: Autarijati”. Sarajevo, 2007.. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. [mrtav link]
  7. Papazoglu, 1969