August Ziči

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
August Ziči

Zsigmond Pollák: Grof August Ziči (bakropis)
Biografske informacije
Rođenje mađarski: Ágost
njemački: August
slovenski: Avgust
14. jun 1852. (1852-06-14)
Beč, Penzing (Austrijsko Carstvo)
Smrt 4. oktobar 1925. (dob: 73)
Beč (Austro Ugarska)
Počivalište Beltinci (Slovenija)
Državljanstvo austrougarsko
jugoslavensko
Supružnik Hedvig von Wimpffen
Djeca Marija
Teodora
Anastazija
Frida
Obrazovanje
Školovanje Trnava (gimnazija)
Alma mater Budimpeštanski univerzitet
Zanimanje pravnik
Opus
Književni pravac klasicizam
historicizam
Književne vrste pjesme
putopisi
Jezik latinski
mađarski
njemački
engleski
slovenski

Grof August Ziči (mađarski: Ágost zichy és vázsonykői gróf; njemački: August Zichy von Zich und Vásonkeö) je bio austrougarski pisac, pjesnik, pravnik, putopisac, naučnik, povjerljivi dvorski unutrašnji savjetnik, vrhovni dvorski zvaničnik, guverner Rijeke, dopisni član Mađarske akademije znanosti (mađarski: valóságos belső titkos tanácsos, főudvarmester, főrend, fiumei kormányzó, a Magyar Tudományos Akadémia levelező tagja) te mistik; *14. jun 1852. Beč-Penzing, †4. oktobar 1925. Beč.

Životopis[uredi - уреди | uredi kôd]

Grof Avgust pl. Ziči godine 1872 kao guverner Rijeke

Obitelj i podrijetlo[uredi - уреди | uredi kôd]

Obitelj Ziči – njihove fotografije u beltinskoj kapeli
Sestre Ziči: Marija, Teodora i Anastazija - slikane 1907.
Guvernerova palata na Rijeci 1896

Avgust pl. Ziči je rođen 14. juna 1852. u Beču-Penzingu. Njegov otac je bio grof upravitelj (mađarski: gróf tárnokmester) Franjo Serafin Ziči (mađarski: Ferenc Szerafin Zichy - 1811-1900), njegova majka pak granična grofica i vrhovna upraviteljica (mađarski: őrgróf és főtárnokmester) Marija Klara Demblin (mađarski: Mária Klára Demblin - 1814-1868). Njegov stariji brat je bio uvaženi upravitelj Jožef Ziči.

31. maja 1881. crkveno se vjenčao u katoličkoj crkvi u Rappoltenkirchenu u Donjoj Austriji sa Hedvikom Anastazijom pl. Vimpfen (njemački: Hedwig Anastasia von Wimpffen - 1861–1892).

U braku su im se rodile četiri djevojčice: Marija, Teodora, Anastazija i Frida, o kojoj pak nedostaju podaci.

Učenje i putovanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Mladi August je pohađao i uspješno završio srednju školu u Trnavi (mađarski: Nagyszombat), a visoko obrazovanje na Bečkom i Budimpeštanskom univerzitetu, gdje je 1874. diplomirao pravo, a sljedeće, 1875. godine, doktorirao.

Od novembra iste godine s bratom grofom Jožefom putovao je dvije godine po svijetu i preputovao nizozemske kolonije. Odatle je otputovao u Sijam, zatim u Kinu, Japan, prošao kroz kineske gradove Šangaj i Peking, te se vratio kući kroz [Mongolija|mongolsku]] pustinju Gobi. Oni su bili prvi među Mađarima koji su prešli ovo dugo, naporno i pustolovsko burno putovanje kopnom. Nakon kratkog odmora kod kuće, otputovao je u Ameriku 1878., gdje je proveo šest mjeseci u SAD-u, Kanadi i Kaliforniji. Godine 1877. čitao je svoja iskustva s putovanja Geografskom društvu u Budimpešti.

Književnik i političar[uredi - уреди | uredi kôd]

August se također afirmirao kao pisac, pjesnik i političar.

20. maja 1880. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti.

Ulazeći u političku karijeru, 1879. izabran je za kotarskoga poslanika u Senecu kod Bratislave; utvrdio se i kao izvjestitelj o narodnoj prosvjeti.

Graditelj in zaštitnik crkava[uredi - уреди | uredi kôd]

Središte Beltinaca 1899. te pogled na crkvu.

Preuređenje župske crkve i dogradnja kapele Ave Maria kod beltinske Crkve svetoga Ladislava imali su dvojako značenje.

Najprije je to bio umjetnički doprinos sa neoklasicističkim, historicističkim pristupom bečkog arhitekte Maxa von Ferstela.

Ispod kapele nalazi se grobnica za obitelj Ziči. Tu je prva sahranjena Augustova supruga Hedvika, koja je umrla sa samo 31 godinu (vjerojatno zbog tuberkuloze). Hedwig von Wimpffen rođena je 4. augusta 1861. u Beču, a umrla 30. novembra 1892.[1]

Tamo je početkom Prvog svjetskog rata - već 1915. - sahranjena također jedva 29-godišnja Augustova najmilija kći - Teodora. Ona se do krajnosti žrtvovala za ranjene vojnike – i tamo se i sama zarazila tada neizlječivom bolešću sušicom - te je poslije dugog i bolnog razdoblja od nje i umrla.

Deset godina kasnije u grobnicu je sahranjen i sam August. Krste i spomenploče su se sačuvale u dobrom stanju sve do danas. U kapeli se nalaze naime i spomen ploče onima, koji su dole sahranjeni: roditeljima (Hedviki i Augustu) i trima kćerima (Mariji, Teodori i Anastaziji).

August nije bio samo graditelj i popravljač crkava, nego i njihov zaštitnik ili patron. Tako je bio patron crkve u Beltincima, ali i hodočasničke crkve u Turnišču, od koje su se Beltinci svojedobno odvojili - te ju je on iz temelja nanovo pozidao.

Visoke državničke službe[uredi - уреди | uredi kôd]

Na osnovi popisa (cenzusa) je August postao članom Gornjeg doma plemića u Budimpešti. U više navrata bio je i član ili šef izaslanstava, jer je u pomorskom pododboru u Rijeci imao istaknuti položaj. Služio je i kao carsko-kraljevski komornik, a od 1886. kao unutarnji tajni savjetnik. Bio je član nadzornog odbora "Mađarske zemljišno-kreditne ustanove" i predsjednik udruge sirotišta za siromašnu djecu Štefanija (Stefánia) u Rijeci, gdje i danas rade salezijanci.

Imenovan je glavnim sucem u martu 1911., a na što je dao ostavku 1918. godine.

Upravitelj (guverner) grada Rijeke[uredi - уреди | uredi kôd]

Kao posebnu oblast je izdvojila u korist Ugarske riječku luku sa okolinom već Marija Terezija. Rijeka postala je "municipium" 15. juna 1872. Novi statut odobrilo je "Ministarstvo unutarnjih poslova Kraljevine Ugarske". Guverner August predao je ovaj novi statut općinskim ljudima sa ovim riječima:

latinski tekst[2] srpskohrvatski prijevod

Nihil de nobis sine nobis!

Ništa o nama bez nas!

Kako je guverner Ziči 5. decembra iste godine postao ministar trgovine, Grad Rijeka ga je imenovao počasnim građaninom.

Godine 1883. (ponovno) je imenovan upraviteljem Rijeke i mogao je ući u parlament - "Gornji dom plemića". Ovu službu obavljao je do 1892. godine.

Kao namjesnik grof Avgust Ziči isticao se u razvoju pomorske trgovine.

Godine 1883. ‘’Riječka kraljevska pomorska uprava’’ odlučila je sagraditi reprezentativnu palaču na pomolu Ziči (Zichy); trebalo bi objediniti sve pomorske službe u Ugarskom primorju. Kamen temeljac položen je 1. septembra 1884. u nazočnosti namjesnika grofa Augusta Zičija i predstavnika riječke općine. Palača je građena prema nacrtima Josipa Huberta u neorenesanskom (historističkom) stilu kao samostojeća građevina. [3]

Lozinka[uredi - уреди | uredi kôd]

Lozinka porodice Zičijeve jeste: Mindig készen![4] [5]Prijevod:
srpskohrvatski: Uvek spreman!
slovenski: Vedno pripravljen!
latinski: Semper paratus!
engleski: Always ready!.

Djela[uredi - уреди | uredi kôd]

((hu))
  • A Boro-Budur Java szigetén. Székfoglaló értekezés. Budapest, 1881. Értekezések a nyelv- és széptudom. köréből IX. r. (Boro-Budur na otoku Javi. Budimpešta 1881.)
((de))
  • Tanulmány a japán művészetről. 18 fametszet-ábrával. Budapest, 1879. Értekezések a nyelv- és széptud. köréből VIII. 4. Német nyelven az Ung. Revueben és külön. (18 drvoreznih japanskih umjetničkih slika. Proučavanje japanske umjetnosti. Budimpešta 1879.)
((en))
  • Dominion of Canada. Budapest, 1879 . Különnyomat a Budapesti Szemléből. (Kanadski dominion. Budimpešta 1879. Poseban otisak iz Budapesti Szemle).

Smrt i uspomena[uredi - уреди | uredi kôd]

Smrt[uredi - уреди | uredi kôd]

Avgust pl. Zichy je umro star 73 godina dana 4. oktobra 1925. u Beču. Pokopan je u grobnici, koju je sagradio u beltinskoj Crkvi svetoga Ladislava, za obiteljsku grobnicu Zičke obitelji, a posebno za njegovu voljenu, prerano preminulu suprugu Hedviku, čiji je grob svaki dan posjećivao i molio se ondje duge sate.

Kad mu je naime 1892. umrla supruga Hedvika stara jedva 31 godinu, dao je njezino tijelo prenijeti u novosagrađenu kapelicu u crkvi sv. Ladislava u Beltincima. Tamo nije sahranjena samo ona, nego praktično cijela porodica: njegova žena Hedwig i njegove tri kćeri: Marija, Teodora i Anastazija. Od njene prerane smrti najviše ga je pogodila opet prerana smrt njegove kćeri Teodore, koja se krajem 1914. godine zarazila tada neizlječivom tuberkulozom dok se brinula za teško bolesne ranjenike u bečkoj bolnici. Zajedno s njom služile su ranjenicima i njene sestre Anastazija te Marija. One se nisu zarazile.

Anastazija se kasnije udala, dok je iznimno popularna grofica Marija ostala neudata cijeli život do smrti 1977. - valjda zbog nesretne mladenačke ljubavi sa jednim siromašnim ali stasitim i vrijednim seljačkim mladićem, čija je mana bila jedino činjenica da nije pripadao plemićkom razredu.[6]

Nadgrobni natpis Augustu pl. Zičiju[uredi - уреди | uredi kôd]

Augustus comes Zichy de Zich et Vásonkeö Grof Avgust pl. Ziči od Ziča i Vásonkőja

Quiescit hic in spe excellentissimus ac doctissimus dominus dominus Augustus comes Zichy de Zich et Vásonkeö ex Ordine aurei velleri eques Austriae et Hungariae supremus marescalcus aulae huius muneris ultimus Flumine reipublicae olim gubernator Academiae Hungariae scientiarum sodalis nomine et virtute antiquae nobilitatis vir.

Qui pro fide et pietate sua hanc quidem ecclesiam novo tecto fastigato ornavit et ampliavit. Sacrarium ei et cryptam addidit et magnificum desuper sacellum B. M. V. extruxit altare marmoreum in illa et statuam ejusdem Virginis aeneam deauratam posuit.
Alteram vero ecclesiam dignissimam in pago Turnisa a fundamentis erexit. Pater piissimus, dominus benignus, administrator fidelis. Qui quoad vixit Hedwigem uxorem sibi morte ereptam lugebat.
Natus Viennae die 14. Junii 1852
Obiit ibidem 4. Octobris 1925
R. I. P. (Requiescat in pace!)
„Serve bone et fidelis, intra in gaudium Domini tui!” (Matheus 25, 21)

Ovdje u nadi (na uskrsnuće od mrtvih) počiva najizvrsniji i najučeniji gospodin plemić August, grof Ziči od Ziča i Vásonkőja, član Reda zlatnog runa, vitez Austrije i Ugarske, vrhovni poglavar ove službe, posljednji od upravitelja Rijeke, bivši predsjednik Mađarske, član Akademije znanosti, čovjek drevne slave i moći.
On je, u skladu sa svojom vjerom i pobožnošću, ovu crkvu uredio i povećao novim čvrstim krovom. Dodao joj je kapelu i kriptu, a iznad nje je podigao veličanstvenu kapelicu B. D. M. (Blažene Djevice Marije). Tamo je napravio mramorni oltar i podigao pozlaćeni brončani kip iste Djevice.
U selu Turnišče je od temelja sagradio još jednu vrlo prikladnu crkvu.
Bio je vrlo pobožan otac, susretljiv gospodar, vjeran upravitelj. Dokle god je živio, oplakivao je smrt svoje (prerano preminule) supruge Hedvike.
Rođen je u Beču 14. juna 1852.
Umro je isto tamo 4. oktobra 1925.
N. P. M. (Neka počiva u miru!)
"Dobri i vjerni slugo, uđi u radost Gospodara svoga!" (Citat iz evanđelja po Mateju 25. glava, 21. redak.)

U književnosti[uredi - уреди | uredi kôd]

Feri Lainšček: „Ločil bom peno od valov“
"Odvajat ću pjenu od valova"

Sjećanja na požrtvovnu i plemenitu gospođu Teodoru Zičijevu i njenog pobožnog oca Augusta nisu s vremenom izblijedila, nego među prekomurskim narodom žive sve do dana današnjega. Tako ju je početkom našeg stoljeća (2003.) u svom historijsko-kriminalnom romanu „Ločil bom peno od valov“ („Odvajat ću pjenu od valova“, u izdanju nekadašnje Študentske založbe u Ljubljani) ovjekovječio i popularni pisac Feri Lainšček. On do u tančine opisuje potresne događaje oko smrti i sprovoda Teodore to jeste Božidare Zičijeve, kao i njenog shrvanog oca, koji je taj udarac podnosio tolikom hrabrošću i vjerom, da su ga već za života smatrali živim svecem.

Na dan sprovoda bila je tolika navala običnih ljudi i gospode sa svih strana, da su gospodske kočije dolazile na sprovod čak od ranoga jutra, te je dolinska ravnica izgledala kao sajmište ili čak kao bojište zbog silnih oblaka prašine, koju su podzale kočije i konjska kopita. Među grofovskim obiteljima na sahrani pisac spominje porodice Szapáry, Esterházy, Batthyány jeve, Vogler i Kodolitsch[7] Iz Sobote i okolnih trgova išla je cehovska gospoda, a sabrali su se i svećenici iz cijele biskupije na čelu s biskupom Ivanom Mikešom.

Mlada grofica Teodora umrla je u Beču u dobi od jedva 29 godina. Kad je izbio Prvi svjetski rat, boravila je sa sestrama Astom i Marijom u Carskim toplicama, gdje je kao medicinska sestra pomagala jadnim ranjenicima. Njezina velikodušna odluka postala je među narodom općeprihvaćen izraz za nesebičnost, jer se tamo zarazila tuberkulozom, za koju tada još nije postojao lijek. Glas naroda znao je da se nije odvajala od ranjenika, čak ni kad je bila od bolesti potpuno shrvana. Stoga su bili uvjereni da mlada grofica ne prolazi kroz mračna vrata smrti kao obični ljudi, već u svetu legendu u koju ulaze samo Božji miljenici - sveci.

Crveno-bijele boje ovdje su imale dakle posebno – simboličko značenje: prva znači ljubav i mučeništvo, a druga čistoću. Crveno je bilo cvijeće kojim su ukrašavali cijelu crkvu sve do groba, a bijele su bile haljine u koje su bile odjevene djevojke. Cvijeće ju je proslavljalo bojom života i nade; a to je davala drugima ono što je njoj sudbina uskratila. Bjelina je pak bila boja čistoće, koju je sačuvala do kraja; ili boja duše koja je utrla svoj put do nebeske milosti. Nitko od tisuća prisutnih na sprovodu nije naricao niti su se molili za njezin mir, nego su svi željeli njezino zasluženo uzveličanje.

Elica Sreš, glavna i tragična junakinja ovog potresnog Lainščekovog romana - inače priprosta seljanka - koja je također bila među 120 djevojaka odjevenih u bijelo, navikla je da ljudi tuguju i očajavaju zbog gubitka svojih najdražih. Stoga nije mogla razumjeti kako to da njezin otac, sva Zičijeva rodbina kao i svi drugi ljudi zapravo za pokojnom Božidarom nisu tugovali, nego su zajedno s ocem, kao iz nekog svjetla, gledali na smrt kao na slavljenje i preobraženje. Isto tako je grofa Augusta narod smatrao pravim, živim svecem.

Feri Lainšček: Odvajat ću pjenu od valova (ulomak iz romana)[8]

Lica uz lijes činila su joj se utopljena u drukčije žaljenje nego što ga je poznavala i njihovi zaneseni pogledi najvjerojatnije su mogli u tom trenutku doseći nešto što sama nije mogla vidjeti. Ipak joj se činilo da to barem može osjetiti i prepuna zahvalnosti što je uopće prisutna tome posvećenom obredu, uskoro se posve prepustila njegovom zvuku i ozračju.

Stari grof August Zichy je onoga dana kad je kćerka Teodora zadnji put došla kući, gologlav stupio na suhu panonsku prašinu i široko raširenih ruku potražio nevidljivi dlan svoje pokojne žene. Grofica Hedviga koju je oženio iz plemenite donjoaustrijske rodbine umrla je još 1892. godine, stara samo 31 godinu, i ostavila ga samoga s tri malodobne kćeri. Već je sljedeće godine kod poznatog bečkog arhitekta, baruna Maxa von Ferstla, naručio nacrte za kapelicu Majke Božje s grobnicom u koju su 1894. godine prenijeli grofičine posmrtne ostatke. Od tada je veći dio svoga slobodnog vremena proživio u svetištu i ljudi su s godinama jednostavno počeli vjerovati da mu je velika ljubav omogućila dodir sa onostranim i da je tako sa ženom i dalje na neki tajanstveni način povezan. Upravo zbog toga se i tada, kad se pješice uputio za kćerkinim lijesom iz Sóbote u Beltince, nitko nije začudio njegovom malčice neubičajenom držanju i mnogi su bili spremni vjerovati da su se stope nevidljive pratilje čak i vidjele na prašini ceste.
I sada, uz uzneseni biskupski govor, bradato je grofovsko lice prožimala svjetlost koju je nosio u sebi i svjedočila o snazi srca kojoj nije bilo objašnjenja. Zato joj se činilo da stoji tu nasuprot živoga sveca, svetac usred živog oltara.

Slikovna zbirka[uredi - уреди | uredi kôd]

Vidi još[uredi - уреди | uredi kôd]

Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi kôd]

((sl))
((en))
((hu))
((sh))